I ove je godine dodijeljena L’Oréalova stipendija Za žene u znanosti. Andrea Bistrović doktorandica je Hrvatske zaklade za znanost, treba doktorirati na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.
Martina Požar završava dvojni doktorat na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Splitu, ali i na Faculté des Sciences u Parizu znamenitog Sveučilišta Sorbonne. Antonela Blažeković doktorirat će na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Maria Brbić također je doktorandica Hrvatske naklade za znanost, a sada radi na Institutu Ruđer Bošković.
Više potpore od države
Ove su četiri simpatične dame ovogodišnje su stipendistice L’Oréala koji već 20 godina nagrađuje izvrsnost mladih znanstvenica.
– Velika je to čast i veliko priznanje nama, ali je to i veliko značenje i za znanost koja nije toliko zastupljena ni u medijima ni u svakodnevnom životu. Isto tako, to nije nagrada samo nama, nego i mentorima, institucijama, svima koji stoje iza nas i našeg rada, kaže Martina Požar. Njezina grupa, kaže, ima već dulju suradnju s Francuskom, i njezina je mentorica Larisa Zoranić isto je imala dvojni doktorat, te sada Martinu vodi njen mentor na Sorbonnei. Antonela je stipendiju zaradila čekajući najveći događaj u životu - rođenje djeteta!
– Čovjek ne može vrhunski raditi nešto što ne voli pa, kada si tako motiviran, pronađeš vremena i za obitelj. Tek sam na početku svoje karijere, a razvijat ću je uz obitelj, a ne unatoč obitelji, mislim da to savršeno dobro može ići jedno s drugim – kaže nam doktorica medicine. Obitelj, dakle, svakako, no treba li doista zbog znanosti odlaziti van.
– Na Institutu Ruđer Bošković očekuje se da odete van rado usavršavanja. Imala sam sreću da mi je tri godine bio mentor Fran Supek, koji je sada u Barceloni. Doista je velika sreća kada možeš raditi s nekim poput njega i uspostaviti suradnju između strane institucije i institucije poput Ruđera u Hrvatskoj. Zaslužan je i što sam ostala u znanosti jer to također nije uobičajen put za nekoga tko je završio FER. Sada mi je mentor dr. Ivica Kopriva, s kojim također imam izvrsnu suradnju. Nemam nikakvih dvojbi, želim ostati u znanosti, no doista bi bilo dobro da nas država malo više podupire, pa da van odlazimo zaista samo radi usavršavanja – kaže Maria Brbić te dodaje kako je na stranim projektima puno više novca, a puno manje birokracije.
– Moj je mentor bio prof. Fran Borovečki, s kojim sam počela raditi još dok sam studirala. Odigrao je veliku ulogu da ostanem u znanosti, što ipak nije uobičajen put za jednog liječnika. I on je dio svoje karijere proveo u Bostonu usavršavajući se, pokazalo se i kod njega kako je važno barem dio znanja steći vani. Uvelike je zaslužan za ovu nagradu jer je pokrenuo ovaj projekt, a to nije jedino što se radi u njegovoj grupi – kaže nam Antonela. Andreina je mentorica dr. Silvana Raić Malić.
– Još sam se na studiju uključila u rad njezine grupe, nastavila to na diplomskom, u međuvremenu je stigla i rektorova nagrada, pa joj doista moram zahvaliti i na ovoj stipendiji – govori nam Andrea Bistrović. Možda se jednom pred djevojke stavi izbor, izdašnija korporativna plaća ili ideal znanosti.
- Možda se to može i drugačije gledati. Danas se osim u znanstvenim institucijama znanošću možete baviti i u industriji. Ja sam u području medicinske kemije što znači da farmaceutska industrija kao takva ima veliko područje razvoja i istraživanja gdje se vrlo intenzivno možeš baviti znanošću. To doista ne mora biti nešto loše. Ovisi o prilikama, ali mislim da bi trebalo iskusiti kako je to u industriji, gdje je ta primjena. To što mi istražujemo nema puno smisla bez industrije – kaže Andrea. Antonela ističe kako je uvijek bitno vidjeti cilj onoga što radite.
– Ako je to nešto doista dobro. U mojem bi slučaju to bila dobrobit za pacijenta. Ako se to može postići, bilo bi to doista sjajno. O Parkinsonovoj bolesti, kojom se bavimo, ne znamo dovoljno i ne možemo je izliječiti iako je istražujemo već dugo, a to je zato što ne znamo mehanizam djelovanja te bolesti. Genetskim istraživanjima želimo pokazati koji su mehanizmi razgradnje proteina oštećenih u Parkinsonovoj bolesti. Dosadašnja istraživanja pokazala su kako dolazi do nakupljanja alfa sinuklein proteina, a ne zna se zbog čega se on nakuplja niti zašto ga tijelo ne razgrađuje. Želimo vidjeti koji su to mehanizmi koji to uzrokuju. Bit će to mali pomak, no puno takvih pomaka približava nas ranijem prepoznavanju pa možda i liječenju Parkinsonove bolesti – kaže Antonela prihvaćajući da se možda u projektu neće uspjeti, no i navodi riječi svojeg mentora: Najteže je u znanosti ne odustati.
– Znanost je toliko široka da, ako vam ne ide u jednom području, uvijek možete pokušati u nekom drugom. Mislim da je to čak i lijepo da ne radite cijeli život na jednoj bolesti, već da promijenite smjer i proučavate nešto drugo jer je toliko mogućnosti – govori.
Što bi radile da nisu znanstvenice?
– Oduvijek sam znala da ću se baviti prirodnim znanostima, išlo je to prirodno, bilo je samo pitanje što ću odabrati, na kojem ću području moći najviše doprinijeti – kaže.
A slobodno vrijeme?
– Najviše se volim družiti sa svojom obitelji i prijateljima. Imam puno nećaka pa oni dobiju najviše mog vremena – odgovara.
Puno je ljudi iza projekta
Završne faze doktorata najviše oduzimaju slobodno vrijeme.
– Tada je uvijek napeto, treba dosta napraviti, dovršavati verzije, dovršavati članke. Ali vremena za prijatelje se nađe, samo se treba dobro organizirati, imati dobru logistiku – kaže. Maria koja nije mislila u životu biti znanstvenicom, no upisala je FER jer je voljela matematiku i informatiku, rješavanje problema.
– Doista ovo nije samo naša nagrada nego i nagrada drugih, morala je tu biti i podrška obitelji, podjednako i onih koji su s nama radili – istaknula je Maria, a Andrea dodala kako iza svakog projekta stoji puno više ljudi nego što se često vidi.
– Iznenadilo me, mislila sam iz početka da je neka skrivena kamera! Nisam očekivala tako prestižnu nagradu, imala sam dojam da se više nagrađuju eksperimentalna istraživanja nego teoretska, pa da tu nema neke velike šanse – govori Martina, čije je sveučilište ove godine na listama ispred zagrebačkog.
– Uvjeti su nam sada puno bolji, imamo novu zgradu i nove laboratorije, učinjeni su veliki potezi pa me to ne čudi. Ima razloga zašto smo sada ispred – govori.
Bravo za ove mlade žene! Netko će prepoznati njihov potencijal i iskoristiti njihovo obrazovanje...u pozitivnom smislu iskoristiti...samo da li će to biti u Hrvatskoj?