Napetost, moralne dileme i psihološka nijansiranost zaštitni su znak romana Mattiasa Edvardssona, švedskog majstora trilera čije knjige osvajaju čitatelje diljem svijeta. Uoči njegova dolaska u Hrvatsku razgovarali smo s autorom koji kroz prizmu svakodnevice secira najdublje ljudske strahove i propituje granice roditeljske ljubavi, istine i pravde.
Vaši romani često prikazuju kako se "obični" ljudi nose s izvanrednim situacijama. S obzirom na vaše iskustvo kao profesora psihologije, sigurno imate uvid u to — ali iznenađuju li vas ljudi i dalje?
To je vjerojatno jedna od najzabavnijih i najtežih stvari u psihologiji: nikada nije moguće točno predvidjeti kako će osoba reagirati ili se ponašati u određenoj situaciji. Upravo zato što smo ljudi, a ne roboti. Toliko je različitih faktora koji na nas utječu i zato nas naši bližnji stalno iznenađuju. Naravno, želim da se moji likovi ponašaju logično i razumno, ali ipak nepredvidivo. I definitivno ne uvijek savršeno. Nadam se da će ih čitatelj na kraju razumjeti, kao i njihove postupke. Vjerujem da možemo postati malo bolji ljudi pokušavajući razumjeti jedni druge.
Po vašem mišljenju, postaju li ljudi bolji ili gori kada se suoče s takvim izazovima? Ili jednostavno više uplašeni i zbunjeni?
Vjerojatno ne postoji jednostavan i jednoznačan odgovor na to pitanje. Ali barem smo prisiljeni donositi teške odluke kada se suočimo s teškim situacijama. Ne znam otkriva li to uvijek pravu prirodu osobe, ali često je najzanimljivije kada smo stjerani u kut i sve je hitno.
U romanu "Gotovo normalna obitelj", nedavno objavljenom na hrvatskom jeziku, koristite tri različite narativne perspektive. Koji je bio najveći izazov u održavanju autentičnosti svakog glasa?
Bio je to divan izazov jer volim se igrati s jezikom na taj način. Tri člana obitelji u knjizi imaju vrlo različite glasove zbog svojih pozadina, profesija i dobi. Moglo bi se pomisliti da je devetnaestogodišnju Stellu, koja je objektivno najdalja od mene, bilo najteže napisati, ali zapravo mislim suprotno. Bilo je jako zabavno ući u svijet mlade žene i pokušati ga izraziti njezinim jezikom. Čudno, ali gotovo mislim da je teže napisati lik koji je objektivno bliži meni, jer je lakše zamijeniti taj lik sa sobom.
Kako biste definirali "gotovo normalnu obitelj"? Postoji li takvo što uopće?
Vjerojatno ne. Svi smo mi nenormalni na svoj način. Ali za Adama u knjizi vrlo je važno održavati fasadu normalnosti, i prema sebi i prema vanjskom svijetu. I to mogu prepoznati u mnogim obiteljima danas, ne najmanje kroz društvene mreže.
Kako je vaše iskustvo u psihologiji utjecalo na način na koji razvijate likove i moralne dileme s kojima se suočavaju?
Oduvijek sam bio vrlo zainteresiran za ljude, zašto smo takvi kakvi jesmo i zašto činimo ono što činimo. Na mnogo načina, to je ono o čemu se radi u fikciji: pokušaj da malo bolje razumijemo ljude i naš svijet. Baš kao što je moja studija psihologije bila ukorijenjena u ovom interesu, mislim da sam iz istog razloga počeo pisati knjige. Ne mislim da ću ikada riješiti ljudsku zagonetku, ali književni svijet me barem malo vodi tim putem. Često započinjem novi roman moralnom dilemom. Pitam se kako bih postupio u takvoj situaciji, a zatim u svojoj mašti stvorim lik koji zauzima moje mjesto u priči. U početku imam samo nejasnu ideju o toj osobi, ali kako pišem, sve je bolje upoznajem.
Vaši likovi često donose moralno dvosmislene ili upitne odluke. Kako balansirate prikaz njihove ljudskosti bez nužnog opravdavanja njihovih postupaka?
To nije uvijek lako. Želim da moji likovi budu što realističniji, a činjenica je da ljudi ponekad donose pogrešne i moralno upitne odluke. Ponekad čujem da su mnogi moji likovi nesimpatični, ali se s tim ne slažem. Možda nisu savršeni i bez mana, ali tko jest? Za mene kao pisca nije nužno važno da čitatelji vole moje likove, ali želim da ih pokušaju razumjeti.
