Zastrašujuće je s kojom se ustrajnosti u Njemačkoj sprječava razvoj
kroatistike piše jezikoslovac Mario Grčević u najnovijem broju
časopisa "Jezik". Ni na jednoj slavističkoj katedri u Njemačkoj,
dodaje, i ne pokušavaju utemeljiti kroatistiku kao studijski predmet, a
čak ni na hrvatskome lektoratu, hrvatski se jezik ne zove hrvatskim
imenom, jer se i tamo tečajevi hrvatskoga jezika zovu "i srpski".
Pojedinci u Njemačkoj (možemo samo zamisliti kako je tek u drugim,
Hrvatskoj manje sklonim zemljama) smatraju da na sveučilišnoj razini
"serbokroatistiku" treba čuvati.
No, što hrvatske strukovne ustanove i državna tijela čine da bi se
stanje stvari promijenilo? Malo toga! Tvrdokorne predrasude svjetske
slavistike još nespremne priznati hrvatsku jezičnu samobitnost zacijelo
nije ni lako ni jednostavno pobiti.
Pomoglo bi sigurno kad bismo makar malo više reda napravili sami, u
vlastitoj jezičnoj "kući". Naša je domovina u jeziku, izjavljuje jučer
akademik Petar Šimunović u povodu Međunarodnoga dana materinskoga
jezika, ali, ustvrdit će odmah, "u ludom vremenu kad nam je našom
nebrigom jezik načet, kvaren i trpan tuđim nanosima svih vrsta, kad
djeci nadijevamo čudna, strana imena, a natpisi, naslovi, reklame
ispisani polustranim, polupismenim ili sasvim tuđim jezicima, dođe mi
da se osvrnem oko sebe i zapitam: jesam li ja to u svojoj državi, u
svojem jeziku".
Doista, gdje je domovina hrvatskoga jezika? Nije valjda u Njemačkoj!
RIJEČ - DVIJE
Gdje je domovina hrvatskoga jezika?
