Povijest umjetnosti dobro je upućena u probleme i političke pritiske koje je Vlaho Bukovac doživljavao i proživljavao tijekom nastanka svoje čuvene monumentalne slike "Razvitak hrvatske kulture" koja visi na zidu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.
Riječ je o posljednjoj velikoj državnoj narudžbi koju je izradio za tada Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, 1913. godine u Pragu. Njeno nastajanje pratili su brojne kontroverze, od narudžbe do dopreme u Zagreb i montaže u Velikoj čitaonici kojoj je slikar prisustvovao, a posebice oko izbora dostojanstvenika - hrvatskih velikana koji će se na njoj naći.
Nakon niza izmjena, skandala i preinaka danas se na njoj nalaze redom, slijeva nadesno: Matija Vlačić Ilirik, Ivan Kitonić, Marko Marulić, Andrija Medulić, Juraj kardinal Drašković, Đuro Ratkay, Julije Klović, Petar Zrinski, Marin Getaldić, Nikola Škrlec Lomnički, Ivan Gundulić, Ruđer Bošković, Maksimilijan Vrhovac, Baltazar Adam Krčelić, Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Antun Mihanović, Matija Mesić, August Šenoa, Vatroslav Lisinski, Stanko Vraz, Marko Marulić, Juraj Drašković, Petar Preradović i Franjo Rački, a jedan lik je naslikan s leđa i ne zna se tko je....
No zna se, a o tome je u svojem znastvenom radu pisala i naša poznata povjesničarka umjetnosti Vera Kružić-Uchytil (1930-2012), da je sa slike po političkoj odluci izbrisan sam autor zgrade Arhiva, zagrebački arhitekt Rudolf Lubinski. Bukovac ga je morao maknuti, po nalogu Izidora Kršnjavog, jer se dio tadašnjih umjetnika i znanstvenika pobunio da je Lubynski još živ te da ako na slici mogu biti prikazane i žive osobe, onda ta slika treba drukčije izgledati.
Kako je u tijeku djelomična obnova zgrade Arhiva želja je, kazao je za Jutarnji list njihov ravnatelj Dinko Čutura, da se njegov lik vrati na sliku o čemu su izvijestili i Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture pa se sada nadaju njihovu odobrenju.
Do tada prisjetimo se kroz iskaze Vera Kružić-Uchytil što je to Bukovac doživio slikajući ovaj rad, a o čemu se u pismima žalio svojem prijatelju književniku Marku Caru. Naime, 18. lipnja 1913. piše mu da je posve završio svoju drugu najveću sliku (uz zastor Hrvatskoga narodnog kazališta) i, vjerojatno uz poslanu reprodukciju, tumači mu kako je zamislio taj »pokrok kulture«.
"Hram slave u kojem su boginja Minerva i njezine vile služi mu kao mjesto kroz koje će proći svi ovi slavni ljudi - »ništa drugo nijesam mogao učiniti - kako vidiš - nego sliku od parade i vrlo je teško da postane interesantna, te da ne uvukoh neke ženske da davaju neki život... bila bi ista odurna«. Da li je u tome uspio, slikar kaže »neka drugi sude«, ali zadatak je bio veoma težak, jer je osobe morao zbiti i »dati im neku približnu allure kao da su skupa živjeli«. Poslije nešto više od mjesec dana (26. srpnja 1913) sav očajan u opširnom pismu tuži se prijatelju na teškoće koje su nastale u vezi sa slikom: pošto mu je preliminarna skica bila odobrena i po njoj izvedena velika slika, Kršnjavi zahtijeva da se »briše pet portreta« i obećaje poslati mu pet novih fotografija, a kada je nakon urgencija primio svega tri i po njima izvršio korekcije, od njega traži »da one izbrisane ponovno vrati«. Tuži se s koliko je muke i truda izvršio sve tražene promjene, a onda kada je bio gotov, stigao je dopis od vlade u kojem ga upozoravaju da će slika biti primljena samo pod uvjetom ako je izvedena prema njihovoj zadnjoj korekciji. Tako Bukovac, nakon dugih priprema i dvomjesečnog zdušnog rada na platnu golemih dimenzija, odlazi u Zagreb s neizvjesnošću da li će mu slika uopće biti primljena ili ne. Kada je po njegovu dolasku u Zagreb slika bila 8. kolovoza 1913. napeta nad lukom velike čitaonice, nastala je afera koju je inicirao »Obzor« s naslovom »Promjena na Bukovčevoj slici Razvitak hrvatske kulture« Spominje i fotografiju koja ujedno dokumentira prvu etapu rada na desnom dijelu kompozicije i u nekim detaljima ne podudara se s konačnom realizacijom. Na njoj se može vidjeti kako između Preradovića i Račkog djelomično proviruje još jedno nepoznato lice. Kako je prema ranije citiranom zapisniku vladinog odbora od tri sporna »dodana« lika po vremenskom slijedu Bagliviu i Laurani mjesto moralo biti s lijeve strane, preostala je još samo treća sporna osoba, kojoj mjesto po kronologiji pripada zdesna, pa se s najvećom vjerojatnošću može zaključiti da je riječ o projektantu i graditelju Sveučilišne biblioteke arh. Rudolfu Lubinskom", piše u svojem radu Kružić-Uchytil.
