Ne znam ni sama koliko sam puta počinjala priču o Plavom psu. Bilo mi je dvanaest ili trinaest kad sam je prvi put pokušala zabilježiti. Na stranici istrgnutoj iz zadaćnice samo je nekoliko rečenica zapisanih olovkom. Slova su nagnuta ulijevo, tako sam pisala krajem osnovne škole. Pisanom slovu s nedostaje gornji zavijutak, krivulja udesno koja se u tisku uzdiže nad krivuljom ulijevo.
Ponekad sam na rubovima bilježnica ispisivala jedno iznad drugog slovo s, ovamo, onamo, pa bih prstom prelazila krivuljama i tiho siktala ssss. Kao dijete vjerovala sam da je slovo s zmijsko slovo, da je slika zmije koja vijuga. Kad sam saznala za njemačku riječ Schlange, zatim i englesku serpent, bila sam sigurna da je tako. A kod nas se, tako mi je tada izgledalo, vijugavo s zaoštrilo u z, zazmijilo u zmiju.
Pas o kojem sam htjela pisati bio je modar. Modrog krzna i duboko modrih očiju. Vrijeme je odmicalo i sve sam se više bojala tolikih početaka. Jesam, završila sam osnovnu školu pa srednju, upisala sam i studij, završila prvo jedan pa drugi, ulazila iz jedne veze u drugu, prekidala ih, započinjala druge priče, neke sam ostavljala, neke završavala, ali nijedan završetak nije djelovao kao pravi, onako konačan, kao kad se kaže od A do Ž. Sve samo početak do početka. Nikada ne bih dospjela do Ž. Uvijek sam imala osjećaj da sam zapela negdje u sredini, oko slova L, najviše bih stigla do slova O.
Sve to sa slovima moja je trajna opsesija. Svakodnevno nekoliko puta izgovorim abecedu, od A do Ž, pa još toliko puta unatrag, od Ž do A. Vještina baratanja slovima jedino je što sam u potpunosti savladala. Mogla bih slovima žonglirati od jutra do mraka, od jutra do sutra, sve do preksutra. Kako je malo dovoljno, samo malo zvuka da pas postane bas ili da ne bude modar nego da je motar ili da nas motri modri pas.
Gubim nit. U posljednje vrijeme sve češće. Slova mi se raspadnu. Prvo se raspadnu riječi, odmah za njima i slova, ali još uvijek se nadam da bih mogla napisati priču o Plavom psu. U najranijoj verziji pisala sam Plavi Pas velikim početnim slovima. Pa malim početnim slovima: plavi pas. Veliko pa malo: Plavi pas. Malo pa veliko: plavi Pas. To je jedan od ključnih razloga što nikada nisam napisala priču o plavom psu. Nisam mogla odlučiti kad ide veliko, a kad malo slovo. Probdjela bih ponekad cijelu noć razmišljajući o tome što bi bilo bolje. Veliko, veliko. Veliko, malo. Malo, veliko. Malo, malo.
Vještina baratanja slovima nije nužno vještina baratanja riječima, o rečenicama da ne govorim. Priča nije slovo po slovo, korila sam samu sebe. Priča je riječ po riječ, rečenica po rečenica, zrno po zrno, priča je pogača. Hoću reći, pekarsko umijeće može se usporediti s umijećem pisanja, zar ne? Ne kažemo li, ispeci pa reci. Ne kažemo, namaži pa kaži.
Priča o PLAVOM PSU trebala je biti moja prva priča. Ona koja otvara i zatvara sve ostale. Dugo sam vjerovala da neću napisati ništa sve dok ne napišem priču o PLAVOM PSU. Još mislim da sve što sam napisala nije ni približno dobro kao priča koju nisam napisala.
U priči o PLAVOM PSU jedna djevojčica, možda joj je šest, najviše sedam godina, ima psa. Plavog. Ta djevojčica nisam ja, da ne bude zabune. Nikad nisam imala psa. Ponajmanje plavog. Djevojčica sa psom trči livadama, gaca potokom, pas spava pokraj njezina kreveta, budi je, njih dvoje su nerazdvojni. Djevojčica je sretna, pas još sretniji, nikad se ne umori od mahanja repom. Atmosfera odiše sretnim djetinjstvom, mirisima svježe pokošene trave, beskonačnog ljeta.
Zaplet i kriza tek slijede.
