Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Desnica bi postavljanje zvijezde na Riječki neboder morala shvatiti kao domoljubni čin

Riječki pročelnik za kulturu i nekadašnji član Leta 3, kaže da uopće nije nervozan zbog skorog početka EPK 2020, govori o tom projektu, supruzi s kojom ima bend, rocku, politici
20. siječnja 2020. u 12:16 17 komentara 3746 prikaza
Foto: Goran Kovačić/Pixsell

Projekt Europska prijestolnica kulture (EPK) najveći je i najprestižniji projekt na području kulture u Europskoj uniji i daleko najveći kulturni projekt u Hrvatskoj od osamostaljenja. Za taj se projekt mnogi europski gradovi otimaju, kako oni siromašniji tako i najbogatiji, s obzirom na to da je svim dosadašnjim prijestolnicama kulture on donio ne samo širu prepoznatljivost nego i razvoj i važna europska sredstva. Iako je EPK u Rijeci njegov životni projekt, a svečano otvorenje na redu je za samo desetak dana, Ivan Šarar, 46-godišnji riječki pročelnik za kulturu i nekadašnji član Leta 3, kaže da uopće nije nervozan.

Knjižnica godine Najbolja hrvatska knjižnica je Gradska knjižnica Rijeka

– Sada je ionako prekasno za nervozu. U ovom smo trenutku na startnoj crti i svaki će trenutak početi utrka. Već nekoliko godina radimo na tome da bi sve bilo spremno, a sada počinjemo trčati. Vjerujem da će sve biti dobro. Nikad u životu nisam se bojao izazova. Imam tu sreću da mi je od malih nogu bilo jasno da se u životu mogu raditi velike stvari – rekao nam je Šarar, koji je, kako kaže, u vlastitoj obitelji naučio da je sve moguće. Njegov pradjed Dane Škarica bio je čelnik HSS-a u Šibeniku i posljednji gradonačelnik tog grada prije Drugog svjetskog rata. Njegov djed Stanko Parmać, narodni heroj koji je u ratu kao komandant 19. dalmatinske divizije sudjelovao i u oslobađanju Rijeke, nakon rata bio je političar i direktor. On je u rodnom Opuzenu bio osnivač PIK-a Neretva i zaslužan je za projekt melioracije doline Neretve, čime je osiguran ekonomski preporod neretvanskog kraja.

Šarar je od prvog dana vodio projekt riječke kandidature za EPK, a sa svojim je suradnicima konceptualno osmislio sve infrastrukturne projekte, kao i koncepte prijava za njihovo financiranje putem EU fondova, po čemu je Rijeka jedan od najuspješnijih gradova u Hrvatskoj. Prije gotovo devet godina Šarar je iz svijeta kulturnog undergrounda prešao u kulturni establišment. Bivši član rock-benda postao je gradski pročelnik za kulturu, što je, očekivano, izazvalo veliku pozornost medija i javnosti. Šarara to nije iznenadilo. Svjestan je da građani na takvoj poziciji očekuju nekog umjerenog i nekog tko je član neke stranke, a on, kako kaže, nije ni jedno ni drugo. Pa ipak, on tu promjenu nikad nije doživljavao tako dramatično. Shvaća da je etiketa člana Leta 3 snažna, ali napominje da mu je puno veći skok bio ulazak u Let 3 jer je tada osjećao da je iz undergrounda ušao u nešto veliko i jako vidljivo.

Napominje, međutim, da je paralelno s Letom 3 imao karijeru privatnog poduzetnika, čime je stekao reference zbog kojih je dobio pročelnički posao: kao poduzetnik, glazbeni promotor, suvlasnik i direktor festivala Hartera, koji je vodio velike projekte, i korporativne i kulturne.

No čini se da je ipak najvažnije što, kako kaže, nikad nije zazirao od javne sfere. Cijeli život je jednom nogom bio u NGO-ima, drugom nogom u biznisu, pa i u političkom marketingu. Zato je okolina taj prelazak puno više doživljavala čudnim, neprirodnim i dramatičnim nego što ga je on sam tako doživljavao, pogotovo zato što nikad nije imao problem s upravljačkim pozicijama, a to objašnjava upravo obiteljskim nasljeđem.

