Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

40. priča: Denis Peričić: Kali Yuga

A šesta – mlada cura, ljutita; valjda su joj pobili obitelj: prekobrojna.Milan se preznoji. Na desnom obrazu osjeti Vojin pogled
07. siječnja 2014. u 16:15 0 komentara 601 prikaza
Denis Peričić
Foto: Arhiva VL

Lišće je šumilo na vjetru. Čizme su se vukle po šumskom puteljku. Hodali su u dva reda, ne razgovarajući. S Milanove desne strane Vojo, s lijeve Crni. Iza njih Jovo, Nole i Đole. Milan, zvan Gazda, podigao je pogled. Zaslijepila ga je zraka sunca koja je prodirala kroz krošnju. Htio je da je negdje drugdje. Doma, na primjer.Kako je puteljak zavio, našli su se suočeni sa skupinom hrvatskih vojnika.Isprva, svi su zastali kao ukopani, i jedni i drugi. Samo su se zjenice grozničavo micale. Milan je izbrojio šestero hrvatskih vojnika. Na čelu mladić: živčan. Iza njega zreliji muškarac: opasan. Zatim neki žgoljo pa plavokosi frajer. Peti, bezličan, bezopasan. A šesta – mlada cura, ljutita; valjda su joj pobili obitelj: prekobrojna.Milan se preznoji. Na desnom obrazu osjeti Vojin pogled.

– Ruke goreee!!! – zadere se hrvatski vođa i uperi automat u Milana

.– Čekaj… čekaj, stari – Milan podigne ruku u zrak.

– Nemoj ti meni „stari“. Ruke gore ili pucam!Milan promotri ostale hrvatske vojnike. Vidjelo su da su još preplašeniji.

– Čekaj, stari – rekao je Milan – nema smisla da svi izginemo.

– Naravno da nema – odvrati mladić – zato ćete podić ruke, a mi ćemo vas razoružati.

– I onda? – upitao je Milanov zamjenik Crni.

– Šta „i onda“? Pa nećemo vas zaklat, majku vam četničku! Milan se lagano okrenuo. Uspio je vidjeti da se njegovi suborci ne miču. To je bilo dobro. Jer ovo nije bilo predviđeno.

– Ne okreći se!

– Neću. Ali poslušaj me – rekao je Milan.

– Ruke gore, jebala te Juga!

– Dignite ruke! – viknuo je Milan svojima. Milanovi momci su podigli ruke.Hrvatski zapovjednik krenuo je prema Milanu.

– Stani. Hoću da čuješ nekaj – rekao je Milan. Čuvši „nekaj“, mladić je zastao:

– Nemoj ti meni „nekaj“…

– Hočem ti nekaj reči. Mi nismo četnici. Mi smo prerušeni u četnike. Milan ispruži ruku. Na to se svi hrvatski vojnici maše za oružje. Prije nego što su ga stigli uperiti, dvojica Milanovih ljudi, koja su stajala uz njega, legnu u prašinu s oružjem uperenim u hrvatske vojnike, a trojica iza njih učine isto, ali kleknuvši i rasporedivši se tako da im Milan, Gazda, koji je ostao stajati, ne ometa mete. Hrvatski vojnici zastanu, s cijevima zaostalima u visini vlastitih koljena. Hrvatski zapovjednik raširi oči.

– Kak se zoveš, pajdo? – upita ga Milan

.– Koji je ovo… – izusti mladić.

– Pital sam te kak se zoveš! Sad ti odgovaraj! – vikne Milan.

– Stipe. Stjepan, ali zovu me Stipe

.– Gledaj, da smo htjeli, već bismo vas pobili – rekao je Milan, pomirljivo šireći ruke.

– Kaj možemo i sada. Sad ste vi nama na nišanu. Ali nećemo. Zato me poslušajte. Djevojka u hrvatskoj uniformi počela je drhtati. Milan ju je pogledao i rekao:

– Da se nisi pomaknula.Djevojka digne pušku prema Milanu:

– Mater vam čet… Ne pomaknuvši lijevu ispruženu ruku, Milan se desnom maši za revolver i munjevito ga uperi u curu:

– Da se nisi pomaknula. Čulo se samo kako lišće šumi na vjetru.

– Kaj radite ovdje? – pitao je Milan, naciljavši Stipu.

– Izgubili smo se

.– Vidim. Otkuda si? – rekao je Milan

.– Ja? Iz Bjelovara – odgovori Stipe.

– Nisi. Iz Karlovca si. Stipe ispusti dah:

– Iz Karlovca sam. Kako znaš?

– Po naglasku. A ja sam iz Sesveta. A sad me slušaj.

– Slušam – odgovori Stipe.

– Imamo samo par minuta da riješimo ovo – rekao je Milan.

