Pavao Pavličić najčitaniji je i najproduktivniji hrvatski pisac. U 75. je godini života i objavio je više od stotinu naslova. Novu knjigu piše i u ovome trenutku. Akademik je, književnik, književni znanstvenik, prevoditelj i scenarist, istaknut po pisanju kriminalističkih romana za djecu i odrasle. Njegova su djela doživjela i ekranizaciju. Rođeni je Vukovarac, no najveći je dio života proveo u Zagrebu. U Vukovaru su se, pak, on i književnica Julijana Matanović vjenčali u prosincu 2017., kratko su potom živjeli u Osijeku, pa se vratili u Zagreb...
Sljedeće godine proslavit ćete 50 godina od objavljivanja prve knjige “Lađa od vode”. Najproduktivniji ste hrvatski pisac, izašlo Vam je do danas više od stotinu naslova, što su u prosjeku dva godišnje. Je li Vas pisanje umorilo?
Ne vjerujem da ću iduće godine išta slaviti, ili možda samo malo, u glavi. Sjetit ću se onoga lipanjskog dana kad mi je likovni urednik Dalibor Martinis donio knjigu u kasarnu i kad smo u to ime popili pivo. Od vojnika koji su ondje skupa sa mnom gulili, neku je važnost tome događaju pridao samo moj prijatelj Slavko Katnić iz Rijeke. Mogu čak reći da je on toga dana bio uzbuđeniji od mene, jer ja sam bio dovoljno tašt i umišljen da pomislim kako me prva knjiga ne prikazuje u pravom svjetlu, nego da mogu i bolje. Jesam li mogao ili nisam, ne znam ni danas. Zato će na tu obljetnicu glavni moj osjećaj biti zahvalnost: jako sam sretan što sam u tih pet desetljeća mogao objavljivati i što je ono što sam napisao našlo čitatelje. Meni je, naime, pisanje oduvijek bilo veliko zadovoljstvo, pa tu ne može biti nikakva umora, dovoljno mi je već to ako nisam umorio druge. Nisam pisao ni zato da zaradim novac, ni zato da bih mogao sebe zvati piscem, nego zato što mi se činilo da je moj pravi posao pričanje priča, čim mi se stalno javljaju u glavi i traže da ih uobličim. Svjestan sam, uostalom, da u hrvatskoj književnosti postoje pisci koji su pisali manje od mene, i u kraćem vremenskom rasponu, a ipak su stvorili veće i važnije stvari. Ali, kad već govorimo o mojim starim tekstovima, dopustite mi mali ispovjedni iskorak. Ja nikad ne čitam svoje stare knjige, a nedavno sam upravo to morao. Mala udruga koju je osnovala Julijana odlučila je objaviti “Lađu od vode”, pa sam je morao pretipkati. Osim toga, urednik Zoran Maljković ponovo je tiskao moj roman “Rupa na nebu”, star gotovo trideset godina, jer mu se činilo da je upravo danas aktualan. S tim sam se morao i ja složiti, ali me je to onda bacilo u misli. Počeo sam se, naime, pitati kako to i zašto knjige postaju aktualne, a onda tu aktualnost gube i ponovo stječu. I čini mi se da tu ima nečega zagonetnog, kao i kod većine stvari u vezi s literaturom.
Pišete li trenutno novu knjigu?
Mnogo sam puta odgovarao na to pitanje, i svaki put je odgovor bio potvrdan, pa ni sad nije drugačije. Nekome tko tako dugo piše, pisanje postane način života, a i način da izađe nakraj sa samim sobom. Zato i ja stalno nešto kombiniram. Ali, kad kažem da pišem nešto novo, onda to ne znači nužno da doista stavljam riječi na papir, nego možda tek da pravim planove i nacrte, jer to je i najteži i najljepši dio toga posla. A stavljanje riječi na papir kod mene je kampanja, koja teče iz dana u dan, dok ne bude gotovo. Trenutačno radim na dječjem romanu s istim onim junacima kao kod “Trojice u Trnju”, a za djecu nisam pisao već jako dugo. Na to me je nagovorila Julijana.
Koliko se publika promijenila?
