Procjenjuje se da u Hrvatskoj danas djeluje oko 2400 udomiteljskih obitelji, no njihov broj iz godine u godinu pada. Istodobno, potrebe rastu. Sve je više djece, ali i starijih osoba kojima je potrebna sigurnost obiteljskog doma, a ne institucionalna skrb. Udomiteljstvo je poziv koji traje 24 sata dnevno. Nema godišnjeg odmora, smjene ni predaha pa ne čudi što se sve češće govori o sindromu sagorijevanja. Kada je udomitelja premalo, djeca ostaju u ustanovama, a to je upravo ono što sustav godinama nastoji smanjiti. O tome kako izgleda život udomiteljske obitelji, s kakvim se izazovima nosi sustav i što bi moglo potaknuti više ljudi da se uključe u ovaj poziv, razgovarali smo s udomiteljima i stručnjacima. Među onima koji već godinama žive udomiteljstvo jesu Dragica i Pejo Kovačević iz Oprisavaca. U svom su domu najprije odgojili troje biološke djece, Magdalenu, Marka i Petru, a od 2017. otvorili su vrata i djeci bez adekvatne roditeljske skrbi. Danas su posvojitelji dvoje djece, Josipa i Violete, te udomitelji Emanuele i male Sanele, čije je posvojenje upravo u postupku. Dragica Kovačević priznaje da je njezin prvi impuls bio – posvajanje. – Jedne sam večeri na televiziji vidjela priču o djevojčici koja je rekla da samo jednom godišnje jede čokoladu. To me slomilo. Pitala sam se kako je moguće da u istoj zemlji neka djeca biraju koje će čokolade jesti, a druga se vesele jednoj godišnje – kaže Dragica. Nije znala da je udomiteljstvo uopće opcija. No, nakon što se raspitala, stručnjaci su joj savjetovali da najprije postane udomiteljica, kako bi vidjela može li obitelj izdržati sve obveze i zahtjeve. U tom je trenutku dvoje njezine djece već bilo na fakultetu. Dragica i Pejo shvatili su kako djeca brzo odrastaju, kako je u kući sve tiše i pitali se zašto ne bi nekome pomogli. Prvo su udomili osmogodišnju Emanuelu, a nakon godinu dana dobili su poziv da prime i malog Josipa, koji je tada imao samo 13 dana.
– Kad u to jednom uđeš, shvatiš da nema natrag. Djeca trebaju nekoga. Tako ih je puno, a tako je malo ljudi koji se usude – kaže Dragica. Nakon Josipa, došla je i njegova sestra Violeta, a prije dvije godine i beba Sanela. Udomiteljstvo, naglašava Dragica, nije nimalo jednostavno. – Ljudi misle da je, nakon podizanja vlastite djece, stiglo vrijeme da se posvete sebi. Mi toga nemamo, stalno dolaze nova djeca, bebe, tinejdžeri, svaki sa svojim pričama i ranama. Neki ne prihvaćaju pravila, neki ne znaju za stabilnost. Ali mi smo imali sreću, djeca su nam većinom dolazila kao bebe i mi smo jedina obitelj koju poznaju – kaže Dragica. No bilo je i teških razdoblja, osobito s Emanuelom. – Došla je s osam i pol godina, s navikama koje su bile loše. Pubertet je iznio sve na površinu. Trebalo je puno strpljenja i rada da se dovede u normalu. Ali kad vidiš kako napreduje, znaš da ima smisla – govori Dragica, a na pitanje je li se ikada pokajala, kratko odgovara da nije. Kao vjernica često se pitala "Bože, hoću li moći?", a onda bi pogledala djecu i shvatila da sve ima smisla. Dragica razumije i socijalne radnike. – Oni se trude, ali nemaju dovoljno kadra. Izgaraju kao i mi. Mole nas da primimo dijete na tjedan, dva jer jednostavno nemaju kamo s njim. Potrebno je više edukacija, više podrške. Mnogi novi udomitelji prvi put susreću djecu iz teških obitelji i znaju biti šokirani. Ulože 300 posto sebe, a rezultati kasne. Onda izgore – objašnjava Dragica. Smatra da bi mnogi ljudi koji ne mogu imati biološku djecu savršeno odgovarali udomiteljstvu. – Ljudi se najviše boje da će im oduzeti djecu i vratiti ih roditeljima. Ali većina bioloških roditelja nikada ne dođe ni na susret. Centri ih zovu, traže da se uključe, ali oni ne žele. Djeca su im često sredstvo, ne brinu se o njima. Zato se mnoga djeca mogu lako posvojiti. Ja sam to doživjela – poručila je Dragica.
O potrebi dodatne podrške govori i Suzana Matošević, voditeljica Bračnog i obiteljskog savjetovališta Đakovačko–osječke nadbiskupije. Još 2018., dok je surađivala s Centrom za socijalnu skrb, primijetila je da sve više udomitelja pokazuje znakove "burnouta", tj. izgaranja na poslu. – To je poziv od 0 do 24 sata. Radi se srcem, ne zbog naknade. Mnogi su nam se javljali iscrpljeni i zabrinuti hoće li moći izdržati – kaže S. Matošević. Zato je, u suradnji sa stručnjacima, pokrenula projekt "Udomi i ostavi trag ljubavi". Cilj je proširiti mrežu udomitelja, ali i pružiti kontinuiranu podršku onima koji su već uključeni. Projekt je pokrenut 2020., na samom početku pandemije, što je dodatno zakompliciralo sve aktivnosti. Da nije bilo fleksibilnosti donatora, ništa ne bi bilo izvedivo. Projekt obuhvaća radionice, psihološku podršku, druženja, izlete i aktivnosti u kojima sudjeluju udomitelji i njihova djeca. Društvena senzibilizacija je ključna. – Ono što se pokazalo presudnim nije samo edukacija nego i zajednica. Udomitelji često misle da su sami u svojim problemima. Kad se povežu, kad vide da i drugi prolaze kroz iste borbe, to im daje snagu – kaže S. Matošević.
FOTO Hrvatska je raj za najveću europsku divlju zvijer: Stručnjak objašnjava kako se ponašati ako je sretnete
Otvori KEKS Pay