– Vi ćete otići svojim putem, ja ću vam reći kojim, da nađete svoje. Mi ćemo otići svojim putem i vi nikom nećete reći da ste nas sreli. Mi smo prerušeni u četnike. Dva mjeseca smo učili govoriti kao Srbi iz dijaspore, dobrovoljci. Tako da nas ne mogu provjeriti u bazama podataka. Onda smo mjesec dana učili četničke spike i fore. Onda smo tri mjeseca bili na obuci u Lučkom…

– Ma šta ti to meni pričaš… – upadne Stipe.

– Šuti! – zadere se Milan. Stipe ušuti.

– Nazivamo se lažnim srpskim imenima i razgovaramo kao da smo izmišljeni srpski likovi. Rekoh, onda smo tri mjeseca bili na obuci u Lučkom i da sad prdneš, ovaj moj iza mene, takozvani Đole, bi ti nožem obrijao obrve prije nego što bi ova tvoja dječica uspjela ispaliti metak.
Đole se tiho zasmijulji. Onaj zreliji, opasni muškarac duboko udahne.

– Nemoj mi ti tamo udisat, kretenu naduti! – zadere se Vojo.

– Šuti, Vojo – veli mu Milan. Vojo zašuti i nastavi ciljati u zrelijeg hrvatskog vojnika.Milanu postane mučno. Tišinu, drhtavim glasom, prekine plavokosi hrvatski frajer:

– I očekujete da vam u to povjerujemo? Milan skrene cijev i nacilja u frajerovu glavu:

– Ti čkomi, đilkoš selski! Plavušan zašuti. Sada je Stipe objesio automat o rame i pomirljivo podigao ruke:

– Čekaj, u pravu je… Zašto da vam vjerujemo?

– Pa da nije tako, već biste bili mrtvi, ne? Cura se opet počela tresti. Milan vrati nišan revolvera s frajera na nju.

– A čemu sve to? – rekne onaj žgoljo.

– Nisam ti rekao da smiješ govoriti! – odvrati Milan, ne skidajući nišan s djevojke.

– Ne bu dobro, Gazda – šapne Nole iza Milanovih leđa.

– No, zbog čega to radite? – upita Stipe.

– Pa ne očekuješ valjda da ti kažemo! – vikne Crni. A to nije bilo dobro.Onaj žgoljo odjednom počne mahati rukama:

– Pa dajte, dečki, ako je tako… Odjekne pucanj. Onaj bezlični, bezopasni, ispalio je hitac u Milana. Da, nije bilo dobro. Milan se uspio okrenuti prema svojim ljudima i rukama im signalizirati da ne pucaju. Iza leđa čuo je djevojčin glas:

– Dostaaa!!! Gledao je u svoje ljude kako otvaraju vatru, gledao u ognje iz cijevi. Trajalo je predugo.Kad su završili i podigli se, nije se okrenuo.

– Jesi dobro, Gazda? – upitao ga je netko iz njegove ekipe; nije bio siguran tko. Opipao je metak u pancirki. Ništa strašno.

– Nisam – odgovorio je, ne želeći se okrenuti. Tog poslijepodneva, dvadesetak godina poslije, Milan se trebao naći sa svojom kćeri. Supruga odavna nije bila s njim i bilo mu je stalo da barem s kćeri održi dobar odnos. Bila je pametna za svoju osjetljivu dob, a njegovo ponašanje, barem se nadao, nije bitno utjecalo na nju, iako mu je često govorila da trati vrijeme živeći u prošlosti. Svoje ožiljke nije pokazivao na pretjeran način. Kao umirovljeni časnik HV-a nije imao odviše razloga za nezadovoljstvo. Nije pio, nije divljao i nije iskazivao sklonost prema samoubojstvu. Mnogi od njegovih suboraca iz lažne četničke postrojbe već su pokleknuli; svaki na svoj način. On nije. Jedino je bio šutljiv. I tužan. Nepodnošljivo šutljiv i tužan. Opet nije došao na dogovor s kćeri. Bio je na groblju i gledao u spomenik. HRVATSKI VITEZOVI POGINULI U KUKAVIČKOJ NEPRIJATELJSKOJ ZASJEDISTJEPAN ĆOSIĆ † MARKO LUCIĆ † IVAN PETROVIĆ † EDUARD MRŠIĆZLATAN MILOŠIĆ † KATALINA „KALI“ LESKOVAR †

Pomislio je: „Lupi petama, reci evo, sve za Hrvatsku. Pa i više od svega…“Iza sebe začuo je kćerin glas:

– Tata, rat je davno završio. Moraš se vratiti.

– Hm?

– Daj, dođi k sebi napokon.

– Kali, ja…

– Kako si me to nazvao? Okrenula mu je leđa. Dugo je gledao za njom. Nije se osvrnula. Lišće je šumilo na vjetru.

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message