Krv je moje svjetlo i moja tama. Blaženu noć su meni iskopali. Sa sretnim vidom iz očinjih jama. Od kaplja dana bijesni oganj pali. Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu. Moje su oči zgasle na mome dlanu… Potresni stihovi iz poeme "Jama", koja je prerasla u najveće djelo proturatne poezije i koja se i danas čita kao jedno od najpotresnijih svjedočanstava ljudske patnje u zlo vrijeme Drugog svjetskog rata. Poemu potpisuje hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić, koji je i sam smrtno stradao od četničke ruke 1943., sa samo 30 godina, u blizini Foče, ali za grob mu se ne zna.
Rođen u Lukovdolu 1913., bio je hrvatski pjesnik, prevoditelj, esejist, kritičar, pripovjedač. Srednje ime Goran uzeo je kao znak pripadnosti svom zavičaju, Gorskom kotaru. Bio je snažan antifašistički glas te simbol pjesnika borca, čija je smrt postala simbolom tragične sudbine intelektualaca u ratu.
Rano je djetinjstvo proveo u rodnome mjestu, gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je živio od svoje 13. godine. U književnosti se javio sa svega 16 godina, 1929. crticom "Ševina tužaljka" u časopisu Omladina, a izborom dotad objavljenih pjesama sudjelovao je 1932. u skupnoj pjesničkoj zbirci "Lirika". Pisao je na štokavskom i kajkavskom idiomu te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkog fonda. Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela "Dani gnjeva" (1936.).
"Kad netko izgovori njegovo ime, svima je prva asocijacija Lukovdol, ali i obrnuto, kad netko kaže Lukovdol, svi najprije pomisle na Gorana. Kao dječarac, Goran je najviše vremena provodio sa stricem Vladom. Od njega je vjerojatno naslijedio i talent pisanja, jer priča se da bi Vlado u tili čas smislio pjesmicu, neovisno radilo se o šali na nečiji račun ili pak o nečem sasvim drugom. Kako je imao tamburaški orkestar, probudio je u Gorana i ljubav za glazbu te ga naučio svirati mnoge instrumente", kaže Zdenka Fabac, ravnateljica Memorijalnog muzeja Ivana Gorana Kovačića, otvorenog u njegovoj rodnoj kući, pa potom iz sretna djetinjstva ili sa svijetle strane Goranova života odvodi u onu tamnu, koja je Gorana pratila cijeloga života.
"Sa samo deset godina Goran je ostao bez oca, a dvije godine poslije i bez sestre. Smrt je u Goranovu životu postala konstanta, ono što ga je cijelo vrijeme pratilo, privlačeći ga i odbijajući istodobno. To je razvidno iz njegova stvaralaštva, baš kao i ta borba optimizma i pesimizma koja se najbolje može iščitati iz pisama što ih je slao svojim brojnim ljubavima, kolegama po peru i prijateljima."
Nakon dolaska u Zagreb studirao je slavistiku na Filozofskome fakultetu, ali je studij 1935. prekinuo kako bi se posvetio novinarskom i književnomu radu. Te je godine dodao ime Goran kao znak pripadnosti zavičaju. Prema riječima prof. Milorada Pupovca, upravo zahvaljujući Ivanu Kovačiću, sinu etničkog Hrvata i etničke Židovke, rođenu u Gorskome kotaru, koji iz lokalnog patriotizma sebi dodaje ime Goran, ljudi su svojoj djeci počeli davati imena Goran i Goranka.
"U vrijeme kada je on to uradio nije bilo puno Gorana. Sedamdesetih i osamdesetih godina to je ime zahvaljujući Goranu Kovačiću postalo visoko frekventno. Često je i danas. Upravo je Goran Kovačić bio iza motivacije za takav odabir", objasnio je prof. Pupovac.
Ivan Goran Kovačić bio je suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku i zatim u Novostima. Neko je vrijeme djelovao kao pristaša Hrvatske seljačke stranke; kažnjen je zbog nedopuštena političkoga govora seljacima u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, ali je posredovanjem Mate Ujevića ostao kao suradnik u zagrebačkom Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu.
Bio je pjesnik koji je u svojim djelima ispreplitao i uspješno opisivao vječnu umjetničku borbu svjetla i tame, dobra i zla, radosti i tuge života. Pisao je o malim ljudima, seljacima, koje tlače veleposjednici ne mareći za njihov težak život. Imao je snažan osjećaj za socijalnu pravdu, no tijekom Drugog svjetskog rata njegove pjesničke slike postaju sve mračnije – pune motiva smrti, straha, krvi.
Nije bio komunist, čak ni socijalist, nego simpatizer HSS-a kad se zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom koncem 1942. zaputio u čamcu preko Kupe u narodnooslobodilačku neizvjesnost. U partizane je ponio "Jamu", tada još nedovršenu poemu. Jednom završena, toliko je snažno opisala ratne strahote i zločine da predstavlja najveće djelo proturatne poezije koja prelazi bilo kakve nacionalne, političke i religijske granice. Pjesnik je to koji je postao simbol stvaralačkog proljeća i buđenja novih nada, ali i pjesnik koji je, pogotovo u poemi "Jama", u dotjeranim jampskim jedanaestercima ljepotu pjesničkog izričaja suprotstavio stravičnim zločinima o kojima govori pjesnički subjekt, oslijepljena žrtva koja ih je preživjela.