Nisam napisala priču zato što me je strah. Eto, izgovorila sam. Cijeli život se bavim riječima, na ovaj ili onaj način, premećem slova slijeva nadesno, zdesna nalijevo, ali ja se bojim. Ne bojim se zmija, ne bojim se serpentina, ne bojim se pasa, ničega se ne bojim, samo te priče. Ne valja što je nisam napisala. Ali neće valjati ni ako je napišem. Neko vještije pero treba mi da bih je zabilježila. Vještičje.
Evo, opet mi puca nit, čim zaronim malo dublje, nit pukne i ja već plutam prema površini gdje me vještije pero vodi vještičjem i ništa od priče o PLAVOM PSU. Ponekad mislim da nije riječ o priči, nego o snu.
U snu djevojčica, koja nisam ja, odnosi psa u šumu. Nosi ga jer je umro. Uginuo. Pas je bio prijatelj, prijatelji umiru. U šumi ga želi sahraniti. Tamo su zajedno trčali, gradili skloništa, gacali potokom.
U šumi spušta tijelo PLAVOG PSA na mahovinu prekrivenu suhim lišćem, pod neko stablo, recimo da je stablo hrast, ali možda je bio kesten. Jasno ih vidim, djevojčicu, uplakanu, mrtvog psa, stabla, šumu. Djevojčica prekriva psa lišćem, suze joj kaplju na lišće, na pseće tijelo. Djevojčica plače tiho, baš kao što ponekad plaču odrasle žene. Nikako male djevojčice.
U bilješkama za priču sada slijedi ključni moment. Uz djevojčicu se, niotkuda, stvori muškarac. Nepoznat. Muškarčeve namjere su dobre. Kad bih stvarno pisala priču, mogla bih odlučiti da se umjesto muškarca pojavi žena. Mudra, sjedokosa žena sa sitnim borama smijeha oko očiju i usana, istim onakvim kakve je imala moja baka koja je umrla puno prije nego što sam shvatila koliko je bila mudra.
Kad bih stvarno pisala priču, mogla bih detaljno opisati ženu koja se pojavila niotkuda. Mogla bih čak odlučiti da se ne pojavljuje niotkuda nego da je žena, ugledavši s prozora svoje kuće, sakrivene u šumskom gustišu, uplakanu djevojčicu kako na rukama nosi neobičnog psa, zabrinuto pohitala prema njoj ne bi li joj pomogla. Utješila je, zagrlila, nahranila, izliječila i djevojčicu i psa. Mogla bih toj ženi dati ime, neko ime koje bi je učinilo stvarnijom, življom, kao da je uistinu postojala.
Onda bih i djevojčicu nekako trebala nazvati. I napokon odlučiti je li Plavi Pas ime ili plavom psu tek trebam dodijeliti ime koje će ga razlikovati od drugih plavih pasa. Jasno, od zamišljenih plavih pasa jer teško da je bilo još takvih, uistinu plavih pasa. Taj iz moje priče, koju nisam napisala, jedan je jedini.
U bilješkama ipak stoji da se pojavljuje muškarac. On stane uz djevojčicu i nježno joj položi ruku na glavu, brižno, očinski. U tom trenutku djevojčica ugleda kako tijelo plavog psa svijetli. Da, tako piše u bilješkama i ne želim to sada, desetljećima poslije, mijenjati. Ne samo da svijetli tijelo plavog psa nego svijetli i lišće kojim ga je počela prekrivati, svijetli i mahovina na stablu uz koje ga je htjela sahraniti. Djevojčica vidi stotine i tisuće sitnih bića kako raznose svjetlost iz tijela plavog psa. Sva bića povezana su tankim svjetlosnim nitima, tankim kao paučina. Na njezinu licu pojavljuje se osmijeh.
Kad bih stvarno pisala priču, ponavljam, cijelu tu scenu sa psom koji nakon smrti svijetli trebalo bi dodatno razraditi. Ubaciti neki dijalog između mudre i sjedokose žene, ili muškarca, već kako izaberem, i djevojčice. Opisati svjetlost koja tone prema korijenju i uspinje se korom hrasta, ili kestena, svejedno.
Opisati šumu.
Nebo što se nazire među krošnjama.
Cvrkut.
Šuštanje lišća.
Mekoću mahovine pod dlanovima i stopalima.
Miris tla.
Otvori KEKS Pay
