Atelijer Meštrović u Mletačkoj na Gornjem gradu zatvoren je nakon potresa u ožujku 2022. te je prošlog vikenda, i to prilično svečano i uz nazočnost političke i kulturne elite, nakon 1000 dana ponovno otvorio svoja vrata javnosti. Nakon potpune obnove i s novim stalnim postavom posjetitelji sada mogu uroniti u ambijent atelijera u kojem je Ivan Meštrović živio i stvarao, doživjeti njegovu umjetnost izbliza i otkriti priče koje se kriju iza svake skulpture.
Projekt obnove vodila je ravnateljica Muzeja Ivana Meštrovića Sandra Grčić Budimir, dok je stalni postav osmislila muzejska savjetnica dr. sc. Barbara Vujanović. Arhitektonsko i likovno oblikovanje potpisuju Damir Gamulin, Antun Sevšek i Jasmin Ćemanović iz studija Organizirano oblikovanje. Bili smo, oduševili se i s punom odgovornošću tvrdimo da ga vrijedi posjetiti, proširiti svoje znanje o Meštroviću ili se s njim tek upoznati, a k tome do kraja godine ulaz je besplatan.
U novom postavu sva su djela sada postavljena u sinergiji s prostorom, a većina je njih i nastala upravo u Zagrebu pa se sam prostor nameće i kao tema i kao izložak. Glavna razlika u odnosu na stari postav je to što je on bio ambijentalan i nije imao jasnu strukturu, a sada su djela, njih 116 od gotovo 400, koliko ih ima u zbirci, grupirana u tematske cjeline tako da posjetitelj može dobiti razrađen uvid u Meštrovićev život i djelo. Osim toga, tijekom godine neke skulpture će se i rotirati tako da će se postav mijenjati, a posjetitelji će imati razlog više zašto ovaj prostor posjetiti i više puta. K tome, nije obnovljen samo prostor već su i djela očišćena i restaurirana, a nijedno srećom u potresu nije bilo oštećeno.
– Postav je istovremeno suvremen ali i klasičan, izbjegavali smo prezasićenost multimedijom tako da imamo samo dva mala ekrana u atelijeru jer smatramo da djela i arhitektura govore dovoljno jasno i stvaraju autentičan ambijent. No ponosna sam na snimku Meštrovićeva glasa koji recitira svoju poeziju, dobili smo je iz Amerike, pa je zahvaljujući tome Meštrović ovdje sada, osim djelom, prisutan i glasom i na videima u atelijeru – kazala nam je muzejska savjetnica Barbara Vujanović. Svi tekstovi u prostoru, kojih su autori ona i Mate Marić, dvojezični su i prilagođeni širokom generacijskom rasponu i rasponu obrazovanja i u njima se iznose podaci, ali svaka legenda donosi jedan podatak, jednu temu, jedan osjećaj i jedno iskustvo jer želja im je bila da se ljudi poistovjete s njegovim životnim putem. Kreirali su ih tako jer nisu, kažu, htjeli kod posjetitelja stvarati tzv. muzejski umor.
Što se tiče Meštrovićeva dolaska i kupnje tog gornjogradskog prostora, koji će, kao i sve umjetnine i nekretnine, ostaviti Hrvatskoj, znamo da je on Prvi svjetski rat proveo u Europi – bio je svjetski putnik i boravio u Londonu, Cannesu, Genevi, Parizu, Rimu te u Hrvatskoj u raznim gradovima, no kada je osjetio potrebu da objedini sva svoja djela i smjesti sve u jedan glavni atelijer, izabrao je Zagreb. Odluci je, doduše, kumovao i poziv s današnje ALU, na kojoj je prihvatio profesorsku, a potom i dekansku funkciju.
