Uoči njezina nastupa na ovogodišnjem izdanju Festivala europske kratke priče, razgovarali smo sa španjolskom spisateljicom, novinarkom i aktivistkinjom Cristinom Fallarás. Autorica provokativnog romana "Evanđelje po Mariji Magdaleni", na hrvatskom objavljenog u izdanju Petrinih knjiga a koji o događajima iz Biblije pripovijeda iz sasvim drukčije perspektive, objašnjava zašto je povijest kakvu poznajemo laž i kako se sve mijenja kada priču ispričaju žene.
Kako se, po vašem mišljenju, povijest mijenja kada je pripovijedaju žene, a ne muškarci?
Sve se mijenja, apsolutno sve. Ne mijenja se samo priča, odnosno slijed događaja, već se iz temelja mijenja perspektiva na ono što smatramo važnim, a time i na ženski rad, jer naš rad je često neplaćen, ali je i dalje rad. Oduvijek smo gledali povijest iz perspektive heroja, epova, ratova, iz perspektive novca i ekonomije koju vode muškarci. Ali žene nisu heroine u tom epskom smislu, naša junaštva su tiha i svakodnevna. Mi ne upravljamo novcem na velikoj skali, naš rad sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom nije bio plaćen a, rad u kući i zajednici u velikoj mjeri nije ni danas. Ako u središte povijesnog narativa stavite rad koji nevidljivo obavljaju žene – brigu o djeci, trudnoću, porođaj, održavanje zdravlja, prehranu obitelji, upravljanje resursima kućanstva, skrb o mladima i starima – odjednom vidite da je cijela infrastruktura društva oduvijek počivala na ženama. Tek tada shvatite tko je zapravo upravljao svijetom. Ne u legendi, ne u mitu, nego u surovoj, opipljivoj stvarnosti. Muškarci su vodili ratove, ali žene su omogućavale da život uopće ide dalje.
To je ono što me se dojmilo u vašoj knjizi, prikazujete svakodnevni život – tko hrani sve te muškarce, tko se brine o njima, tko liječi njihove rane i bolesti…
Upravo to. Higijena, zdravlje, prehrana, ekonomija preživljavanja – sve su to vodile žene. Muškarci su upravljali nasiljem. Samo i isključivo nasiljem. A odakle su upravljali tim nasiljem? Iz apstraktne konstrukcije legendi i mitova. Svaka civilizacija, svaka kultura ima svoje mitove, svoje heroje koji su uvijek muškarci. Ali ako uklonite te herojske figure, te brončane spomenike, i pogledate što ostaje, razumijete kako svijet zaista funkcionira, tko ga drži na okupu. To je ono što sam pokušala učiniti s ovom knjigom. Ukloniti muškarce i njihove besmislice iz centra priče. Kada je Isus rekao apostolima: "Slijedite me, Bog će nas nahraniti", tko ih je zapravo hranio na tom putu? Žene koje su muzle stoku, radile sir, koje su pekle kruh. Uvijek razmišljam o apostolu Petru i njegovoj ženi. On joj kaže: "Idem u pustinju pričati velike priče", i ostavi sve – ovce, ribe, kuću... A tko se ostaje brinuti za sve to? Njegova žena. On je bio slobodan ići okolo i "mijenjati svijet" jer je svijet koji je ostavio iza sebe savršeno funkcionirao zahvaljujući ženama.
U knjizi pišete da su u to doba žene bile liječnice, da su se bavile botanikom i medicinom. Je li to povijesna činjenica?
