Ilustratorica, autorica i animatorica Hana Tintor stvorila je potencijalni hit koji će crtačkim stilom osvojiti i hordu obožavatelja kultnog bračnog para ONI Tisje Kljaković Brajić, radnjom je na tragu pametnije verzije "Seksa i grada" za milenijalce, a sukus mu je jedinstven, sad već i prepoznatljiv "tintorski". Njena knjiga "Cure", upravo izašla u izdanju Frakture, niz je stripovski nacrtanih epizoda autoričina druženja s prijateljicama. One su u ranim tridesetima. Muče ih ljubavni odnosi, kako da komuniciraju, koje su ispravne vrijednosti. Zbunjuje ih i frustrira nametnuti život s Instagrama. Vesele se silnim malim stvarima i sretne su ako im dostavljač slučajno zabunom dostavi suši. Kako sama autorica kaže, "svi likovi i događaji su stvarni, a svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna".
Tko su cure?
Cure su moje prijateljice koje muče pitanja o odrastanju i odnosima, o egzistenciji, seksualnosti, različitosti, a zbunjuje ih stvaranje druge stvarnosti na socijalnim mrežama. One su moje prijateljice koje se međusobno poznaju samo s mojih rođendana i izložbi. Sa svakom od njih provodim vrijeme na drukčiji način i za svaku od njih veže me neka druga povijest. S nekima sam imala kratko i intenzivno prijateljstvo koje se s vremenom razvodnilo, a s nekima prijateljstvo traje od sedme godine naših života. Bez obzira na to, sa svakom su postojali trenuci koji su mi bili važni i zato sam ih odlučila ilustrirati kako bi ostali trajno zabilježeni. Kroz njih sam nastojala uhvatiti ne samo riječi nego i emocije, interakcija i odnose – sreću, tugu, zbunjenost, ljutnju, mudrost, podršku, empatiju.
Knjiga je zapravo skup dokumentarnih zapisa i crteža, od kojih su neki već bili izlagani?
Da, to je zbirka dokumentarnih grafika. Sve što je u knjizi, stvarno se dogodilo na konkretnim mjestima, uz iznimku jednog telefonskog razgovora koji sam nacrtala kao da se dogodio uživo. Originalni razgovori bili su crtani u blokić u formi jednog crteža, a za knjigu sam ih razradila u panele i oblik stripa kako bih naglasila ritam i atmosferu. Većina nigdje nije bila izložena, osim nekoliko njih koje sam objavila na Instagramu uz najavu za knjigu.
Vi ste ova s punđom i naočalama?
Jesam.
Što je za vas žensko prijateljstvo?
Podrška, mir, sigurnost, smijeh i utjeha, reality check, poštovanje. Prostor u kojem je ego nebitan, sram pobijeđen i pogled dovoljan da se razumijemo. Smijeh, smijeh do suza.
Kakav je ženski feedback na knjigu?
"Cure" nisu nastale ni s kakvom ciljanom namjerom i mislim da su se upravo zbog toga mnoge djevojke i žene prepoznale među njima. Feedback je za mene iznenađujuće pozitivan, dobivam fotografije cura koje se fotkaju s kupljenom knjigom i porukama kako su jedva čekale ovu knjigu. Nerealno mi je to, drago mi je, veseli me na nekoj novoj razini. Nadam se samo da su moje prijateljice, koje su u knjizi, svjesne vlastitih zasluga.
Ilustraciju ste završili na Cambridgeu. Zvuči moćno. E sad, koliko se britanski sustav edukacije razlikuje od našeg?