– Meštrović 1920-ih kupuje ovaj kompleks u Mletačkoj ulici i zadržava baroknu građevinu, ali u njoj gradi atelijer, dodaje klasično koncipiran atrij, a u procesu njegova građenja odlazi i u Dubrovnik, gdje gradi mauzolej Račić u Cavtatu i tu upoznaje buduću suprugu Olgu Kesterčanek, magistru koja je bila suvlasnica ljekarne na Gružu. Zaljubljuje se, razilazi se s prvom suprugom Ružom Meštrović, s kojom nije mogao imati djece, i s Olgom dolazi u Zagreb. No bivšoj supruzi džentlmenski prepušta dio ovoga gornjogradskog kompleksa i ostaje s njome povezan do njene prerane smrti 1942. od posljedica raka, tako da je dio novog postava posvećen i njihovoj priči – kazala nam je Barbara Vujanović uvodeći nas u umjetnikov osobni prostor, u kojem su i sada zadržani pojedini komadi njegova namještaja, luster, karniše, kaljeve peći tako da se sačuvao ambijent kuće.
– Prilagođene su i boje zidova kako bi se u isto vrijeme istaknula i djela, ali i ti drveni elementi koji daju posebnu toplinu prostoru. Čim uđemo u hol u kojem je Meštrović primao goste i u kojem je svakodnevno blagovao sa svojom obitelji, tu zapravo naznačujemo njegov osobni univerzum i njemu najbitnije osobe, a to su supruga Olga i djeca te Michelangelo i Goethe kao njegovi umjetnički i intelektualni autoriteti. Tu je i njegov autoportret te raspelo iz njegova mauzoleja, sadreni odljev prema kojem je ono klesano u kamenu koji je stajao ovdje i za njegova života i bio je svojevrsni memento mori. A tu je i jedna zanimljiva scena, susret Bogorodice s Kristom i s Ivanom Krstiteljem, no iza toga sakralnog prizora je osobna priča jer Bogorodica ima lice Ruže Meštrović koja te 1913. godine, kada je on radio taj reljef, saznaje da ne može imati djecu i stoga na reljefu ima tužno lice. Dakle, na takav se način kroz cijeli postav konstantno isprepliću životni razlozi u pozadini nastanka određenog djela – pojašnjava Vujanović.
Nakon tog ulaznog prostora postupno se ulazi u različite aspekte njegove i umjetničke i osobne persone. U prolazu su i Meštrovićevi portreti suvremenika i suvremenica s kojima se za života susretao pa tako vidimo Meštrovićeve prikaze Masaryka, Lady Cunard, pripadnice britanskog visokog društva, kralja Faisala, koji se uz bok Lawrencea od Arabije borio za arapsku neovisnost, Wickhama Steeda, britanskog povjesničara... a kako je Meštroviću iznimno važna bila vjera, jedna soba posvećena je sakralnoj dionici.
– Unutar nje valja izdvojiti i jednu podtemu, a to je "sveto i zavodljivo", odnosno njegov prikaz mladih žena u molitvi u kojima se uz duhovnost nerazdruživo isprepliće i senzualnost, što posebice dolazi do izražaja u njegovu prikazu Salome kako pleše. Tu je naravno i dvorana posvećena obitelji s portretima svih članova, među kojima centralno mjesto ima Olga Meštrović, koja je bila fakultetski obrazovana žena, studirala je farmaciju u Beču, ali udajom prekida svoj profesionalni put i posvećuje se majčinstvu. No kada je Meštrović tijekom Drugog svjetskog rata uhićen, ona je bila ta koja je obilazila njihove utjecajne prijatelje i znance kako bi lobirala za njegovo oslobođenje. Dakle, uvijek se u tom narativu ističe uloga Alojzija Stepinca, koji je imao zaslugu, ali nitko ne spominje njezin trud i borbu za supruga. Osim toga, kada odlaze u Ameriku, ona preuzima sav praktičan dio njihova života. On nije znao ni voziti, ona ga je vozila do atelijera i do fakulteta, sređivala mu korespondenciju i dokumentaciju pa tu postavljamo pitanje zaboravljaju li se često oni koji omogućuju da tuđi talent zasjaji – govori nam Vujanović vodeći nas dalje na drugi kat, na kojem su bile sobe za djecu i na kojem su četiri teme, a jedna od njih su i Meštrovićevi herojski ciklusi – kosovski ciklus i ciklus kraljevića Marka, koji označuju njegovo okretanje politici, protuaustrougarski i projugoslavenski orijentiranoj.