Je li sve spremno za start EPK? Šarar uvjerava da jest, iako napominje da je cijeli projekt sa svim svojim programima toliko opsežan da je nemoguće znati baš svaku pojedinost.

– Riječki EPK, s obzirom na veličinu našeg grada, u usporedbi s drugim europskim prijestolnicama kulture, vrlo je ozbiljan i ambiciozan. U programskom smislu ambiciozan je zbog tema koje su odabrane, jer nije riječ o temama koje bismo mogli svesti pod uobičajenu građansku kulturu. Naš EPK pokušava otvoriti važna društvena pitanja, kako povijesna tako i pitanja koja se odnose na našu budućnost. Osim toga, zahvaljujući ovom projektu, Rijeka dobiva ozbiljnu kulturnu infrastrukturu, što kod brojnih drugih EPK-ova u posljednje vrijeme uglavnom nije bio slučaj. Ta će infrastruktura transformirati način na koji Riječani i njihovi gosti uživaju u gradu i njegovim kulturnim sadržajima. Poboljšanje tog standarda toliko je enormno da će se vrijeme, barem kada je riječ o kulturi, u Rijeci početi ponovno brojiti od 2020. godine. Ta će infrastruktura transformirati i oplemeniti središte Rijeke jer će nekadašnje derutne zgrade, poput kompleksa Benčić, postati zanimljive kulturne destinacije, baš kao i zgrada Exportdrva na Delti na drugom kraju Rijeke. Ruševne zgrade koje su nas stalno upozoravale na neke prošle neuspjehe dobit će novi život. Ta će transformacija biti toliko vidljiva i evidentna za sve, bez obzira na to je li riječ o konzumentima kulturnih sadržaja ili ne – objašnjava Šarar.

EPK u Rijeci temelji se na participaciji građana, što podrazumijeva aktivne građane. Kako će to funkcionirati s obzirom na to da je upravo nezainteresiranost jedna od karakteristika Riječana? Kako građane zainteresirati za kulturu? Šarar priznaje da je to vjerojatno najveći izazov pred riječkim EPK: “Ako EPK ostane isključivo ‘roba’ za postojeće konzumente kulturnih sadržaja, nećemo napraviti ništa osim što ćemo postojećim konzumentima priredili ekstra godinu, što znači da nećemo iskoristiti potencijale projekta i nećemo proširiti krug građana zainteresiranih za kulturu. Kako se to ne bi dogodilo, odlučili smo uključiti građane, no projekt će uspjeti ako se participativne navike građana održe i nakon 2020. godine. Zbog toga smo u našem slučaju maksimalno proširili pojam kulture i na druge sfere, poput javnog prostora, urbanizma, kulture svakodnevice, kako bi što veći broj građana osjetio promjenu.” Osim toga, dodaje naš sugovornik, riječ je o jako skupom projektu, pogotovo za razmjerno mali grad poput Rijeke, i onda je, kako kaže, “pošteno da od njega kolateralne koristi imaju druga područja, koja nisu isključivo “čista kultura i čista umjetnost”.

Šarar ipak nema previše iluzija kada je riječ o zainteresiranosti većine građana za institucionalne kulturne sadržaje, koji se u pravilu financiraju javnim sredstvima. Dio te kulture, kaže, uvijek će biti kultura manjine. No to ne znači da treba odustati od rada s publikom, jer, dodaje, javne institucije bez zainteresirane publike nemaju previše smisla. O odnosu “običnih” građana prema elitnoj kulturi, i to na drastičan način, posvjedočilo je i nedavno paljenje stoga sijena, instalacije jednog od najvećih hrvatskih umjetnika Ivana Kožarića, u samom središtu Rijeke.