Promijenila se na dva načina. Prvo, tako što je postala šira: danas se čita mnogo više nego što se čitalo prije, a čitanje je postalo pohvalna, pa i pomodna djelatnost. Drugo, promijenio se način na koji ljudi čitaju: prije su od knjiga očekivali spoznaju, otkriće, životnu istinu, a sad očekuju ponajviše zabavu. A meni se čini da se ni bez jednoga ni bez drugoga ne može, i da to stalno treba imati na umu. Jer, knjige koje donose samo spoznaju (mislim na beletrističke knjige) smrtno su dosadne i brzo zastarijevaju, a knjige koje donose samo zabavu zaboravljaju se već nakon pet minuta. Stvar je, rekao bih, u statusu književnosti u ljudskom životu: da bismo uopće ikako razumjeli događaje iz vlastite biografije, mi moramo od njih napraviti priču. Moramo napraviti priču barem u tom smislu što ćemo odrediti gdje je nečemu početak a gdje kraj i što ćemo poslagati zbivanja po važnosti. To vrijedi i za najobičnije prisjećanje. Zato ćete često čuti da ljudi kažu kako bi se od njihova života mogao napraviti roman, ili čak i više njih. I tako se vraćamo pitanju publike: nekada su čitatelji željeli čitati o ljudima koji doživljavaju neke velike i epske stvari, ili barem simbolične; danas im je najvažnije da to o čemu se priča bude zanimljivo i uzbudljivo. A na kraju krajeva, to i nije neka velika promjena: meni se čini da svi mi čitamo prije svega zato što nas zanima kako žive drugi ljudi, a u knjigama tražimo ono čime se možemo poistovjetiti.
Po statistikama ste i najčitaniji hrvatski pisac. Što je, po Vama, bilo ključno za takav status? Je li bilo potrebno katkada i balansirati, pristajati na kompromise?
E, tu smo sad kod teme o kojoj sam mnogo govorio, čak i pisao, ali teško da sam ikoga u išta uvjerio. Jer, ja sam čvrsto uvjeren da pisac uvijek piše za druge, za čitatelje, i da jedino takvo pisanje ima nekoga smisla. A ako piše za druge, onda mora voditi računa kako će biti onima koji budu čitali njegov tekst. I ja sam to uvijek činio. Zato mi se ponekad događalo da mi kažu kako podilazim publici, pa sam zato, kad mi je dojadilo to slušati, znao podviknuti: dobro, podilazim, pa što? Ima li koga važnijeg od čitatelja? Naravno, pitanje je tu kakvom se čitatelju nastojimo svidjeti i kako to radimo, a najviše od svega koji je svemu tome razlog. Ako ugađamo čitatelju zato da bi on više kupovao naše knjige, onda nećemo daleko stići, i onda se doista može govoriti o kompromisu. Ali, ako mu ugađamo zato da bi mu čitanje bilo zanimljivo, da bi osjetio kako ga se naša priča tiče i kako nije pogriješio što ju je uzeo u ruke, onda činimo nešto najprirodnije na svijetu. Uostalom, mislim da nitko ne piše zato da bi postao najčitaniji pisac, suviše posla ima oko toga da svoj tekst nekako privede kraju. Ako mu pođe za rukom da nađe temu koja je privlačna i zanimljiva, o kojoj bi i sam rado čitao, onda mu još ostaje cijeli niz pitanja na koja mora odgovoriti, od izbora mjesta radnje, izbora prvoga ili trećeg lica i cijelog niza takvih tehnikalija. Tek kad se ispetlja iz svih tih kučina i kad eventualno preda knjigu nakladniku, može autor početi razmišljati i o tome kako će tekst proći kod publike. Ali, tada je, dakako, već kasno. A moglo bi se i ovako reći: piscu je, dok piše, prva briga da osluškuje ono što sama priča traži, da je pusti neka se razvija onako kako će to biti najbolje za njezinu cjelovitost i zaokruženost. A pri tome nikad nije siguran da je pogodio pravi smjer. Zato se često i sam začudi kad vidi da čitatelji sve to rado primaju i da im je važno. A može i ovako: nema recepta za pisanje knjiga koje će se čitati, jer da ga ima, bio bi i na internetu. Tu se mora dogoditi nekakva čarolija, neki tajanstveni proces u kojemu se čitateljeve i piščeve želje i potrebe susretnu i podudare. Ako se nekome čini da je to praznovjerje ili mistifikacija, ja nemam načina da ga uvjerim u suprotno.