Zvuči moćno jer na spomen Cambridgea svi pomisle na University svijet i Harryja Pottera. Ali to je sveučilišni i tranzitni grad kojim većina samo prolazi, a manje njih ostaje u njemu. Iako je dojam o Cambridgeu često romantičan, nije sve bajno kao što zvuči, moj je osjećaj bio da je Cambridge velika kulisa koja zalaskom svjetla – ne mogu reći sunca jer se ono rijetko pojavljuje – postaje običan grad. No moj faks – ARU Cambridge School of Art i diplomski Illustration and Book Arts bio je fantastičan, zahvaljujući profesorima. Glavni profesor i moj mentor bio je James Butler, ilustrator aktivan u praksi, zaljubljenik u irsku poeziju i ljubitelj piva! Njegov pristup bio je posve individualan, dozvolio nam je širinu i slobodu u rješavanju zadatka, zadavao nam je izazove koristeći Oblique Strategies. Tjerao nas je da mislimo i da promatramo. Zadaci su mi bili potpuno osvježenje i novi izazov. U CSA su nam dolazili profesionalci koji bi nam održali predavanje o vlastitom putu i opisivali kako posao koji nas čeka funkcionira u stvarnosti i praksi. Naš profesor družio se s nama i nakon predavanja i vježbi, u pubu bismo uz pivo crtali ljude u blokiće, a vikendima išli u London na izložbe i događanja koje je smatrao relevantnima. Pokazivao nam je i svoje radove, realizirane i "propale", donosio knjige i grafičke romane, i tako nam širio vidike. Na zagrebačkom Studiju dizajna imala sam sreću jer me moj mentor, prof. Nenad Dogan, podržavao u tome da ilustraciju "guram" u svaki projekt i vodio me tim putem. No, na općenitoj razini, čini mi se da je pristup studentima u UK puno slobodniji i otvoreniji te da profesori imaju veću slobodu prenositi nam znanje onako kako oni vjeruju da je najbolje.
Zašto ste se vratili?
Nikada mi nije bio plan ostati. Engleska nije zemlja za mene, što sam znala i prije nego što sam otišla. Meni treba sunce, glasni, iskreni ljudi, fina hrana i lak pristup prirodi. Zagreb sve to ima (glasnih ljudi možda previše). Ne mislim da je negdje drugdje bolje, tu je i dobro i nije dobro, kao i svagdje drugdje. Kada putujem u europske zemlje, zamišljam da bih mogla tamo živjeti i razmišljam o tome koje bi mi se sve mogućnosti za rad otvorile. To mi škaklja znatiželju i nisam sasvim zatvorena za ideju života vani. Nikad ne znaš! Ipak, istina je da sam tip koji voli landrati i maštati, ali još se više volim vratiti doma, među ostalim zato što su tu moji ljudi. A odnosi su mi, očito, jako važni.
Kako freelance ilustratorica i animatorica živi u Hrvatskoj?
Živim društveno prilagođeno većini, što znači da radim od 9 do 17 na svom radnom mjestu, u studiju u centru grada. Studio dijelim s 2Dizajnera, Miranom i Ottom, za koje rade Bruna i Lucija. Rad i radno vrijeme koje provedem s njima podigli su mi kvalitetu života za sto posto. Većinu dana ilustriram, ali neke dane provedem upisujući projekte u tablicu ili provjeravajući financije. Imam i određeno vrijeme za odgovaranje na mailove, planiranje novih samoiniciranih projekata, planiranje naručenih projekata. Katkad slažem portfolio i šaljem ga ljudima s kojima želim surađivati, pospremam foldere i skeniram nove crteže. Katkada dan provedem na sastancima, katkada tražeći javne pozive i natječaje, a katkad vodeći radionice. Biti freelancer znači biti puno toga, a ključno je biti proaktivan i organiziran. Ako mi količina projekata i raspored dozvole, ne radim jedan dan u tjednu, već ostanem doma i napravim one druge odrasle obaveze po stanu, puno sati provedem vani sa psom Lolom, nešto manje s Markom, napravim nešto za sebe. Što sam starija, takvi dani su mi sve važniji.
Pomaže li išta blizina sjedišta HDZ-a vašem malom studiju u centru Zagreba?
Ne! Ha-ha.
Kako bi izgledale "Cure" kada bi u nekom sljedećem izdanju razgovarale isključivo o politici?
Takvo izdanje od mene nećete dobiti!
Jesu li žene u Hrvatskoj doista ravnopravne muškarcima?
Naravno da jesu, samo što svi to još nisu skužili. Drugim riječima, žene su deklarativno ravnopravne muškarcima, ali u stvarnosti je situacija u mnogim područjima drukčija. No to je kompleksna tema; bilo bi doista divno da društvo počiva na ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na spol ili bilo koju drugu pripadnost.
U tijeku je Animafest. Na mnogo načina vezani ste uz taj festival, što natjecanjem, što selekcijom. Katkad mi se čini da ga ne shvaćamo dovoljno ozbiljno jer je tu, u "našem dvorištu".