A kada je riječ o cijeni riječkog EPK, to je doista skup projekt, pogotovo za hrvatske okvire. Cijena programa koji će se realizirati je 30 milijuna eura, dok će dodatnih 40 milijuna eura stajati infrastrukturni projekti koji se realiziraju u sklopu EPK. Projekt Gradske knjižnice, koji nominalno nije bio projekt EPK, povećao je cijenu infrastrukture. Cijenu programa u jednakim iznosima od po 10 milijuna eura podmirit će Grad Rijeka i država, dok posljednja trećina dolazi od Primorsko-goranske županije, EU fondova, sponzorstava i vlastitih prihoda. Od ukupne cijene infrastrukturnih projekata 19 milijuna podmirit će se iz EU fondova, dok će ostatak podmiriti Grad Rijeka i državni fondovi. U projektu sudjeluju gotovo sve gradske i županijske strukture, kao i 70-ak ljudi zaposlenih u tvrtki Rijeka 2020, čemu valja pridodati niz partnerskih udruga i pojedinaca, kao i 700 volontera, čiji će se broj povećati na oko 2000.

Projekt EPK suočava se i sa žestokom opozicijom i manjim skupinama koje na društvenim mrežama projekt nazivaju “spalionicom novca”, osobito u slučaju obnove Titova Galeba, prigovarajući zbog navodne “obnove komunizma” i korupcije. Šarara to ne iznenađuje. Podsjeća da je “gotovo svaki EPK” imao sličnu situaciju kod kuće, gdje je iz perspektive lokalne opozicije bio percipiran kao hir vladajućeg establišmenta.

– U Rijeci je situacija još posebnija zbog činjenice da je naša opozicija u depresivnoj poziciji vječne opozicije i da kao takva ima puno ekstremniji pogled na ono što vladajuća garnitura radi. Opozicija s iskustvom vlasti puno je svjesnija što znači odraditi neki projekt i zato mislim da je naša opozicija često kritična bez pokrića, pri čemu uopće ne želim osporiti njihovo pravo da budu kritični. S kritikama nemam problema i mirno spavam. Ako netko uoči bilo što koruptivno, neka podnese prijavu i neka onda institucije odrade svoj posao. Puno smo puta svjedočili konstruktivnim raspravama s opozicijom, pri čemu ne smijemo izgubiti iz vida da je riječka opozicija jednoglasno glasala za našu kandidaturu za EPK. Nitko nije bio protiv projekta EPK i to je jako važno. Osim toga, mislim da nisu svi dijelovi projekta na udaru opozicije. Kada je riječ o infrastrukturi, sva je kritika uperena isključivo prema Galebu, i to zbog političkih razloga. Mislim da ne postoji jednoglasan stav opozicije da je cijeli EPK “spalionica novca” – napominje naš sugovornik. Kada je pak riječ o “kontroverznoj” obnovi Galeba, Šarar objašnjava kako je od početka bilo jasno da će se riječki EPK baviti “teškim povijesno-identitetskim temama”, kako Galebom, tako i D’Annunzijem, Golim otokom, 1918. i 1945. godinom. Obnova Galeba, kaže, ne podrazumijeva “jednodimenzionalan pogled na taj brod”: – Ne želim se opravdavati, ali taj brod država je proglasila kulturnim spomenikom jer je procijenjeno da Galeb predstavlja bitan dio svjetske povijesti. Time nitko nije rekao da je ta povijest isključivo pozitivna ili isključivo negativna, nego samo da je riječ o relevantnoj povijesti. Zato su apsurdne kritike da se EPK nije trebao baviti tim brodom. Naš svijet nije počeo 1990. i mi baštinimo to nasljeđe, koliko god to nasljeđe bilo komplicirano i kompleksno. Jer kako se možemo baviti torpedom i drugim artefaktima koje smo naslijedili, a ne i društvima koja su ih stvorila?”

Galeb, koliko god je sadržajno važan za EPK, neće biti otvoren za građane 2020. godine, u vrijeme EPK. Šarar u tome ne vidi problem. Kaže da vrijeme neće stati 31. prosinca 2020. godine. Štoviše, dodaje, dobro je da će i Galeb i Gradska knjižnica biti zgotovljeni sljedeće godine, jer će to produljiti EPK i na sljedeću godinu.

Neke akcije predviđene u sklopu EPK, poput najavljenog postavljanja velike zvijezde na zgradu Riječkog nebodera, kao da namjerno ciljaju na provokaciju. Šarar, međutim, objašnjava da se to može tako učiniti samo na prvi pogled. Objašnjava da valja pogledati širi kontekst i činjenicu da je riječ o spomenu na ljude koji su poginuli u oslobađanju Rijeke.