Da, to je apsolutna povijesna činjenica, posebno u helenističkoj tradiciji koja je imala snažan utjecaj na područje Galileje. U to vrijeme i na tom mjestu, žene su bile liječnice, ne muškarci. One su bile primalje, poznavale su ljekovito bilje, znale su zaustaviti krvarenje i liječiti infekcije. Mi o tome ne znamo ništa jer je povijest pisana s ciljem da se to znanje izbriše. Ne znamo ni da su žene bile bogate, da su bile poduzetnice, da su znale pisati i voditi poslove. Postoje povijesni zapisi, poput svitaka s Mrtvog mora, koji govore o Mariji Magdaleni kao o iznimno bogatoj i utjecajnoj ženi. Bila je bogata jer je upravljala industrijom ribarstva u Galileji. Proizvodila je "garum", fermentirani umak od ribe koji je za Rimsko Carstvo bio vrijedan poput soli, bio je luksuzna roba. Kada evanđelisti pišu da je Isus čudom umnožio ribe, postavlja se pitanje: tko je zapravo umnožio ribe? Tko je posjedovao ribe i brodove? Bogate žene poput Magdalene. Djevica Marija je bila tek dijete kada je rodila. Što mislite tko joj je pomogao? Vjerojatno primalje, iskusne žene koje su znale što treba činiti, kako prerezati pupčanu vrpcu, kako zašiti rane. One su isto radile i s ranjenim muškarcima, ali o tome se nije smjelo govoriti jer su muškarci morali biti prikazani kao moćni i neranjivi. Ta priča nije ispričana. I najčudnije od svega je što ni danas, uz sav pristup informacijama, mi to i dalje ne znamo. To znanje se i dalje aktivno potiskuje.
Kako ste uopće došli na ideju da ispričate priču o Mariji Magdaleni?
Sve je počelo iz jednog neobičnog osjećaja – shvatila sam da organski mrzim vesterne. Mrzim ih jer su u njima samo muškarci koji jašu, ubijaju i piju alkohol. Oni ne jedu, ne brinu se o sebi, nemaju majke, žene ni djecu, nemaju obitelji, nemaju starije osobe o kojima skrbe, nikada se ne peru. To je potpuna fantazija, a ta fantazija je temeljna konstrukcija naše zapadnjačke kulture. A onda sam povukla nit i shvatila da je vestern zapravo samo sekularna kopija evanđelja. Narativ je identičan, kao što je identičan i kronikama španjolskih i portugalskih kolonizatora u Južnoj Americi: "Došli smo, borili smo se, ubili smo neprijatelje, pobijedili smo." To je ep o osvajanju. Ali gdje su kronike o tome da ste bili bolesni, da ste bili ranjeni, da ste ostarjeli, da vas je netko hranio, prao, liječio? Toga nema. Vratila sam se na sam početak, na naš katolički kulturni izvor. Ponovno sam pročitala Evanđelje po Marku, najstarije evanđelje, i shvatila da je to isti narativ. Zato sam počela istraživati što se događalo ispod te površine, kakva je bila uloga žena u Galileji. Ključno je da je Isus proveo tri godine propovijedajući u Galileji, mjestu gdje su žene, pod helenističkim utjecajem, imale moć.
Zašto su se ljudi toliko bojali uloge žene u društvu da su osjetili potrebu izbrisati je iz povijesti? Crkva je, na primjer, potpuno oduzela glas Mariji Magdaleni, a proglasili su je prostitutkom, a ne poduzetnicom.
Pogledajte strukturu Crkve. Tamo su samo muškarci. To je hijerarhijska organizacija stvorena s jednim ciljem, da kontrolira naša tijela. Da bi to postigli, morali su nam oduzeti našu povijest, našu moć, našu sposobnost razmišljanja, organiziranja i svaku ideju kolektivnog, ženskog rada. Postoje dvije temeljne vrste organizacije u ljudskom društvu – kolektivna, koja je bliska ženama i po prirodi je horizontalna, suradnička, i hijerarhijska, koju su muškarci uvijek birali jer se temelji na zapovijedanju i pokoravanju. Kada kažnjavaju žene, oni ne kažnjavaju samo pojedinke, oni kažnjavaju horizontalni način organizacije društva. Kontroliraju naša tijela, a time kontroliraju i rađanje. A kontrola rađanja je kontrola radne snage. Mi rađamo radnike, vojnike, porezne obveznike. Ako niste majka, vi ne dajete nove radnike društvu i remetite sustav. Ja sam lezbijka i predstavljam im prijetnju. Zašto? Ne zato što se moralno zgražaju, već zato što neću spavati s muškarcima i neću rađati radnike za njihovu ekonomiju. To je čisto upravljanje našim tijelima kao resursom. Zato su ubijali vještice. One su bile žene koje su živjele same, često su znale čitati, poznavale su botaniku i medicinu i, što je najopasnije, mogle su ekonomski i socijalno preživjeti bez muškaraca. Usmrtili su ih kao primjer, kako bi sve ostale žene znale da će biti kažnjene ako ne budu poslušne, ako se ne udaju i ne budu rađale radnike.