Iako to možda zvuči nevjerojatno, danas se čita više nego prije pola stoljeća, što i sami kažete. No, jeste li zadovoljni statusom pisaca u našem društvu?
Da vam pravo kažem, nisam o tome mnogo razmišljao, jer sam računao da imamo čak dvije književničke udruge, a što bi drugo one mogle raditi, nego se brinuti o statusu pisaca u društvu, kad već imaju mnoga obilježja sindikata? I, možda sam pogriješio što nisam razmišljao, jer neke mi stvari ipak bodu oči. Zapažam recimo, da te naše udruge, kad god se nešto bune – kad se, dakle, bore za prava pisaca – uvijek nasrću na državu, pa od nje nešto traže i iziskuju. Nikad se pak te udruge (ili ja nisam zapazio?) ne bune protiv nakladnika, a tu razloga za pobunu ima koliko ti srce želi. Znate li da postoje izdavači koji od države dobiju novac za vašu knjigu, a onda umjesto nje objave neku drugu? Znate li da postoje izdavači koji vam umjesto honorara nude nekoliko desetaka primjeraka vaše vlastite knjige? Ništa od toga nije se dogodilo meni, ali kao da jest, jer primjeri su naširoko poznati. I sad ćete vi pitati jesam li ja propustio misliti o tim stvarima upravo zato što se nisu dogodile meni? Ne isključujem ni tu mogućnost, ali sam svjestan da su se one dogodile – i događaju se – svima nama, i nije mi drago kad vidim kako se pretvaramo da ih ne vidimo.
Izjavili ste prije dvije i pol godine, baš u razgovoru za Večernjak, “Danas se državi i vlasti živo fućka za književnost i ona se ne libi da to i pokaže”. Je li se situacija u međuvremenu pogoršala, ili možda poboljšala?
To je bilo rečeno u kontekstu razgovora o ideološkom i političkom utjecaju književnosti. A u tom se pogledu u ovo malo vremena ništa nije promijenilo, državi doista nije ni nakraj pameti da se miješa u poruke književnih djela, jer zna da bi time naštetila jedino sebi. Drugo je pitanje je li ona doista baš potpuno ravnodušna prema književnosti. Možda i jest, ali sasvim sigurno nije prema piscima i nakladnicima. Jer, svi oni, na našem malom tržištu, i te kako ovise o potpori države u obliku otkupa knjiga za biblioteke, u obliku raznih stipendija, stimulacija i koječega drugog. Na tom području, dijeleći lovu, država ima priliku da pokaže tko joj je prirastao srcu a tko nije, da nekoga pomiluje po pametnoj glavici, a nekoga ritne nogom. A pri tome joj kriteriji nipošto nisu estetski. A nisu ni politički, nemojmo se zavaravati, nego su interesni: ja tebi, ti meni, ruka ruku mije, lice obadvije, i što da se priča.
Ima li tu, možda, krivice i samih književnika, u smislu da se možda ne bore dovoljno za svoju poziciju u društvu? Trebaju li biti društveno angažiraniji?
Hoćete reći: svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, a svaka društvena skupina položaj kakav uspije izboriti, pa to vrijedi i za pisce? Ima nešto u tome: kad pogledate kako su se organizirali glumci ili glazbenici, smjesta zapažate da smo mi literati u usporedbi s njima pravi lumpenproletarijat. Zašto je tako, već je malo teže pitanje. A vidim dva moguća odgovora. Jedan je taj da mi imamo manje publike nego ostali zabavljači, manje se novca oko nas vrti, pa smo po logici stvari i manje važni, čak i sebi. A drugi odgovor polazi upravo od važnosti: pisci kao da misle da su još uvijek važni kao što su nekad bili, pa da se za njihov status mora pobrinuti netko drugi, a ne oni sami.