Animaciju sam naučila igrom slučaja i jako sam zahvalna što je tako ispalo! Art direkcija u animaciji mi je privlačna i tu se osjećam kao doma. Uživam i u kratkim animacijama, gifovima s idejom i poantom, kratko i slatko! Svejedno, neizmjerno mi je drago što sam napravila autorski film i radila na filmu Marka Dješke, što sam bila na raznim festivalima (pogotovo Animafestu) i upoznala zbilja divne ljude. Ušavši u svijet animacije, otkrila sam koliko u Hrvatskoj postoji genijalnih autora i animatora, a samo sam zagrebala površinu. Žao mi je što njihov rad nije emitiran na televiziji i drugim medijima, da bude dostupan široj publici. Animafest je drugi najstariji festival animacije u svijetu, postoji od 1972. godine. To je festival koji atmosferom prenosi sav entuzijazam i ljubav prema animaciji ljudi koji ga vode i volontera koji u tome pomažu. Imala sam priliku nekoliko puta surađivati i biti u njihovu društvu i mogu vam reći da je zarazno. Osvježenje je biti među ljudima koji imaju toliko pozitivne energije oko onoga što rade, a nije uvijek lako. Krećem se među ljudima koji znaju što je Animafest i koliko je velik u svijetu pa mi je teško govoriti što o njemu misle i kako ga vide ljudi iz drugih profesija. Animafest na tjedan dana u Zagreb dovede cijeli svijet, različite kulture, ideje, kreativnost. Žao mi je ako oni koji nisu u umjetničkim i kulturnim strukama, misle da to nije za njih. Kao što ljudi idu u kina i gledaju blockbustere, mogli bi dati šansu i festivalima animacije.
Vaše ilustracije su zaigrane, ali prije svega duhovite. Od koga ste naslijedili smisao za humor?
Vjerojatno je humor došao s tatine strane – tata se cijeli život zeza, uvijek je zabavljao i nasmijavao mene i moje društvo. Sjećam se da je tatin stric redovito zvao na kućni telefon dok sam bila dijete i predstavljao se da je netko drugi. Posvetio bi tome i 15 minuta. To ne znači da mama nema smisla za humor – jer ima. Samo što je tatin humor onaj vragolasti. Tisja Kljaković Braić u jednom je intervjuu rekla da se život sastoji od lipih i smišnih trenutaka i da ih zato stvara jer jedino što se u životu mora ozbiljno shvatiti je bolest. I apsolutno to potpisujem!
Radili ste i na zanimljivom projektu Bratoljub, prvoj inačici ilustriranog Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića.
Jao, kako je to davno bilo! Predivan projekt sa super ljudima, rijetko što je bolje od crtanja u dobrom društvu. Dobili smo za oslikati svaki po dvije riječi, a ja se sjećam jedne svoje: COFA. Riječ cofa asocirala me na žensko golo tijelo, pogotovo od struka nadolje pa sam nacrtala bokove i vulvu u njenom najprirodnijem, odraslom izdanju. Jako smo se smijali kada smo otkrili da COFA znači sobarica. Riječ i crtež stvorili su nov narativ i jedan drugome dali novo značenje, što je ilustracija u svom najboljem izdanju!
Radili ste na sjajnom animiranom filmu Marka Dješke "Sve te senzacije u mom trbuhu" koja se bavi nimalo lakom temom – tranzicijom iz muškog u ženski spol. Kakvo je vaše iskustvo rada na tom filmu?
Marko Dješka je redatelj, a ja sam bila dizajnerica i animatorica. Film je o životu djevojke Matie koja iz prvog lica govori o iskustvu transrodnosti i tranzicije. Draško Ivezić, producent, pozvao me da im se pridružim u trenutku kada sam istraživala eksperimentalni animirani film na studiju u Engleskoj. Zanimljivo je bilo što se radilo o animiranom dokumentarcu, o čemu sam pisala diplomski rad. Kada sam prvi put poslušala intervju glavne junakinje za film, s velikim entuzijazmom počela sam crtati njezinu priču, koja me potpuno uvukla u sebe. Film je osvojio brojne nagrade, a posebno je važno što u njemu, unatoč teškim temama, poput nasilja i diskriminacije, ipak prevladava optimizam, koji smo nastojali iznijeti dinamičnom i duhovitom vizualnom estetikom. Film šalje poruku o potrebi prihvaćanja, tolerancije i razumijevanja transrodnih osoba, koje se, nažalost, još uvijek susreću s predrasudama i neprihvaćanjem u društvu.
Ilustrirali ste mnoge slikovnice i za jednu od njih dobili nagradu Grigor Vitez?