– Jedna od tih velikih figura heroja koji su poginuli na Kosovskom polju, i jedna od najvećih, je Kraljević Marko, koji je bio visok pet metara, sadreni odljev bio je postavljen i u Umjetničkom paviljonu 1910. i iduće godine u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu. U izradi tih skulptura udružuje se s mladim umjetnicama i umjetnicima te u tom sudjelovanju on formira svoj pedagoški princip učenja kroz praktični angažman na projektima drugih umjetnika i primjenjuje ga i u svojem programu na ALU 1920-ih i 30-ih godina. Tu je važno naglasiti taj njegov politički stav – počeo je kao južnoslavenski idealist i sanjao tu državu, bio jedan od njezinih ideologa i svi ti ciklusi trebali su činiti identitet te buduće nacije sačinjene od različitih kultura. On se suprotstavlja ustaškoj vlasti, zbog čega je utamničen i umalo je izgubio život te je morao otići, ali uspostavom Jugoslavije nije se slagao ni s komunističkim režimom i odlučio se za ostanak u Americi.
Prikazani su u nastavku i studije spomenika koji su zaživjeli u javnim prostorima, a koje je on posebno plodno radio u tom međuratnom, zagrebačkom periodu. Izložena je tako glava Viktorije za spomenik kralju Ferdinandu I. u Bukureštu, koji je uništen, spomenik Pobjednik u Beogradu i Spomenik za zahvalnost Francuskoj u istome gradu. Druga važna tema koja se veže uz spomenike su portreti i autoportreti jer spomenicima je davao i svoje i crte lica svojih prijatelja, bilo da nije znao kako je točno izgledao onaj koga portretira bilo da je iz određenog razloga htio na spomeniku ostaviti svoj osobni dodir... Tako spomenik Luki Botiću nosi lice njegova prijatelja Ante Katunarića, dok Grgur Ninski i Marko Marulić, ovdje su studije, imaju njegove crte lica i na neki su način Meštrovićevi autoportreti.
– Ovo je dvorana koju sam htjela nazvati Dvorana remek-djela, ali nazvala sam je Stvaralački impulsi, a u njoj se daje presjek Meštrovićeva stvaralaštva iz različitih razdoblja. Tu je tako i djelo "Plesačica" iz 1911. koja je zadnja akvizicija našeg muzeja, otkupili smo je od njegove unuke prije nekih godinu dana. Uglavnom, cijeli Atelijer shodno svojoj funkciji podsjeća i na odnos profesora i učenika. Oni su često njegovi pomagači i u tom atelijeru i uče. Tako su ovdje izložena djela koja su klesali njegovi učenici poput Grge Antunca i Vanje Radauša. Kad god znamo ime klesara, ono stoji na legendi. Meštrović je bio jako radišan, puno je vremena ovdje provodio. Pa i kad je bio umoran, odmarao se radeći, ali radeći u drvu jer mu je ono svojom mekoćom pružalo olakšanje, a jedina osoba koja je smjela ući u atelijer dok je radio bio je njegov najmlađi sin, miljenik Mate. Godine 1942. odlazi iz ovog prostora i još jednom će ga posjetiti 1959., za svojeg posljednjeg posjeta Jugoslaviji. Iz Zagreba odlazi u Italiju, potom u Švicarsku i konačno u Ameriku – zaključila je Barbara Vujanović.
Otvori KEKS Pay
Meštrovićev odnos prema komunističkoj Jugoslaviji ne može se svesti na usputno „neslaganje”. Nakon što je u NDH bio zatvaran i izravno ugrožen, svjesno je odbio povratak u zemlju jer nije prihvaćao novu ideološku vlast, političku kontrolu nad kulturom i potiskivanje religije. Iako nije bio formalno prognan i iako mu je režim kasnije nudio priznanja i povratak, odlučio je ostati u egzilu kao čin osobne i moralne dosljednosti. Njegov jedini povratak 1959. bio je kratak, strogo uvjetovan i lišen političkog značenja. Sustavno prešućivanje ili ublažavanje tog konteksta nije slučajna omaška, nego svjesno oblikovanje narativa koje briše činjenice kako bi se održala ideološki poželjna slika prošlosti.