Kakva je bila atmosfera u vrijeme Vašeg studiranja u Zagrebu? Upućeni će reći kako ste se tada međusobno radovali uspjesima kolega, “što je danas gotovo pa nepoznato”...
Čvrsto sam uvjeren da se atmosfera nekog vremena ne može uvjerljivo prizvati niti prikazati, pogotovo kad prođe više od pedeset godina. Odatle dolazi većina naših povijesnih nesporazuma. Mogu se jedino predočiti neke pojedinosti, sitnice, obično nevažne, i neki opći dojam, obično sasvim osoban. O tome svom općem dojmu mogu vam i sad nešto reći. On se svodi na tvrdnju da je u ono doba kultura (a tu računam i medije) bila važnija nego sad. Pa čim bi slušač četvrtog semestra objavio kakvu bilješku u Studentskom listu, odmah bi počeo sebe smatrati književnikom, ili barem novinarom. Pustio bi bradu, zažvalio lulu, nabavio negdje crno odijelo i stao oponašati profesora Vanju Sutlića. Tada nisu svi hodali u džinsu kao sad, nego se, čak i usprkos oskudici, na prvi pogled moglo po odjeći znati tko kojoj orijentaciji pripada, i bilo je tu svega, od dvorednih odijela, pa do radničkog trliša. A nije to guranje među pisce bilo ni sasvim bez temelja, nego je moglo izazvati i stvarne posljedice. Kad su se, recimo, birali novi članovi Društva književnika, onda su o tome novine izvještavale, kao danas za akademike. Onaj tko bi postao član lakše je dobivao posao, a mogao je podnijeti i molbu za stan, jer je Društvo raspolagalo stanovitim brojem kvadrata. Pa, kad se sjetim svega toga, nekako mi se baš i ne čini da su se ljudi tada bezrezervno radovali tuđim uspjesima. Ili, točnije: svi smo vjerovali da postoji stvarna razlika između dobroga i lošeg teksta, koliko god to bilo teško dokazati. Danas u tu razliku malo tko još vjeruje, i u tome je nevolja. A ipak, ja nekako mislim da nam je književnost danas bolja nego onda, barem u prosjeku.
Prošlo je 50 godina od Hrvatskog proljeća. Koliko se sjećate 70-ih, kakav Vam je danas pogled na to doba?
Meni je sedamdeset i prve bilo dvadeset i pet godina, pa je to za mene bilo važno razdoblje života, a i pamćenje me je tada dobro služilo, te se na to doba vraćam u mislima, a ponekad i u onome što pišem. Ali, rezultat je tih povrataka redovito porazan, jer vidim da su moja sjećanja različita od sjećanja drugih ljudi, a u ponečemu možda i kriva. Redovito uviđam da se prošlo vrijeme ne može prizvati niti drugome prikazati, jer je bilo suviše stvari koje su se tada podrazumijevale kao važne (osobito u domeni politike), a danas više nitko za njih ne zna, niti ih kome možete objasniti. Ili, ako hoćete, na primjeru: znam čovjeka koji je u ono vrijeme vodio dnevnik, pa zapisivao stvari o kojima se tada nije smjelo govoriti, pa je čuvao te bilježnice kao oko u glavi. Činio je to uz pretpostavku da će jednom doći dan kad će se sve to moći glasno reći. I, taj dan je došao, i tek se tada pokazala tragedija takvoga zapisivanja: sve se sada može reći, ali to više nikoga ne zanima i nikome nije važno. Onaj tko želi biti svjedok vremena, moro bi takve stvari imati na umu.
“Bilo pa prošlo” je naziv Vaših memoara u kojim se referirate baš na početak ‘70-ih. No, svoju poziciju ste u tim vremenima, s pogledom od tada četiri desetljeća kasnije, oslikali poprilično s autsajderske pozicije, “sa strane”. Zašto?
