Priča dostojna filmskog scenarija započela je jednog ljetnog dana 2023. godine, kada je nepoznati muškarac ušetao u bečku galeriju Wienerroither & Kohlbacher s namjerom da proda sliku Gustava Klimta.
Osoblje ga je isprva ljubazno odbilo, smatrajući da se radi o šali. Međutim, kada je za to čuo vlasnik galerije Ebi Kohlbacher, stručnjak za austrijskog simbolista, znao je da su neka Klimtova djela i dalje izgubljena. Potrčao je ulicom za čovjekom, sustigao ga i ugledao fotografiju platna koje je nestalo prije osam desetljeća – portret princa Williama Nii Norteya Dowuone. Nakon što je potvrđena autentičnost, djelo je ponuđeno na prestižnom sajmu umjetnina TEFAF u Maastrichtu po cijeni od 15 milijuna eura, no umjesto prodaje, uslijedila je zapljena i međunarodni spor koji je uzdrmao umjetnički svijet.
Riječ je o jednom od rijetkih portreta crne osobe u europskoj umjetnosti koji je naslikao velikan poput Klimta. Princ Dowuona bio je vođa naroda Ga iz okolice Akre u današnjoj Gani, a u Beč je stigao 1897. kao dio kontroverzne izložbe, takozvanog "ljudskog zoološkog vrta", koja je privlačila i do 10.000 posjetitelja dnevno. Unatoč problematičnom kolonijalnom kontekstu, stručnjaci poput Alfreda Weidingera tvrde da slika označava prekretnicu u percepciji Afrikanaca te ključnu fazu u Klimtovom umjetničkom razvoju. Djelo prikazuje napetost između "precizno detaljizirane i naturalističke figure" princa i "vibrirajuće, gotovo ekspresionističke pozadine", najavljujući slikarev prepoznatljivi stil. "Očito je da slika zrači njegovim divljenjem", izjavio je galerist Kohlbacher, naglašavajući da je Klimt morao poznavati i poštovati svog modela.
Povijest slike jednako je složena kao i njezina umjetnička vrijednost. Nakon Klimtove smrti 1918., portret su kupili Ernestine i Felix Klein, bogati židovski trgovci vinom. Kada su nacisti 1938. anektirali Austriju, par je morao pobjeći, a sliku su povjerili poznanici koja ju je kasnije preselila u Mađarsku. Nakon što su komunisti preuzeli vlast u Budimpešti 1949., žena je ignorirala sve molbe obitelji Klein da im vrati djelo te mu se gubi svaki trag. U Mađarskoj je slika promijenila četiri vlasnika između 1988. i 2023., kada je konačno vraćena u Austriju. Prije izlaganja na sajmu TEFAF ove godine, postignut je povjerljivi sporazum o restituciji s nasljednicima obitelji Klein, čime je pravno pitanje vlasništva trebalo biti riješeno.
No, tada na scenu stupa mađarska država. Budimpešta tvrdi da je slika izvezena ilegalno i traži njezin povratak. Prema mađarskom zakonu, umjetnička djela starija od 50 godina i vrijednosti veće od milijun forinti (oko 2500 eura) podliježu odobrenju za izvoz. Mađarske vlasti sumnjaju da je prodavatelj pri izvozu prikrio činjenicu da se radi o Klimtovom djelu kako bi zaobišao zakon o zaštiti kulturne baštine. Na njihov zahtjev, bečko državno odvjetništvo izdalo je nalog za zapljenu slike, pretvarajući umjetničko otkriće u prvorazredni diplomatski incident.
U središtu spora su proturječni izvještaji o izvoznoj dozvoli. Mađarski list HVG tvrdi da dozvola nikada nije izdana. S druge strane, austrijski list Der Standard navodi da je pregledao dozvolu izdanu 21. srpnja 2023. godine. Glasnogovornik galerije za Artnet News izjavio je da su mađarske vlasti pregledale sliku 2023. i proglasile je sigurnom za izvoz, posjedujući i službenu potvrdu na kojoj stoji "izvozna dozvola nije potrebna". Najvjerojatniji scenarij je birokratski propust. Slika je u Mađarskoj bila u lošem stanju, prljava i s jedva prepoznatljivim pečatom Klimtove ostavštine. Mađarska konzervatorica Zsófia Végvári u svojoj je analizi potvrdila da je pečat prisutan, iako blijed, te da se umjetnikovo ime na drvenom okviru vidi tek pod infracrvenim svjetlom. Vjerojatno je da mađarski službenici jednostavno nisu prepoznali o kakvom se remek-djelu radi i pogrešno su procijenili njegovu vrijednost. Galeristi tvrde da su upravo oni savjetovali prodavatelju da sliku donese u Austriju na stručnu procjenu jer u Mađarskoj nije bilo eksperta koji bi mogao potvrditi njezinu autentičnost.
Obrana bečke galerije počiva na još jednom snažnom temelju – Washingtonskim načelima iz 1998. godine. Riječ je o međunarodnom sporazumu koji se odnosi na umjetnine konfiscirane u doba holokausta, a čija je potpisnica i Mađarska. Budući da je slika vraćena nasljednicima židovske obitelji koja je pobjegla pred nacističkim progonom, galerija tvrdi da slučaj potpada pod ova načela, što bi joj automatski jamčilo pravo na izvoz. "Budući da se radi o slučaju restitucije, slika potpada pod Washingtonska načela... što bi rezultiralo njezinim izvozom iz Mađarske", jasan je stav galerije. Ovaj argument prebacuje fokus s pitanja nacionalnog kulturnog blaga na moralnu obvezu ispravljanja povijesnih nepravdi.
Trenutno je sudbina "Crnog Klimta" neizvjesna. Slika je zaplijenjena i čeka ishod pravne bitke između Austrije i Mađarske. Iako je na sajmu bilo "aktivnih pregovora s jednim velikim muzejom", prodaja je zaustavljena. Saga o portretu ganskog princa otvorila je složena pitanja o restituciji, kulturnom nasljeđu i birokratskoj odgovornosti. Dok se Beč i Budimpešta spore, umjetnički svijet sa strepnjom iščekuje gdje će ovo ponovno otkriveno remek-djelo, uhvaćeno u vrtlogu politike i povijesti, konačno pronaći svoj dom.
Otvori KEKS Pay