U prethodnim intervjuima spomenuli ste da je ideja za "Sasvim običnu obitelj" proizašla iz razmišljanja o budućnosti vaših kćeri. Koliko vaša osobna iskustva oblikuju vaše pisanje?
Umjesto iskustava, vjerojatno se radi o strahovima, opasnostima i mojim najgorim noćnim morama. Često razmišljam o tome što bi bilo najgore što bi se moglo dogoditi i onda svoje likove izlažem tome. Vjerojatno je to način na koji se nosim sa svojim strahovima. Mislim da sva dobra književnost počinje od misli i osjećaja pisca. Sve što pišete na neki je način autobiografsko.
Kao izvršni producent Netflixove adaptacije "Sasvim obične obitelji", kako ste doživjeli proces prilagodbe svoje knjige na ekranu?
Od početka sam znao da će biti potrebno mnogo toga izrezati iz knjige i prilagoditi filmu. Neki mudri čovjek rekao je da je knjiga autorovo dijete, ali filmska adaptacija je autorovo unuče. Imate punu odgovornost za svoju djecu, ali svoje unuke možete samo podržavati i uživati u njima izdaleka. Bilo je vrlo zanimljivo biti dio tog procesa, ali mislim da ću i dalje pisati knjige i u budućnosti. Kada pišete knjige, vi ste kralj svoje priče. Kada snimate film ili TV seriju, postoji mnogo stvari koje morate uzeti u obzir.
U "Zagonetnim smrtima u Lundu" istražujete različite oblike ovisnosti. Kako ste pristupili istraživanju i što ste željeli prenijeti tim prikazima?
Brutalna istina je da gotovo nema osobe u Švedskoj koja nije pogođena ovisnošću na neki način. Pišem o ovisnosti na nekoliko različitih načina: ovisnosti o alkoholu, kockanju i drogama, ali i ovisnosti o drugim ljudima. Vidio sam muškarce izbliza kako postaju ovisni o svojoj partnerici, a kada ona nestane, pojavljuje se golema praznina. To je prilično veliki problem koji vodi do mentalnih bolesti i samoubojstava, ali o kojem se ne govori mnogo. To je nešto što sam želio istražiti u romanu.
Kako doživljavate ulogu društvenih mreža u oblikovanju shvaćanja "normalnosti" u modernim obiteljima?
Društvene mreže su vrlo važne. Ljudi prirodno biraju dijeliti ugodna iskustva, dobre večere, putovanja i zabave. Lako je steći dojam da su druge obitelji mnogo bolje od vaše. Možda mislite da ovaj problem najviše pogađa mlade ljude, ali uvjeren sam da su pogođene i sredovječne, srednjoklasne obitelji. Na primjer, znam obitelji koje su se zadužile kako bi mogle otići na odmor u inozemstvo ili kupiti lijep dizajnerski namještaj, što se čini da i svi drugi rade.
Vaši romani prevedeni su na više od 30 jezika. Jeste li primijetili različite reakcije čitatelja iz različitih kultura?
Prije svega, primijetio sam koliko smo slični. Mnogi ljudi diljem svijeta mogu se prepoznati u istim situacijama i poistovjetiti s istim likovima. Ono na što su čitatelji različito reagirali vjerojatno su religijski elementi u "Sasvim običnoj obitelji". Švedska je vrlo sekularna zemlja, ali u nekim zemljama čitatelji su prilično snažno reagirali na činjenicu da je Adam svećenik koji donosi mnogo upitnih odluka.
Tko su vaši književni uzori i kako su oblikovali vaš stil pisanja?
Kao dijete gutao sam detektivske romane Agathe Christie. Zatim su došli švedski pisci kriminalističkih romana Sjöwall-Wahlöö, Henning Mankell, Stieg Larsson i Camilla Läckberg. Imamo fantastičnu tradiciju dobre kriminalističke fikcije u Švedskoj i to me prirodno oblikovalo.
Ovo vam je prvi posjet Hrvatskoj. Veselite li se nečemu posebno tijekom boravka?
Čuo sam da je Zagreb fantastično lijep grad i stvarno se veselim posjetiti ga. Zatim planiram otići na obalu i vidjeti dijelove Istre, a želim posjetiti i Split i Dubrovnik, ali nažalost ovaj put neću imati vremena. Savršen razlog da se uskoro ponovno vratim!
Otvori KEKS Pay