Zato što je takva i bila. Nikome nije bilo važno što ja mislim i eventualno pišem, nisam čak imao još ni prvu knjigu. A da se penjem pred mikrofone i držim govore, za to nisam imao smisla, niti sam u svoje stavove vjerovao toliko da bih poželio prenijeti ih drugima ili ih pretvoriti u akciju. Znajući ponešto o povijesti vlastite obitelji, a i o povijesti svojega rodnog grada, zarana sam stekao uvjerenje (zapravo, više osjećaj, jer nije to bilo nešto jasno uobličeno) da meni nije mjesto među protagonistima povijesti, nego među njezinim objektima, među onima na kojima se povijest vrši. Pa ako bih i pokušao napisati nešto angažirano i aktualno, svagda sam imao osjećaj da ne izgovaram svoje riječi nego tuđe, pa sam od toga odustajao. I nastojao sam prikupiti dokaze kako i ono što nije društveno angažirano ima neko svoje dostojanstvo.
Koliko Vas je politika doticala u životu, kroz sve te godine stvaranja i zrelog života?
Naravno da me je doticala, i naravno da sam nastojao postići da me dotiče što manje. Ukratko, nisam zbog nje nikada nadrljao, ali nisam ni profitirao. Pripuštao sam je u svoje tekstove onoliko koliko mi se činilo da se radi o nekom društvenom problemu, a ne o politici u užem smislu. Napisao sam roman o mladom pokvarenom političaru (zvao se “Kraj mandata”) i taj je završio u uredničkoj ladici na pet godina; ali, kad su te godine prošle, knjiga je izašla i ništa se nije dogodilo. Hoću reći: nemam ništa protiv toga da se pišu knjige o politici, ali to treba raditi onaj tko ima pravu potrebu za tim. Ja sasvim sigurno nisam taj. Neka vas ne začudi odrješitost mojih odgovora: ja sam se tim pitanjima bavio cijeli život i mnogo o njima mozgao, pa zato sad ne moram mozgati kad me se pita. Uostalom, hajde da se još malo pohvalim: nedavno mi je izašla knjiga “Tajne zanata”, u kojoj se osvrćem na sve ono što mi se činilo kao bitno pitanje za književnost i za njezin društveni položaj.
Dvaput ste odselili iz Slavonije. Prvi put 1965. godine, na studij komparativne književnosti i talijanskoga jezika s književnošću, a drugi put 2018., nakon kraće faze života u Osijeku, kamo ste bili doselili sa suprugom Julijanom Matanović i njezinom kćeri Magdalenom. Slavonija se od 60-ih dosta promijenila. Kakav je Vaš pogled na Slavoniju danas? Imate li još trunku, možda, nostalgije iz mladosti?
Jedna je stvar bila otići iz Slavonije (odnosno, u mome slučaju: iz Srijema) šezdesetih godina prošloga stoljeća, a druga je stvar danas. Razlika je u tome što Slavonija više nije provincija kao što je onda bila. Vukovar je tada bio zabit, jer se do njega putovalo sedam-osam sati, i to uvijek u nekakvoj neizvjesnosti oko presjedanja, mjesta u kupeu i grijanja u autobusu. A lutati pustim vinkovačkim ulicama između dva vlaka u zimsko poslijepodne, značilo je, bar za mene, iskusiti svu tjeskobu egzistencije. Danas se svuda lako stiže, jer su ceste dobre, dobro smo povezani s čime god hoćemo (a i s čime nećemo), lokali su u Vukovaru, Vinkovcima ili u Ilači isti kao u Zagrebu i u velikom svijetu. O dostupnosti informacija, o izboru knjiga, filmova i glazbe, neću ni govoriti. Zato ni dolazak u Osijek, ni odlazak iz njega nisam doživio kao dramatičnu promjenu. Samo mi jedna stvar nedostaje iz toga krajolika: Dunav, i to osjećam kao prazninu nakon vađenja zuba.
Jako volite Zagreb, pa otkud onda taj “eksperiment” s odlaskom u Osijek prije nekoliko godina?
Meni nikad ne bi palo na pamet da se selim u Osijek, koliko god da mi je taj grad drag i simpatičan. Ali, potrebe obiteljskoga života (da sad ne zalazim u pojedinosti), tražile su nešto drugo, i ja sam rado pristao, kad sam već položio onaj zavjet o dobru i zlu, zdravlju i bolesti, i svemu ostalome. Meni je u Osijeku bilo dobro, imao sam sve što mi treba, a nisam ništa očekivao, pa se nisam mogao ni razočarati. Ali, sa članovima moje obitelji bilo je drugačije, pa smo skupili prnje i vratili se u Zagreb. Ono što vi prilično točno zovete eksperimentom, jednostavno nije uspjelo, kao što ni mnogi drugi eksperimenti ne uspijevaju.