Da, ilustrirala sam 20-ak knjiga i slikovnica, a kada se radi o slikovnicama za djecu, posebno mi je draga suradnja s književnicom Ivom Bezinović-Haydon. Ilustrirala sam tri njene slikovnice i za "Gdje se skriva Vedran" dobila meni dragu nagradu Grigor Vitez za ilustraciju. Riječ je o teškoj temi – gubitku i smrti djeteta, bolnoj temi o kojoj se rijetko razgovara s djecom. U slikovnici sam gubitak nastojala prikazati prostorom i bjelinom. Prostor je doslovno ona praznina koja ostaje u čovjeku kada doživi gubitak.
Ilustrirali ste i za Financial Times. Koja je razlika u ilustriranju umjetničkih i takvih tekstova?
Ta mi je suradnja posebno draga, ponosna sam na nju. Zadatak je bio izazovan jer do tada nisam znala ništa o investiranju u doba recesije ili o otpornosti u firmama. Obožavam kada takva hladna, znanstvena tema otvori prostor za ilustraciju. Ilustracija je oblik komunikacije i ne postoji ono što ne može prikazati, ali kod nas je taj prostor još uvijek manji nego u inozemstvu. U mom procesu se pristup zadacima ne razlikuje previše – svaku temu proučim, pogledam kako su se drugi njome bavili da slučajno nešto ne ponovim. U tom procesu čitanja o temi dosta zapisujem i tražim prostor koji mogu popuniti crtežom. Zatim skiciram dok ne dođem do optimalnog rješenja. U oba slučaja tražim emociju, bilo da se radi o financijama, odvjetničkom uredu ili ljubavi prema baki koja stari i zaboravlja. Kada je nađem, želim je prikazati tako da se dogodi u promatraču, a ne na papiru.
U Zagrebu je i priličan broj vaših murala. Kakav mural bi vam bio poseban gušt?
Zadnji mural koji sam oslikala, prije dva mjeseca, nalazi se u King Crossu kraj Decathlona. To je moj najveći mural i prvi sa sportskim motivima. Zadnjih godina, kao klasična milenijalka, tulumarenje sam zamijenila sportskim aktivnostima, pogotovo onima koje podrazumijevaju boravak u prirodi… Ipak, velika fantazija zadnjih godina mi je raditi murale na gradskim bazenima. U bazenima na pločicama, u svlačionicama i vanjskim zidovima. Zaljubila sam se u plivanje i ono me ne prestaje inspirirati. Volim sve vezano za plivanje i bazene, tirkiznu boju, miris klora, vakuum u vodi, prestizanje plivača u paralelnoj traci! Volim što ništa ne čujem ispod kapice, osim svojih misli, koje se u ritmu pokreta i disanja potpuno umire.
Na kojim slikovnicama i crtićima ste odrasli?
Profesor Baltazar, Leteći medvjedići, Vampir Ernest, Čarobnjakov šešir, Pokemoni, Dexterov laboratorij, Krava i pile. Obožavala sam animirani film Balto, još imam kazetu. Balto je utjecao na moju ljubav prema psima, roditelji su mi morali kupiti plišanog paso-vuka (haskija), kojeg sam onda na nekakvoj špagi vukla po kvartu. I njega još imam. Najdraža knjiga bila mi je Najljepše bajke svijeta, voljela sam Ježevu kućicu, a kao baš mala i slikovnicu Sanjina kuća! Bila sam opsjednuta predstavom ČPGA. Vjerujem da su svi ti portali u nešto čarobno, nepostojeće u stvarnosti i meni ljepše nego tada svakodnevica, zaslužni za to što mi mašta radi i danas.
Odakle uopće vaš interes za ilustraciju i vizualno razmišljanje?
Uvijek je bio prisutan, od prvih slikovnica. Uspavljivala sam se tako da sam rukama oblikovala sjene na zidu, igrala se da razgovaraju ili pjevaju. U školi mi je sve bilo jasnije i lakše bih pamtila kada bi mi se nacrtalo. I sama sam si skicirala asocijacije na sadržaj dok sam učila. Nikad mi koncentracija nije bila jača strana, osim za crtanje, gledanje nacrtanog ili slušanje priča koje sam mogla zamišljati. Roditelji su primijetili moju sklonost i interes za vizualno i kreativno i upisali me s četiri godine u ZKM na lutkarstvo. Tih dvanaest godina sam crtala, izmišljala priče, glumila, improvizirala, radila lutke i maske, slušala odličnu muziku, skakala i plesala. Zauvijek ću biti zahvalna na tom periodu i što sam uopće imala tu opcije, kao i prekrasnoj Natalie Murat Dean koja nas je kroza sve to vodila.