Četvrtu ofenzivu prošao je uglavnom u I. dalmatinskoj brigadi, a u Petu ofenzivu ulazi s V. crnogorskom brigadom pod komadnom Save Kovačevića. Peta ofenziva bila je naročito mučna. Kroz nju je Goran Kovačić prolazio teško, oslabljen i sa svojom ranijom plućnom bolesti. Kada je dr. Simo Milošević bio ranjen i bio tako prisiljen da ostane, ostao je s njim i Goran, jer mu je bio prijatelj i jer je bio već iscrpljen teškim marševima. Koncem lipnja i početkom srpnja 1943. Goran se nalazio u istočnobosanskom selu Vrbici kod Foče, skrivajući se od četnika koji su klali partizanske ranjenike sa Sutjeske sve dok 13. srpnja četnici nisu i njega pronašli i ubili.
Gorana je ubio komandir "leteće čete" Borislav Boro Blagojević. Blagojević je poslije rata emigrirao, ali ostao je aktivan u četničkoj emigraciji kao predsjednik organizacije "Draža Mihailović" za Belgiju i jedan od rukovoditelja organizacije "Ravna Gora" za Europu. Bora Blagojević u jednom trenutku javno je ponudio razmjenu podataka o grobnim mjestima: kosti Ivana Gorana Kovačića za kosti Draže Mihailovića. Do razmjene, naravno, nikada nije došlo. Grob Ivana Gorana Kovačića ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi "Moj grob": "U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum... Nitko da ne dođe, do prijatelj drag – I kad se vrati, nek poravna trag".
"Jama" je objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Kako se navodi u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, tema poeme je ratni zločin: "Temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se da je riječ o ustaškome zlodjelu".
I Moše Pijade već godinu dana nakon Goranove tragične pogibije, te 1944. godine, piše: "Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi 'Jama' tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od 'srpskih osvetnika', četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači. Nikad poštenije i čovječnije djelo pjesnika nije bilo grđe kažnjeno i nikad čelo ubice nije bilo ukaljano sramnijim zločinom. Čitajući Goranovu 'Jamu' pokoljenjima i pokoljenjima srpske omladine stezat će se srca nad zločinima, koji su izazvali takav krik pjesnika, ali isto tako i nad zločinom, koji je tome divnom galebu prerezao grkljan".
Prva publika "Jame" bili su ranjenici Prve proleterske brigade, kojima je glumac Vjekoslav Afrić tu poemu čitao, prepisao je i tako je spasio od uništenja i zaborava. Doživjela je nebrojene ilustracije, subjektivne autorske kompozicije i interpretacije. Poemu, 1944. tiskanu nakon njegove smrti u 250 primjeraka, ilustrirali su Zlatko Prica i Edo Murtić.
Na velikom poratnom skupu francuskih intelektualaca održanu u Marseilleu 1946. "Jama" je ocijenjena kao jedno od najvećih književnih dostignuća o temi Drugoga svjetskog rata. Iste godine poema je prevedena na francuski, isprva je manji dio djela tiskan u časopisu Europe, a uskoro i kao knjiga.
Manje je poznato da je francusko izdanje La fosse commune, objavljeno 1948. (La Bibliotheque Française), u prijevodu Susanne Beraud i Koste Stojanovića, s predgovorom Marka Ristića i poemom "Grob Gorana Kovačića" Paula Eluarda. Svih 110 primjeraka, od kojih je prvih deset abecedno obilježenih od A do J darovao autorima mape, bakrorezom je ilustrirao veliki Pablo Picasso.
Ubrzo nakon rezolucije Informbiroa i programa cenzure svega jugoslavenskog zapovjeđeno je povlačenje "Jame" i cijeloj se nakladi gubi trag, pa je ta Picassova grafika ostala relativno nepoznata u Hrvatskoj.
"Jama je iskaz bezimene žrtve fašističkih ubojica, monolog šokantne dramatičnosti, primjer antiratne poeme visokih etičkih, ljudskih i umjetničkih vrijednosti, univerzalne jačine primjenjive na bilo koje razdoblje ljudske patnje. Klasična u kompoziciji, skladna u izrazu i bogata slikama, ta je poema umjetnički jedinstven prosvjed protiv sablasne stvarnosti zločina, ali istodobno himna slobodi i humanosti, koja nadmašuje sve što je u nas na sličnu temu lirski napisano", navodi književni kritičar Ivica Župan pa dodaje:
"Jama je dojmljivo ostvarenje u kojemu je na najsublimniji način donio teške životne trenutke u ratnom vrtlogu. Da nije ništa drugo napisao, Jama, prevedena na brojne svjetske jezike, osigurala bi mu visoko mjesto u plejadi velikih pjesnika. Desetljećima je bila u rasporedu školske lektire u svim školama bivše države i naizust smo je kazivali".
U hrvatskoj kulturi nakon 1990. na recepciju i tumačenje "Jame" djelovale su revizionističke tendencije (o identitetu počinitelja i žrtve), što se očitovalo i u smanjenju zanimanja za poemu i slabljenju medijske prezentacije. No sve dok posljednji čovjek bude, prema riječima Jure Kaštelana, "govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva".
Otvori KEKS Pay