Njegovo ime možda nije opće poznato, no doista je bio hrvatski velikan koji zaslužuje povratak na ovo djelo.
Dakle, Rudolf Lubinski, rođen je u Zagrebu 31. listopada 1873. godine u židovskoj obitelji Löwy. Prezime je promijenio 1900. godine, no trag koji je ostavio u hrvatskoj arhitekturi ostao je nepromijenjen i vječan. Nakon završene Klasične gimnazije u rodnom gradu, odlazi na studij na Visoku tehničku školu u Karlsruheu, gdje studira u klasi arhitekta Josefa Durma. Iskustvo je kalio radeći na projektima Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu te na raznim objektima u Offenburgu, Kölnu i Freiburgu. To njemačko razdoblje bilo je ključna priprema za povratak u Zagreb 1907., kada započinje njegovo najplodnije i najznačajnije stvaralačko razdoblje, tijekom kojeg će zauvijek promijeniti lice grada.
Životno djelo i projekt koji ga je vinuo u panteon hrvatskih arhitekata spomenuta je zgrada tadašnje Kraljevske sveučilišne knjižnice i Kraljevskog zemaljskog arhiva, za koju je pobijedio na natječaju. Gradnja je započela 21. veljače 1911., a palača je svečano otvorena 29. studenog 1913., nalazi se na Marulićevom trgu i predstavlja najznačajniju palaču hrvatske secesije. U njoj se na jedinstven način spajaju utjecaji rane bečke secesije i moderne njemačke arhitekture s početka 20. stoljeća.
Ono što zgradu današnjeg Hrvatskog državnog arhiva čini remek-djelom jest Lubinskijeva vizija Gesamtkunstwerka – potpunog umjetničkog djela u kojem su arhitektura, dekor i unutarnja oprema sjedinjeni u neraskidivu cjelinu. Lubinski je projektirao svaki detalj, od konstrukcije do unutarnjeg dizajna, uključujući i poznate svjetiljke od opalnog stakla u čitaonici, izrađene u Beču. Identitet knjižnice savršeno je sažet u velikoj kupoli iznad središnje čitaonice, koju nose četiri stupa na čijem se vrhu nalaze četiri sove, simboli mudrosti, koje nose globuse. Vanjština je ukrašena alegorijskim reljefima četiriju sveučilišnih znanosti – filozofije, medicine, prava i teologije, koje je izradio kipar Robert Frangeš-Mihanović, dok je Rudolf Valdec izradio alegoriju knjižarstva, zaokruživši time cjelovitu i monumentalnu viziju arhitekta.
Iza secesijske raskoši krije se i tehnička inovacija koja svjedoči o Lubinskijevoj dalekovidnosti. Cijela je palača, duga 80 i široka 46 metara, izgrađena od armiranog betona i željezne konstrukcije, što je u to vrijeme bio izuzetno moderan i napredan pristup. Odabir materijala nije bio samo estetske ili tehničke prirode; bio je to promišljen potez kako bi se dom nacionalnog pisanog blaga učinio što otpornijim na požar.
Njegov arhitektonski atelijer, koji je otvorio 1908. godine, bio je mjesto gdje su stasali mnogi koji će kasnije oblikovati zagrebačku modernu arhitekturu, među kojima su Stjepan Planić, Stjepan Gomboš i Juraj Neidhardt. Lubinski je svojim radom i mentorstvom ostavio dubok trag na cijelu jednu generaciju, a njegov potpis vidljiv je i na brojnim drugim zagrebačkim zdanjima, poput dvorišnog krila evangeličke škole, zgrade Svećeničkog doma u Palmotićevoj ulici (1910.), zgrade osiguravajućeg društva u Mihanovićevoj ulici (1928.) te poslovne zgrade tvrtke "Shell" u Gajevoj ulici 5, koja je bila njegov posljednji projekt.
Rudolf Lubinski preminuo je u Zagrebu 27. ožujka 1935. godine i sahranjen je na Mirogoju, ostavivši iza sebe nasljeđe koje i danas svjedoči o njegovoj genijalnosti i viziji.
Otvori KEKS Pay
