Američki predsjednik Donald Trump najpopularnija je osoba 2025. godine. Ne po izboru nekog medija ili glasača na nekom izboru, nego tako kaže statistika. On je najguglaniji, najviše je spominjana osoba u medijskim člancima, lice koje, globalno, najčešće gledamo na televizijskim i drugim ekranima. Nećete od njega moći pobjeći ni dok budete, ako budete, a vjerojatno budete, na Božić gledali, što drugo, nego film "Sam u kući", barem prvi, ako ne i svih šest dijelova te franšize.
Američki predsjednik pojavio se i tu, u drugom nastavku, u kojem glumi – samoga sebe. Nije to neka velika uloga, traje samo šest sekundi i prikazuje ga kako daje upute Macaulayu Culkinu, koji glumi glavnog protagonista Kevina McCallistera, do predvorja hotela Plaza. Jedna verzija priče kaže kako je Trump od njih tražio da ga stave u film kako bi im, unatoč tome što su platili naknadu, dopustio da snimaju u hotelu koji je bio u njegovu vlasništvu. Druga verzija, Trumpova, ponešto je drukčija, a ide ovako nekako: "Redatelji su me molili da se pojavim u filmu, a ja sam im ispunio želju." Ne znamo koja je točna. Procijenite sami što je vjerojatnije.
Naravno da je u vrijeme kada je film sniman, od veljače do svibnja 1990. godine, bilo nemoguće procijeniti da će Donald Trump postati najpopularniji od osam i kusur milijardi ljudi na planetu, kao ni da će film "Sam u kući", barem u zapadnom svijetu, postati sastavni dio božićno-novogodišnje atmosfere i neizostavan sastojak modernog blagdanskog ludila.
Priča o mladom Kevinu McCallisteru koji ostaje sam kod kuće i nadmudruje lopove Marva i Harryja, pritom pretvarajući svoj dom u neosvojivu tvrđavu, dobro je poznata svima i zasigurno je nema potrebe prepričavati. Svi su gledali film, a neki će ga ovog Badnjaka, ako ga gledaju svake godine na televiziji, pogledati i 35. put u nizu. Ne čudi. Riječ je o "toploj" priči koja ima elemente humora, nostalgije, utjehe, pustolovine, s neizostavnim sretnim završetkom. Dječak po imenu Kevin, kako i sam naslov filma otkriva, ostao je sam u kući. Njegova poveća obitelj u žurbi ga je zaboravila i on će se morati pobrinuti sam za sebe dok se oni ne vrate po njega. U tom periodu njegova kuća naći će se na meti dvojice provalnika, a on će je morati sam obraniti svojom dovitljivošću.
Postoje mnoge interesantne trivije o filmu, od kojih ona da je zaradio više od pola milijarde dolara na uloženih, za Hollywood i u ono vrijeme ne baš pretjerano visokih, 18 milijuna i nije baš toliko trivijalna. S tom zaradom držao je rekord najprofitabilnije komedije sve do 2011., kada ga je s trona skinuo drugi nastavak "Mamurluka". Tu se ne ubraja zarada koju su od filma mnogi imali i indirektno, poput vlasnika kuće u kojoj je film sniman, a koja je upravo ove godine drugi puta prodana, ovoga puta za cijenu od 5,25 milijuna dolara. Među zanimljivosti spada i ona da je ulogu lopova koju je na kraju dobio Joe Pesci čak dva puta odbio Robert de Niro jer je smatrao da film neće ostvariti nikakav značajniji uspjeh. Pescijeva predanost ulozi otišla je toliko daleko da je tijekom probe scene u kojoj Harry prijeti Kevinu da će mu odgristi prste slučajno ugrizao mladoga glumca i probio mu kožu, ostavivši mu ožiljak koji nosi i danas. Osim toga, kako bi osigurao da ga se Culkin doista boji, Pesci ga je na setu namjerno izbjegavao.