Je li to razlog zašto u knjizi Marija Magdalena više puta ponavlja: "Odlučila sam ne začeti"? Je li to bio čin pobune?
Da, za mene je to najvažnija rečenica u knjizi i najsnažniji politički čin, svjesna, promišljena odluka da se ne rađa. To je izjava: "Moje tijelo pripada meni. Neću biti majka. Neću ispuniti ulogu koju ste mi nametnuli." To je ultimativna pobuna protiv patrijarhalnog sustava koji žensko tijelo vidi isključivo kao sredstvo za reprodukciju. Pogledajte što se događa danas s pokretom "četiri ne" u Južnoj Koreji: ne spojevima s muškarcima, ne braku, ne seksu s muškarcima, ne trudnoći. Mlade žene masovno se organiziraju oko te ideje. To je ista pobuna kao i Magdalenina, isto što su radile i vještice u srednjem vijeku. Kada žene kolektivno donesu odluku da ne budu majke, sustav se osjeća ugroženim i odgovara nasiljem. Zato je mit o Djevici Mariji tako perfidan – ona zatrudni bez seksa. Poruka je zastrašujuća, znači da možeš, i moraš, biti majka čak i ako nemaš spolne odnose, jer nije važno imati partnera, nije važna tvoja želja, važno je samo da isporučiš dijete, da rađaš. Tvoja svrha je biološka funkcija.
Ono što mi je bilo posebno zanimljivo, jest da u knjizi nema čuda. Sve ono što smatramo Isusovim čudima, poput iscjeljenja ili uskrsnuća, zapravo su učinile žene.
Isus je namjerno vrlo sporedan lik u ovoj priči. Bilo mi je važno ukloniti koncept čuda jer je mit o čudima najefikasniji alat kojim se brišu žene i njihov rad. Svaki veliki heroj naše povijesti, od Isusa do Napoleona, okružen je aurom čuda koja zapravo nisu nikakva čuda. Oni jedu jer mi upravljamo hranom i kuhamo. Zdravi su i oporavljaju se od rana jer ih mi njegujemo. Očevi su jer mi rađamo. Živi su jer se mi brinemo o njima. To se ne odnosi samo na mitske muškarce već i na one svakodnevne. Kada muž ujutro ostavi hrpu prljave odjeće na podu i nered u kuhinji, a navečer se vrati i sve je čisto i oprano – to je za njega čudo. Ali nije čudo, to je rad. Navikli smo na to, čak i mi žene to prihvaćamo kao normalno. Uvijek je teže i zahtijeva više energije pokrenuti pobunu nego jednostavno šutke obaviti posao. Na toj našoj iscrpljenosti i prešutnom pristajanju počiva cijeli sustav.
Osim pisanjem, dugo godina bavite se i aktivizmom, a pokrenuli ste i veliki projekt, španjolsku verziju pokreta #MeToo, nazvanu #Cuéntalo ("Ispričaj"). Možete li nam reći nešto više o tome?