– Zar se ne smijemo prisjetiti tih ljudi? Najviše kritika dolazi od desne i nacionalističke politike, koju bih, premda nisam ljevičar, niti mi je komunizam simpatičan kao ideja, samo podsjetio na činjenicu da je ta petokraka Rijeku vratila u hrvatski nacionalni korpus. Nije li se tada Hrvatska proširila na Istru i Rijeku, koje gotovo nikad nisu bile dio Hrvatske? Ne bi li to iz perspektive hrvatskog nacionalizma trebao biti domoljubni čin? – podvlači Šarar.

EPK se temelji na suradnji cijelog kulturnog sektora, ali i drugih sektora na lokalnoj i nacionalnoj razini, koji bi trebali profitirati od samog projekta. EPK je u pravilu magnet za brojne goste i turiste. Slovenski Maribor, Europska prijestolnica kulture u 2012. godini, te je godine zabilježio čak 4,5 milijuna turista, a prije titule EPK njihov broj nikad nije bio veći od 700 tisuća. U medijima se spominje broj od četiri milijuna dolazaka što će ih Rijeci donijeti EPK, no Šarar objašnjava kako nije riječ samo o Rijeci nego o cijeloj županiji, što, kako kaže, nije nerealno, iako će to biti teško precizno izmjeriti, s obzirom na to da naš turistički sustav ne registrira i jednodnevne izletnike, nego samo turistička noćenja.

EPK će, prema njegovim riječima, povećati vidljivost i prepoznatljivost Hrvatske, osobito zbog činjenice da će se EPK odvijati paralelno s hrvatskim predsjedanjem Vijećem Europske unije. EPK je, kako kaže, prvorazredan politički projekt EU, premda je sadržajno riječ o kulturnom projektu.

– EPK je već svojim propozicijama dizajniran tako da nas usmjerava na puno međunarodnih suradnji. Riječki EPK surađuje s gotovo 350 inozemnih partnerskih organizacija iz 55 zemalja. EPK automatski donosi nevjerojatan publicitet, o čemu i sami svjedočimo ovih dana, jer smo ulaskom u ovu godinu preplavljeni zahtjevima desetaka, pa i stotina inozemnih medija, i to iz cijelog svijeta, od Europe do Novog Zelanda, koji žele pisati o Rijeci i EPK. Jedan novozelandski portal o EPK piše kao o “europskoj olimpijadi kulture i umjetnosti”. Jasno je da svi u svijetu EPK doživljavaju kao nešto veliko, a sama činjenica da jedan hrvatski grad organizira taj projekt znači da je i Hrvatska percipirana kao zemlja koja je sposobna za velike stvari. Svjesni smo da su svi reflektori upereni u nas i naravno da taj interes neće nestati 2021. godine – kaže Šarar, koji odnos središnje vlasti prema projektu opisuje kao “iznimno partnerski, profesionalan i dobronamjeran”. Osobno je, kaže, sudjelovao u brojnim razgovorima i dogovorima s predstavnicima Vlade i različitih ministarstava, i ni u jednom trenutku nije osjetio da to što riječka i nacionalna vlast pripadaju suprotstavljenim političkim opcijama predstavlja bilo kakav problem. Sve što je dogovoreno na tim razgovorima realizirano je, a Šarar vjeruje da će tako biti i do kraja projekta.

Dugogodišnjem gradonačelniku Rijeke Vojku Obersnelu mandat istječe sljedeće godine, a Obersnel je najavio da od građana neće tražiti novi mandat. Ima li Šarar političkih ambicija? Razmišlja li o tome da se pridruži nekoj stranci?

– Iz moje perspektive, s obzirom na razinu i odgovornost sadašnje pozicije, imati političku ambiciju znači razmišljati o mjestu gradonačelnika ili ministra kulture. Za ovo prvo me mnogi pitaju. Ovog trenutka ne razmišljam o tome, iako intimno mislim da nisam čovjek za to. Po prirodi sam individualac, nisam pripadnik, a takve pozicije zahtijevaju višu razinu pripadanja nekom političkom kolektivu nego na poziciji pročelnika, koja nije dužnosnička pozicija političke prirode. No nikad ne reci nikad, da sam bilo kad u životu prognozirao gdje ću biti za 10 godina, uvijek bih promašio! – odgovara Šarar.