Sve u svemu, "Sam u kući" postao je božićni klasik, a postavlja se pitanje, s obzirom na to da njegovu radnju već znamo gotovo napamet, ima li se tu išta više reći? Zapravo ima, i to poprilično. Za početak način na koji tijekom godina gledamo ovaj film mijenja se kako se i sami mijenjamo, jedino sam film ostaje isti. Mnogi od nas vjerojatno su ga gledali negdje dok smo bili sličnih godina kao i Kevin u filmu. Tada smo film doživljavali kao veliku pustolovinu zamišljajući kako bismo možda i sami voljeli na dan ili dva biti posve sami, imati cijelu kuću za sebe, lutati gradom, boriti se s provalnicima... Danas, tri i pol desetljeća poslije, uočavamo neke druge stvari. Primjerice, kako si gospodin i gospođa McCallister mogu priuštiti toliko djece, jer Kevin je najmlađi od njih čak petero. Jasno, film prati priču dječaka iz, mogli bismo procijeniti, gornje srednje klase. Ne bi iznenadilo da je i ta činjenica pridonijela tolikoj popularnosti samog filma jer upravo je ta neka srednja do gornja srednja klasa najčešće ideal kojem većina ljudi stremi. Nažalost, upravo to ujedno je i klasa koja se najviše rasipa te mnogima postaje nedostižna.
Bez namjere kvarenja dojma božićne filmske čarolije, sam film zapravo adresira klasnu pripadnost u nekoliko segmenata. Primjerice, u sceni u kojoj se gospođa McCallister hitno vraća kući u kombiju s izvođačima polke. Jednom članu sastava požalila se da je užasan roditelj i da sebe najviše krivi za to što je Kevin ostao sam kod kuće. No on joj odgovara: "Ne, niste. Nemojte biti tako grubi prema sebi. Želite vidjeti kako stvarno izgledaju loši roditelji? Pogledajte nas. Mi smo na putu 48 ili 49 tjedana godišnje. Gotovo da i ne viđamo svoje obitelji. Evo, Joe je već gotovo zaboravio kako mu se djeca zovu. Ziggy pak još nije ni vidio svoje dijete."
Njegov komentar dolazi kao podsjetnik da se društvene klase često ne razumiju ili jednostavno ne vode previše brige o međusobnim problemima. Gospođa McCallister poprilično je odvojena od svjetova koji egzistiraju oko nje. Čak bismo mogli reći da živi u balonu jedne zbilje koja je vrlo precizno određena. Primjerice, ne vidimo previše gospodina McCallistera da se hvata za glavu jer je mali Kevin ostao zaboravljen kod kuće. Kako to? Zato što se u zbilji u kojoj žive McCallisteri zna tko je kriv za ovaj veliki propust – majka. Uloge su podijeljene, što je u neku ruku i preslika vremena u kojem je film sniman, u vrijeme uspona novog američkog konzervativizma i obiteljskih vrednota. Ipak, McCallisteri se čine svjetlosnim godinama daleko od, primjerice, tipične američke obitelji srednjeg klase iz 40-ih ili 50-ih godina prošlog stoljeća. U tih nekoliko desetljeća, do 1990., došlo je do temeljite transformacije društva, a kad film gledamo sada, 35 godina poslije, ne možemo se ne zapitati koliko je toga još promijenjeno u tom razdoblju? Gdje su McCallisteri danas? Gdje je ta tipična obitelj u našem vremenu? Postoji li još ili sve više i više postaje samo fragment bivšeg vremena i nostalgije?
Daleko od toga da su nestali ideali. S razlogom se nešto naziva "idealima", ali jednako kao što se obitelj 1990-ih, čak i s precizno formiranim ulogama, nije više bila u stanju vratiti 30 ili 40 godina unatrag, tako ni današnja varijanta više nema put za povratak, može samo pokušavati samu sebe ponovno izmisliti. Ali gdje je ta fundamentalna razlika ako kažemo da je gospođa McCallister u tipičnoj ulozi majke, a gospodin McCallister tipični otac koji se brine kako svojoj obitelji osigurati udobnost srednje klase dok se u isto vrijeme ne mora zamarati prebrojavanjem vlastite djece? Zar to nije vrlo nalik obitelji iz 1950-ih godina? Da, ali njenu postmodernu varijantu otkriva glavni lik ove priče – njihovo najmlađe dijete, Kevin! Možemo li zamisliti Kevina iz 1950-ih? Sigurno ne bi bio kao ovaj kojega gledamo u filmu. Ne bi se svađao s majkom. Ne bi joj u lice rekao, doduše u ljutnji, da bi najradije da svi nestanu. Dječji svijet doživio je možda i najveću transformaciju prelazeći iz jednog perioda u drugi. Ta svijest koja je evoluirala u drugoj polovini 20. stoljeća stvorila je i određen jaz između svjetova – svijeta djece i svijeta odraslih.