Šest mjeseci nakon što se u Americi pojavio #MeToo, u travnju 2018. godine, pokrenula sam na Twitteru pokret #Cuéntalo. On se bitno razlikuje od #MeToo. #MeToo je kvantitativan, poziva žene da se prebroje, da dignu ruku i kažu "i ja". To je važno, ali je i opasno jer muškarac može reći: "Kažeš 'i ja' jer želiš biti kao, na primjer, Meryl Streep, jer je to u modi, a ne zato što ti se to stvarno dogodilo." Zato sam tražila od žena da ne kažu samo "i ja", već da ispričaju svoju priču, da daju kontekst. Ispričaj što ti se dogodilo. U samo deset dana prikupili smo gotovo tri milijuna svjedočanstava na Twitteru iz više od 60 zemalja. To je postao drugi najveći takav pokret na svijetu, a pokrenula sam ga sama, sa svog telefona, iz svoje kuće. To samo pokazuje kolika je bila potisnuta potreba žena da stvore vlastiti narativ o nasilju, da progovore svojim riječima. Prvi put u povijesti imale smo globalnu platformu i priliku organizirati se na taj način. I nismo govorile o modi, majčinstvu, kuhanju ili dijetama. Govorile smo o seksualnom zlostavljanju i nasilju, jer smo instinktivno znale gdje leži srž nasilja koje se provodi protiv nas.
Što se događa s tom ogromnom arhivom svjedočanstava?
Ta arhiva je neprocjenjivo blago i nismo smjele dopustiti da nestane. Sada razvijamo platformu nazvanu "La Nuestra" ("Naša"). Cilj je stvoriti alat koji će povezati žene koje su doživjele isto, a bit će to sigurna društvena mreža sa specifičnim uslugama, imat će i direktorij za pravnu, terapeutsku i medicinsku pomoć, s geolokacijom, kako bi svaka žena mogla pronaći pomoć u svojoj neposrednoj blizini. Shvatile smo da su postojeće društvene mreže čisti ekstraktivizam – one uzimaju naše podatke, naše priče i emocije i prodaju ih. Odlučile smo preokrenuti taj model i ne samo uzimati svjedočanstva, već ponuditi sigurno mjesto gdje možemo razgovarati, pronaći konkretnu pomoć i stvoriti vlastite medije. Tradicionalni mediji su u krizi i nestaju, a mi predlažemo novi model, medij koji stvara i posjeduje zajednica kojoj služi.
Zbog svog aktivizma suočeni ste s tužbama i prijetnjama smrću.
Da, zadnjih deset godina živim pod stalnim prijetnjama smrću krajnje desnice, mizoginih i neonacističkih pokreta. To je postala moja svakodnevica. Stalno se selim iz grada u grad, napadali su me fizički na ulici. Sada su prešli na novu taktiku, a to su sudske tužbe. Trenutačno imam tužbe u vrijednosti od dva milijuna eura od muškaraca koji me optužuju da sam povrijedila njihovu čast. Ironično je što u svojim tekstovima i govorima nikada nisam napisala njihova imena. Oni su se sami prepoznali u opisima zlostavljača i odlučili me tužiti. To je strategija ušutkivanja – pokušavaju me financijski uništiti kako bih prestala govoriti.
Glavna kritika koju muškarci upućuju na ovakve pokrete jest: "Što ako su prijave lažne?" Kako im na to odgovarate?
To je najstariji i najciničniji argument kojim se pokušava ugušiti naš glas. Sto milijuna žena diljem svijeta, koliko ih je progovorilo, ne može lagati. Jedna žena može, pet može, ali u ukupnoj slici to je statistički nevažno. Uostalom, mi ne trebamo lagati. Apsolutno svaka od nas doživjela je nešto takvo, neku vrstu nasilja, omalovažavanja, zlostavljanja. Pitanje lažnih prijava je muška ideja, dimna zavjesa. Protivnik istine nije laž, nego tišina. Lažnu vijest možete analizirati, istražiti i opovrgnuti. Ali tišina je vakuum, crna rupa. Tišina je ono što oni sada ponovno pokušavaju izgraditi. Brišu #Cuéntalo pokret s društvenih mreža i iz javnog diskursa. Zato moramo sačuvati ove podatke, jer će za deset godina netko reći da se sve to nikada nije dogodilo. A mi ćemo reći: "Dragi, jest. Imamo dokaze. Imamo tri milijuna priča." Moramo sačuvati te priče jer se prepoznajemo jedna u drugoj. Učimo od drugih žena kako artikulirati same sebe i nasilje koje smo preživjele. Te priče su naša povijest.
Otvori KEKS Pay