Za svoj sadašnji posao kaže da je “nevjerojatno kreativan”, jer je, po vlastitim riječima, bio “potpuno slobodan” u kreiranju cijele priče oko EPK, za što je imao “veliku potporu” gradonačelnika Obersnela, kojem zahvaljuje što je vjerovao i podržavao projekt i odabir vrhunskih individualaca, koje nije moguće kontrolirati, a što političari obično žele: Slavena Tolja, Olivera Frljića, Marina Blaževića, Idisa Turata, Mani Gotovac, Vuka Ćosića i mnoge druge.

Nakon, nada se, uspješno odrađenog EPK i okončanja ovog ciklusa, kada će se navršiti i deset godina otkako je došao na pročelničku funkciju, Šarar bi bio “najsretniji” kada bi za godinu i pol dana mogao početi raditi “nešto drugo”, iako nije siguran da će u tako kratkom roku biti spreman na takvu promjenu.

Šarar nakon napuštanja Leta 3 koncem prošlog desetljeća nije odustao od glazbe. Prije nekoliko godina sa suprugom Fridom Šarar formirao je elektro-art-pop duo Porno brak, koji je posljednjih mjeseci objavio nekoliko singlova. Glazba je, kaže, uvijek bila u središtu njegova svijeta.

– Već nekoliko godina ponovno intenzivno sviram i imamo puno materijala. Iako u svemu tome još uvijek nema jasne namjere i ambicije, predugo sam se profesionalno bavio glazbom da bi mi glazba ostala samo hobi. Imati bend nešto je najbolje što ti se može dogoditi u životu, ali imati bend sa suprugom, ipak je nešto posebno i intimno – objašnjava Šarar, uvjeravajući da slavni riječki elektro duo Denis & Denis ipak nije poslužio kao inspiracija za Porno brak. Za razliku od komercijalno megauspješnog dua Denis & Denis, nisam siguran koliki su dometi Porno braka, iako imamo nekoliko ponuda diskografskih kuća – objašnjava Šarar, koji kaže kako je svjestan da zbog činjenice da Frida, koja je porijeklom iz Srbije, pjeva na ekavici, nikad neće biti popularni i jednom dijelu Hrvatske, a s obzirom na to da žive u Hrvatskoj, ne vjeruje ni u popularnost u Srbiji.

Galeb krenuo prema Kraljevici gdje će biti obnovljen i pretvoren u muzej Titov omiljeni brod Galeb krenuo prema Kraljevici, gdje će biti obnovljen i pretvoren u muzej

Šararova je supruga vrlo angažirana. Piše pjesme, objavila je knjigu pjesama i priprema još jednu, ima svoju kolumnu i blog, aktivna je na društvenim mrežama, a sada ima i bend. HTV je o Fridi upravo dovršio 9-minutni dokumentarac u sklopu međunarodnog projekata “Free Spirits”, koji veliča individualne kreativce koji pomiču granice. Povod za taj film bila je njezina pjesma “Jebo vas jezik”, koja je poput bombe odjeknula na ovim prostorima. Šarar kaže kako ona sve to radi spontano i s lakoćom. Prije pet godina doselila se iz Beograda u Rijeku. Kako je Frida Šarar doživjela Rijeku? Je li Rijeka i iz njezine perspektive tako otvorena i tolerantna kako voli misliti o sebi? Šarar misli kako je odgovor na to pitanje potvrdan, ali napominje kako joj je od toga još važnija činjenica da živi na moru. 

Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
Akademski slikar i mason Jadranko Ferko naslikao je svoj autoportret u masonskoj odjeći
KAKO IZGLEDA OBRED
Sve tajne hrvatskih masona: Rituali, simbolika, zavjeti šutnje, muško bratstvo
  • gragakarlovac:

    nemoze bez petokrake i proslosti, zato jesmo gdje jesmo

  • kopemife:

    Mi smo majke mi mile najgluplji narod na svijetu. Ovdje su jos uvijek 1940-te. Nemozemo mi bez tog ustase/partizani cirkusa ni 5 min i naravno sve iz proracuna. Placam porez da me se u ostatke zdravog mozga.

  • Plavetnilo:

    Šljivančanjn je domoljub?