Je li rat uništio i Vašu emociju prema rodnom Vam Vukovaru? Ako nije rat, je li to možda kasnije učinila politika, koja na Vukovaru, dojam je, skupljala poene, a da Vukovarci i ne vide baš puno toga što im se obećava svakoga 18. studenoga?
Previše sam star, a da bih se smio iščuđavati nad činjenicom da politika na Vukovaru skuplja poene: to je u samoj njezinoj naravi, i tako će uvijek biti. Najjednostavnije rečeno, kakva je naša politika u svemu ostalome, takva je i prema Vukovaru, pa dok se općenito ne popravi, neće ni prema Vukovaru biti bolja. Pitanje je, uostalom, što mi zapravo s tim gradom želimo učiniti. Alenka Mirković, autorica vjerojatno najbolje knjige o ratu, napisala je jednom kako je velika zabluda misliti da se nekadašnji Vukovar može obnoviti: s njim treba krenuti ispočetka, pitanje je samo kako i u kojem smjeru. A što se tiče mojih emocija u vezi s rodnim gradom, to najviše liči na vremeplov: kao da sam doputovao iz šezdeset i pete i dobio priliku da vidim kako će sve to izgledati u budućnosti.
Kada je buknuo rat, roditelji su Vam bili u Vukovaru. Vi ste išli po njih. Kako je to sve izgledao, je li bio prisutan strah...?
Kad se ljeti 1991. počelo pucati po Vukovaru, moja sestra i ja smo, dakako, nagovarali roditelje da se sklone k nama u Zagreb. Ali, nisu nas slušali, nego su uvijek tvrdili da je pucnjava negdje daleko, čak tamo u Borovu ili na Sajmištu. To je bilo kao u onom eksperimentu sa žabom, gdje se voda pomalo zagrijava, a ona ni ne opazi kad proključa. A kad je doista proključalo, negdje sredinom rujna, onda je već bilo kasno. Prekinule su se ceste i telefonske linije i mi o svojim roditeljima nismo dva mjeseca znali praktički ništa. Poslije se pokazalo da i nije bilo tako strašno (podrum, naravno, ali i to je bolje kad nema ni podruma), jer nije bilo ni gladi ni bolesti. Doista strašno postalo je tek onda kad je završilo: natovarili su ih na traktore, pa u Dalj, pa u Novi Sad, pa preko Fruške Gore u Bosnu, a sve to u punoj neizvjesnosti i bez prava da odeš u zahod. Ukratko, iz podruma su izašli u ponedjeljak ujutro, a meni su se telefonski javili iz Broda u petak navečer. Ja sam u subotu skočio u auto i odvezao se k njima, a putovanje je trajalo šest ili sedam sati, sve okolo naokolo. Ali nisam ih tada mogao dovesti u Zagreb, iz administrativnih razloga. Na kraju su ipak stigli, i nakon nekoliko godina kojekakvog petljanja završili su u staračkom domu. Ali, kad usporedim njihovu sudbinu sa sudbinom drugih Vukovaraca, vidim da su zapravo imali ludu sreću.
Majka Marija napisala je svoja ratna sjećanja koja su objavljena uz Vaš Diksilend...
Moja majka jedva da je imala ikakvu formalnu naobrazbu, jer završila je brijačko-frizerski zanat, ali je i njega napustila čim je rodila mene. Ali, imala je veliku ljubav prema čitanju, i svladala bi po dvije ili tri knjige tjedno, a time je zarazila i svoju djecu. Ali, nije kod nje bilo nikakvih književnih pokušaja: prema poeziji je bila ravnodušna, a proza joj se činila preteškom za njezine mogućnosti. Tek kad je došlo to ratno iskustvo, pomislila je da bi mogla nešto napisati, i to isključivo iz dokumentarističkih razloga. Tako je, već onih prvih dana nakon dolaska u Zagreb, stavila na papir ono čega se sjećala iz doba opsade, a i ono čega se sjećala iz onih dana kad je trajalo potucanje po ubavim krajolicima Bačke, Srijema i sjeverne Bosne. Meni se činilo da joj je stvar fino pošla za rukom, a tako su mislili i svi oko mene. Poslije smo to objavili u Vijencu, a kad se spremalo izdanje mojih izabranih djela, Julijana je došla na ideju da se uz Diksilend tiskaju i zapisi moje majke. A to je i logično, budući da je Diksilend jedini moj roman u kojem se Vukovar pojavljuje pod svojim pravim imenom.
