Zagrebačkog slikara Damira Sobotu, mladosti unatoč, posve opravdano možemo zvati majstorom geometrijske apstrakcije i reminiscencijom tradicije Novih tendencija, EXATA, grupe Zero... Na domaćoj likovnoj sceni dobro je znan, posebice po koloritu koji pršti s njegovih slika repliciranih elemenata unutar zadane matrice. Ovaj put učinio je odmak i u Laubi izložio kolaže velikih dimenzija crno-bijelog kolorita, a platna, njih 26 spojenih u diptihe i triptihe, nastala su intuitivno, bez skice. Skica je, kaže, tek u obrisnoj liniji koja podsjeća na vazu, a unutar nje kolažira pa ono izrezano s lijeve lijepi na desnu stranu pri čemu se isto iščitava odakle i naslov izložbe “Palindrom”. Zovu Sobotu i novim Piceljem. To mu laska. A dobra je referenca i za kolekcionare, aktualne i one buduće, jer o Soboti ćemo i te kako još čitati, pisati i gledati ga.
Odakle odluka da utišate boje?
Primijetio sam da interijer Laube već ima svoju boju i odlučio specijalno za taj prostor izraditi platna crno-bijelog kolorita. Proces izrade trajao je oko deset mjeseci i u jednom trenutku već sam osjetio zamor idejom. No kako sam paralelno bio na rezidenciji u Leipzigu i tamo radio manje slike od papirića u boji naslaganih jedan na drugi, palo mi je na pamet pretvoriti ih u objekte u prostoru pa su ti radovi na izložbi postali odličan odmak od crno-bijelog. Dali su i meni svježinu i uspio sam pun energije dovršiti izložbu. Sad se definitivno vraćam boji!
Za geometrijsku apstrakciju opredijelili ste se na trećoj godini akademije.
Da, iako sam se i prije treće godine, koja je najslobodnija jer na njoj profesori dopuštaju studentima da se opredijele za smjer, osjećao ugodno i nalazio mir u prikazu geometrijskih tijela i oblika.
Je li za nju potreban matematički mozak?
Nije, nije. Ja sam konkretno u srednjoj školi pao matematiku. Sve je to intuitivno. Kada padne odluka da napravim uzorak koji ima određeni ritam, papir podijelim na jednake dijelove udaljenosti i tu si malo pomognem ravnalom. I to je sva moja matematika. Ali čak i takva matematika dolazi nakon ideje, ne počinjem njome.
Znači prkosite opće popularnom hiperrealizmu. Kad ste zadnji put naslikali nečiji portret?
Na drugoj godini fakulteta naslikao sam autoportret s tri para djedovih naočala. To je efektno, ali od tada ništa. Da sada dobijem narudžbu portreta, mislim da bih ga mogao napraviti, ali ako nije nužno, bolje ne.
U vašim radovima da se odmah naslutiti tko su vam uzori iz prošlosti.
Da, uvijek je to naša ekipa Novih tendencija. Boljih uzora od njih nema, u njihovo vrijeme Zagreb je bio visoko na karti kulture svijeta.
Gdje smo na toj karti danas?
Teško je reći gdje smo na svjetskoj karti jer nju kontrolira tržište koje je kod nas slabo ili ne postoji. Nevezano pak za tržište, mislim da je hrvatska suvremena scena izuzetno dobra i ne zaostaje ni za kim. Nedostaje joj, ponavljam, tržište koje će pokrenuti priču i orijentacija umjetnika prema inozemstvu. Za autore koje ne zastupa nijedna galerija, a i sam sam među njima, prodaja radova tek je pitanje sretnih okolnosti.
I kad smo dogovarali ovaj susret, spomenuli ste da ne možete u ponedjeljak jer radite. Znači još ne živite od slikarstva?
Nažalost ne. Vodim likovne radionice za odrasle. Nema kod nas kruha od slikarstva u mjeri u kojoj je to moguće u drugim europskim državama u kojima čak i država pomaže umjetnicima dodatnom minimalnom plaćom. Znači, države se brinu o umjetnicima, dok kod nas ta situacija nije slučaj, štoviše za vizualne umjetnike, koji su u najnezavidnijoj situaciji, stanje ide i prema gorem.