Ilustraciju na zanimljiv način dovodite u vezu sa sportom.
Prije tri godine počela sam intenzivno plivati u triatlonskom klubu. Plivanje mi se odmah svidjelo, ali me i frustriralo i brzo umaralo dok nisam svladala tehniku. Kada sjedim iznad praznog papira i ne dolazi mi ideja, i to me frustrira. Katkad se, na loš dan, osjećam kao da ne znam plivati ni disati, a u studiju kao da prvi put pokušavam nešto nacrtati. U rekreativnom sportu i profesionalnom crtanju važnije je fokusirati se na proces i male pomake nego na cilj, iako cilj treba imati. Ali put do njega je važniji. Budem li crtala cijelu noć, idući ću dan biti neupotrebljiva. Budem li svaki dan odradila trening plivanja, premorit ću se i više neću dobro plivati. Nedavno sam, na bolan način, naučila o važnosti odmora i doziranja aktivnosti. Murakami u svojoj knjizi o trčanju piše da stane kad mu je najbolje – i s pisanjem i s trčanjem jer to znači da će nakon pauze s upravo te točke nastaviti. Danas svi mi koji nešto rekreativno treniramo, imamo pametne satove koji nas obavještavaju kolika nam je spremnost za treniranje. Razmišljala sam kako bi bilo dobro da mi sat može reći "danas ti je kreativna baterija potpuno prazna, nemoj forsirati, odi pročitaj knjigu, odi na izložbu, napuni te baterije…" I zato ne crtam svaki dan – jer želim imati dobre rezultate.
Napravili ste i vrlo toplu i dirljivu obiteljsku knjigu. Ilustrirali ste knjigu priča koje je napisao vaš djed Željko Mataga.
Nije djed, nego dido! Dido nas je vodio u kino na Harryja Pottera, puno smo zajedno crtali i čitali. Nas je troje unuka, a ja sam najstarija. On je još mami i ujaku pričao priče iz djetinjstva u Opuzenu, ali tek sestrična i ja uspjele smo ga nagovoriti da to stavi na papir. Nekada je pisao stručne knjige o zadrugarstvu – dakle, znali smo da zna pisati, a jako smo htjeli njegove priče u knjizi. Pričao je priče koje bi uvijek začinio nečim čarobnim, primjerice poskok se pretvori u zmaja. Upravo su te priče postale knjiga, a ja sam ih ilustrirala. Promociju Didinih priča imali smo u Botaničar baru i bilo je prekrasno. Moja mama, njegova kći, moderirala je razgovor u kojem su sudjelovali didin brat književnik, Vojislav Mataga i književnica Željka Horvat Vukelja. Dido i ja potpisali smo nekoliko desetaka knjiga, a vidjela se i pokoja suza, uz puno smijeha. Neću to nikad zaboraviti. Knjiga je i posveta obitelji, a obitelj je za mene najvažniji oslonac i podrška, kako u djetinjstvu tako i u životu.
Jeste li i vi dečka, kao vaše "Cure", upoznali na Tinderu ili na planinarenju i šetnjama po prirodi, koje, ako se ne varam, jako volite?
Marka sam zapravo "upoznala" online, ne na Tinderu, već preko društvene mreže, i to samo zato što sam tijekom pandemije radila seriju ilustracija što će sve ljudi raditi kada lockdown završi. Tada je sve bilo online, s većinom ljudi komunicirala sam tako i zbog toga mi je bilo prihvatljivo razviti prijateljstvo s nekim s kime se nisam vidjela uživo. Upoznali smo se uživo kada je on iz Splita došao živjeti u Zagreb i bili smo prijatelji dvije godine prije nego što smo se zaljubili. I da, oboje jako volimo planinarenje i šetnje po prirodi!
Koji je najbolji savjet koji biste dali mladim kreativcima?
Današnjoj generaciji dobro je ponavljati da dobre stvari ne nastaju instantno ili preko noći. Potrebno je vremena, pogrešaka i truda.
Otvori KEKS Pay
a to što zatvaraju ljude zbog objava na društvenim mrežama, to ti ne smeta?