Iako još nije završio Akademiju dramske umjetnosti koju je upisao 2009. godine, Dino Pešut postao je jedan od najzanimljivijih i najtraženijih mladih dramaturga radeći na predstavama “Žuta crta” redatelja Ivice Buljana i “Tartuffe” u režiji Jerneja Lorencija, koje su obilježile sezonu u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Idućeg tjedna debitirat će kao dramski pisac predstavom “Pritisci moje generacije” koju u HNK Split postavlja slovenski redatelj Samo M. Strelec, prvom premijerom nakon odlaska Duška Mucala iz toga kazališta. Osim toga, jedan je od ovogodišnjih laureata nagrade Marin Držić za najbolji dramski tekst – radikalno djelo “L.U.Z.E.R.I.”, koje još čeka uprizorenje.
Predstavite nam dramu koju ćemo gledati u HNK.
“Pritisci moje generacije” pisani su prije dvije i pol godine kad me zanimalo koliko mlade osobe bez perspektive mogu odlučivati o vlastitu životu. Tekst prati djevojku koja se pokušava ne predati, ali čini se da je u njezinu slučaju sve unaprijed izgubljena bitka.
Jesu li problemi koji nju muče egzistencijalni ili se radi o pitanju identiteta?
Mladoj osobi egzistencijalni problem jest pitanje identiteta, tako da se ti motivi u drami isprepliću. Svi moji tekstovi bave se mladim ljudima koji preispitujući socijalne probleme pokušavaju pronaći vlastiti položaj u sustavu koji nas okružuje.
Kojim se identitetima najviše bavite?
U “Pritiscima” sam bio fokusiran na položaj žene u Hrvatskoj, jer me zanima koliko je u nas održiva feministička borba. U drami “L.U.Z.E.R.I.” koji su svojevrsni nastavak “Pritisaka”, ponovno se bavim generacijskim pitanjem, a pojavljuje se i pitanje seksualnih manjina, ali se ono ne problematizira. Likovi, četvero najboljih prijatelja, propituju održivost odnosa u prozapadnjačkom japijevskom svijetu opsjednutom migracijom, u kojem je svatko tko je mogao već pobjegao iz Hrvatske. Drugo je svjetonazorsko pitanje i mogućnost njegova komuniciranja. Baš kao što se idološka shizofrenija može vidjeti i na Cvjetnom trgu gdje progresivna ljevica na Subversive forumu diskutira o održivosti ekonomskih modela, samo sto metara udaljena od štandova inicijative “Za obitelj”. Te dvije opcije kao da uopće ne mogu uspostaviti kontakt, ne dolaze u situaciju propitati svoja uvjerenja, a nalaze se u direktnom sukobu vrijednosti. U takvim paradoksima se stvara frustracija i gubitak generacija. Ja pokušavam pisati o njihovom traženju.
Vidite li vi, kao mladi dramski pisac, perspektivu u Hrvatskoj?
I dalje mislim da je imam, iako sam se skoro odselio u Pariz. Imao sam sreće da su mi se stvari posložile, što nažalost nije tako s nekim mojim kolegama, ali svejedno mi se čini da smo u boljoj situaciji od, primjerice, plesne scene ili likovnjaka. Hrvatska trenutačno ima uzbudljivu, možda čak i najraznovrsniju scenu dramskog pisma u regiji. U mojoj generaciji mnogo je mladih autora koji moraju dobiti šansu kako bismo za deset godina imali kvalitetan program. To je pitanje kulturne strategije i ulaganja u autore. Ja sam tu priliku dobio u ZKM-u, u kojem me podržala ne samo ravnateljica nego i cijeli ansambl, potaknuvši me da umjetnički i osobno napredujem i formiram.
Koji vaši kolege zaslužuju sličnu priliku?
Prije svega Vedrana Klepica, koja ima jedinstven, fantastičan jezik i više je nego zrela za afirmiranje.
Kakva je atmosfera u HNK Split otkad ga je preuzela nova garnitura?
Raduje me optimizam koji sam tamo zatekao, a koji pomalo nedostaje našim kazalištima. Zbog ekstremne centralizacije naše scene nemam dovoljno dodira sa splitskom publikom da bih znao kako će naša predstava biti primljena, ali nadam se najboljem.
Da možete birati, gdje biste i s kim postavili dramu “L.U.Z.E.R.I.”?
Teško mi je zamisliti da će ona ući u neko domaće kazalište, prije svega zbog velike koncentracije ironije i agresivnog jezika. Njezino prirodno mjesto bilo bi u ZKM-u ili &TD-u, a rado bih da ga postavi mladi srpski redatelj Miloš Lolić, rad kojeg jako cijenim. Ali zapravo se time ne opterećujem. Zadovoljan sam i ako mi se tekst izvede uz dva stolca i mikrofon. A onda se odjednom dogode HNK i Držić, i to me još zatekne.
Slobodan Šnajder kritizirao je ovogodišnji odabir laureata Držića, tvrdio je da je žiri bio generacijski i ideološki pristran.
On je lektira na fakultetu, a ja sam 23-godišnjak koji još nema ni diplomu. Mislim da sam previše nevažan u zagrebačkom kazališnim krugovima moći i doista još uvijek onkraj cijelog sustava da bih mogao komentirati ili diskutirati o tome.
U krugovima koje spominjete zadnjih se godina događa pravi rat frakcija, javno se objavljuju autorski ugovori i računi...
Očita je potreba za transparentnijim financiranjem kulture u Zagrebu. Kao što u kafićima postoje fiskalne blagajne, morala bi postojati bolja kontrola nad financijama u kulturi. Dok umjetnički rad ne postane transparentan u svome poslovanju i dalje ćemo ostati u sferi insinuacija.