Kao što to nije bilo strano Kniferu, ni vi ne bježite od ulične umjetnosti i murala.
Prije dvije godine radio sam mural na Osnovnoj školi Matka Laginje na Kvatriću. Konkretno, za njega smo potpisali ugovor da će na zidu ostati minimalno pet godina. Dobio sam kasnije još poziva za rad na muralima, no ne želim se rasplinuti u tom smjeru, koncentriran sam na slike za galerijske prostore.
No u sklopu projekta “Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: umjetnost kao terapija” pristali ste oslikati interijer čekaonice na Rebru. Vjerujete u terapeutski učinak umjetnosti?
Apsolutno. Umjetnost je zanimljivo i gledati, za što je potrebno predznanje, ali najviše terapeutskog leži u samom stvaranju. Je li to šaranje, povlačenje linija, lijepljenje, šivanje, svejedno. Bitno je da se čovjek izražava i dok to radi, zaboravlja na probleme, a to je već uspjeh. Umjetnost djeluje meditativno na onoga koji je stvara i vjerujem u znanstvena istraživanja koja tvrde da ljudi koji se bave umjetnošću dulje žive.
Mladi ste, 1988. ste godište, pretpostavljam da vam je kao i većini umjetnika u Zagrebu vlastiti atelijer još uvijek san?
Atelijer u Zagrebu veliki je problem. Ja ga trenutačno dijelim sa suprugom i još dvoje umjetnika pa, kad smo svi tamo, ta nas scena podsjeća na klasu na ALU. Zatrpan je radovima i to je totalni džumbus. Atelijer dodjeljuje Grad, postupak je kompliciran i na njega se čeka i po deset godina. Zgodno je bilo kad mi je jedna gospođa zadnji put rekla: “Znate, i Picelj je 12 godina čekao atelijer”. Žalosno, tim više što je pola grada prazno. Nije mi jasno zašto se napušteni prostori ne daju u najam umjetnicima uz minimalnu svotu. Poznajem barem deset ljudi koji bi odmah na to pristali.
Supruga vam je Ana Ratković Sobota, također slikarica. Znači kod vas brak i posao idu zajedno?
Kod nas odlično idu skupa. Dajemo si savjete, potpora smo si, za Božić smo dobili i bebicu koja nam je pružila još jedno dodatno veselje. Sve ide onako kako treba.
Da niste umjetnik, rekli ste da biste bili nogometaš?
Obožavam nogomet, igrao sam ga od djetinjstva, deset godina i trenirao i bio korektan igrač, no tri puta operirao sam koljeno, uništio se i prije šest godina potpuno prestao. Naravno, igrati nogomet bila mi je želja, pitanje je bi li u tome uspio. Uglavnom, to je jedini sport koji možeš igrati bilo kad, bilo gdje, ne treba ti čak ni lopta, možeš ga igrati s plastičnom bocom dok ti stolice glume golove. Možeš ga igrati sam, može vas igrati 20. Ima idealnu bazu, svi su pozvani, najpristupačniji je i nijedan drugi sport ne daje tu slobodu. U tome je ključ njegove opće popularnosti. O novcu koji se u tom sportu danas vrti ovdje ne govorimo.
Potječete li iz umjetničke obitelji?
Nije umjetnička u smislu obrazovanja, ali imaju umjetničku crtu. Tata mi je napravio postamente za radove za ovu izložbu i svi govore o njima jer djeluju kao nastavak skulpture. Vrlo je spretan s rukama.Da se možet
e vratiti u prošlost i oživjeti jednog umjetnika, tko bi to bio?Teško mi je izdvojiti jednog umjetnika pa ću se radije odlučiti za arhitekte drevnih piramida da mi razjasne kako su to uspjeli.
U idealnim uvjetima kako se vidite za deset godina?
Živim u Hrvatskoj, a prodajem vani. Točnije, za mene to radi neka galerija.