Činjenica je da djeca nekoć nisu baš imala previše vremena biti djeca. Odrastanje je bilo brzo. Vjerovalo se da je "dječje ponašanje" nedostatak koji svaka nova osoba treba što brže prevladati, postati ozbiljan odrastao čovjek. Odgoj se temeljio na tome. Kevina iz 1950-ih učilo se da ne propitkuje autoritet, bilo roditeljski bilo institucionalizirani, već da bude poslušan, dobar, pristojan i radi ono što mu se kaže. Kevin iz 1990. jedno je sasvim drugo biće. Ima svoj stav i glasno prosvjeduje kad osjeti nepravdu. S pravom je ljutit zbog toga kako se odrasli – a s obzirom na to da je najmlađe dijete, za njega su svi oko njega zapravo odrasli – ponašaju prema njemu. Viču na njega da smeta, da je na putu, da se makne, a on nije učinio ništa loše. U jednom trenutku, kad je majci rekao da bi najviše volio da cijela obitelj nestane, ona igra ulogu provokatora i izaziva ga da to ponovi – dovodeći ga u situaciju da izazove i samu sudbinu, osobito iz perspektive malog djeteta koje je svakako sklonije vjerovati da riječi imaju gotovo sudbonosno značenje. Kevin, držeći se čvrsto, ponovio je što je rekao trenutak prije. Kad se pak probudio sam u kući sljedeće jutro, vjerovao je da je zaista snagom volje ili nekakvom čarolijom uspio natjerati svoju obitelj da jednostavno nestane.
Isprva je euforičan zbog osjećaja slobode. Taj konflikt između njegova dječjeg svijeta i svijeta odraslih je završen, on je pobijedio. Kuća je njegova, život je njegov, sve odluke, dobre i loše, odjednom su samo njegove. Dakako, odmah će početi koristiti tu svoju novostečenu slobodu kako bi radio stvari za koje zna da ih nikako ne bi smio činiti – u jednom trenutku, gledajući gangsterski film na VHS-u (što mu je prije bilo zabranjeno), poručit će svojoj odsutnoj obitelji: "Gledajte me, gledam loš film i jedem junk hranu!" To je njegova pobjeda, njegovo oslobođenje. Naravno, euforija neće trajati dugo. Uskoro će Kevin saznati da sloboda i autonomija imaju svoju cijenu. Morat će naučiti brinuti se sam za sebe, pripremati si hranu, čistiti, ići u dućan... Brzo će Kevin poželjeti da mu se obitelj vrati te će mu se u konačnici te želja i ispuniti. Ali gdje zapravo padaju njegove težnje – da bude slobodan ili da bude dio svoga kolektiva? Naravno, Kevin je još malo dijete i nije na njemu da tako rano odlučuje, ali kroz dječju naivnost film zapravo jako dobro opisuje taj permanentni unutarnji konflikt koji će ga pratiti u odrasloj dobi. U sceni kad se ljuti na majku jer ga kažnjava tako da mora ići u sobu, on poručuje nešto doista zanimljivo: "Kada odrastem i kada se oženim, živjet ću sam!"
Na prvu, čini se kao smiješna dječja izjava u kojoj on poistovjećuje odrastanje i brak, ali možda u toj iskrenoj i nefiltriranoj izjavi ima i nešto više. Želja za slobodom s jedne strane i vezanim obiteljskim životom s druge može se lako pretvoriti u interni sukob životnih puteva. Postoji li ispravan put prema sreći? Je li izbor podređen karakteru pojedinca? Ili je riječ o vječnom vaganju između dvije mogućnosti? Film "Sam u kući" daje nam suptilni fragment te debate. Sloboda i nezaštićenost lako mogu privući problematične aktere i situacije u život, što se Kevinu i dogodilo. Dvojica provalnika su poput alegorije prijetnji koje vrebaju na one koji su sami. Šalje li film neku poruku? Navija li za jednu stranu životnog odabira? Možda. Da se Kevinu baš ništa loše nije dogodilo u periodu njegove samoće, možda i ne bi bio toliko radostan što mu se obitelj vratila. U isto vrijeme je i sazrio, vidio obje strane i odrastao preko noći, čak postao i mudar popravljač svijeta oko sebe. Prisjetimo se samo kako je usamljenog starca s kojim se sprijateljio potaknuo da se pomiri sa sinom.
Scenarij za film napisao je John Hughes, koji se tih godina poprilično ispraksirao u kreiranju "laganih" filmova koji zapravo pažljivo skrivaju neke dublje poruke. Primjer je odlični "The Breakfast Club" u kojem se unutar naizgled lagane priče o pop-kulturi 80-ih godina prošlog stoljeća krije narativ o klasnoj hijerarhiji i neminovnosti konformizma. U svojim prethodnim filmovima često je isticao postojanje svjetova mimo svijeta odraslih, a u neku ruku njegovi su filmovi služili i kao potvrda za postojanje svijeta tinejdžera čak i dosta više od ranijih filmova u kojima su tinejdžeri imali glavne uloge. U filmu "Sam u kući" daje potvrdu dječjeg svijeta. Kevin možda jest samo naivno dijete, ali dijete koje vidi brojne kontradikcije u svijetu odraslih kojih oni sami više nisu svjesni. Samom činjenicom da je bio takvo dijete, iz vremena propitkivanja, bit će i nešto drukčija odrasla osoba jer formiranje stava počelo je ranije nego kod generacije njegovih roditelja. Zanimljiv je i današnji pogled na svijet odraslih jer nije teško uočiti koliko je češća pojava da odrasli 21. stoljeća žude za time da barem u nekom aspektu svog života i dalje ostanu djeca. Slogani poput "nemojte nikad odrasti" već su gotovo kliše, dok bi se u nekom prethodnom vremenu činili poput devijantne prijetnje. U doba Kevina očito je počelo nešto što se nastavilo u ovih nekoliko desetljeća iza nas. Nije lako reći koje su sve pozitivne, a koje negativne strane takvih promjena. Ako su ljudi generalno neozbiljniji, je li to loše ili dobro? Ako su naivni, jesu li iskreniji ili samo podložniji manipulaciji onih koji su odrasliji?
Kevin McCallister početkom 1990-ih živi u istom svijetu kao, primjerice, i Bart Simpson. Bart očigledno ne briljira u školi, ali je itekako snalažljiv, dovitljiv i samosvjestan dječak koji je već sam sa sobom riješio da u školi nema što puno naučiti (za razliku od prostranstava izvan nje). Kevin nije baš do te mjere vragolast kao Bart, ali imajući u vidu njegove klopke za provalnike, mogli bismo reći da razmišljaju slično. Predstavnici su generacije koja je dovela novi dinamični element u promjenjivu vizuru postmoderne obitelji. Danas, tri i pol desetljeća poslije, promjene se, kada su posrijedi obiteljske vrijednosti, neprestano događaju i propitkuju. Ono što se smatralo obitelji početkom 90-ih danas je puno širi pojam, a Kevin više nikad ne bi ni mogao ostati sam u kući jer bi ga se odmah kontaktiralo mobitelom...
Kada danas gledamo film "Sam u kući", zapravo gledamo u svoju prošlost i vrijeme koje se više neće vratiti, ali je naša nostalgija i dalje snažna, ne samo za vremenom, ne samo za filmom već i željom da sve bude kao nekada. Mnogima su upravo božićni blagdani vrijeme u kojem se barem pravimo da je sve kao inače, u kojem živimo neki privid barem tih nekoliko sati ili dana. Duboko u sebi svjesni smo da stvari nikada neće biti onakve kakvima su bile prije deset, dvadeset ili pedeset godina, ali sve što nam barem malo pomaže da nakratko zaboravimo tu grubu činjenicu dobrodošlo je, pa čak i ako se naša perspektiva o tome s vremenom nepovratno mijenja.
Otvori KEKS Pay
🤫 Eeeeem, kod nas se kaže MAMIN a ne KEVIN! 😡