Vukovar je u mnogim Vašim romanima, no nikada niste napisali ratni roman o Vukovaru... Jeste li uopće razmišljali o tome, jesu li Vas nagovarali na to?
Nedavno je, u organizaciji vukovarskog Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU, održan mali kolokvij o ratnoj prozi, i ja sam svoje izlaganje posvetio upravo odgovoru na pitanje zašto nisam napisao roman o ratnom Vukovaru. Neću vam to sad ovdje prepričavati, reći ću samo glavnu tezu: takvu temu treba zaslužiti, a ja je nisam zaslužio, jer ratni Vukovar nisam vidio izbliza. Ipak, moram neskromno podsjetiti da tu temu nisam sasvim zaobišao, jer javlja se ona, kao vrlo važan motiv, u mojim romanima Diksilend, Kronika provincijskog kazališta, Devet spomenika, Literarna sekcija, Muzej revolucije, a možda i još ponegdje. Stvar je samo u tome što u tim tekstovima rat nije jedina tema, nego je stavljen u širi povijesni kontekst, pa se te knjige tako i čitaju. Naravno, i dalje osjećam stanoviti dug, ali nekako mislim da on nije prevelik.
Vratimo se književnosti. Desetljećima govorite kako bi se Tribusona trebali čitati u prvome, a Marulića u četvrtom razredu. Zašto nema sluha da se obrne uobičajeni raspored? Je li i tu ključna politika?
Da budemo sasvim jasni: ja vjerujem da bi književnost trebalo naučavati tako da se u prvom razredu govori o suvremenoj književnosti (u Bjelovaru o Tribusonu, u Osijeku o Tomašu, itd), a u četvrtome o davnim klasicima. Razlog je jednostavan: suvremena književnost može se razumjeti i bez prethodnih znanja, a ujedno u njoj ima mnogo tema koje učenicima mogu biti privlačne. Tek kad ovladaju nekim znanjima, mogu oni pristupiti i takvim djelima kao što su Marulićeva. Meni to izgleda samorazumljivo i blisko zdravom razumu. Ali, drugi, izgleda, misle drugačije. Razloga su tome, po mome mišljenju, dva. U jednu ruku, sve izgleda ozbiljnije i znanstvenije kad se ide kronološki, a naša se struka danas silno upinje da što više nalikuje prirodnim znanostima, što je glupo da ne može biti gluplje. U drugu ruku, takvo preokretanje redoslijeda tražilo bi od nastavnika i od autora programa nešto rada i napora, a jednostavnije je tjerati po starome. Ali, ima profesora koji se i te kako trude, pa na svoju ruku povezuju staro i novo, klasično i moderno, ponekad čak, ako im prilike dopuste, preokreću ustaljeni redoslijed. I, pri tome postižu lijepe rezultate. Ali, oni su iznimka, kao što su ljudi koji kreativno rade svoj posao i inače iznimka.
Koliko je dobra književnost zastupljena u lektirama?
Načelno govoreći, sve što se nađe u lektiri, moralo bi biti dobra književnost. Pitanje je samo kako ćemo taj pojam definirati, a onda i što se lektirom uopće želi postići. A tu ima takvih morskih ideja, da vam od toga pamet stane. Ja bih, na primjer, volio da mi netko rastumači zašto je nama toliko važan onaj “Lovac u žitu”, koji govori o peripetijama jednoga tinejdžera otprije sedamdeset godina. Zašto nam nije dovoljno dobar ni Majdak, ni Majetić, ni toliki drugi pisci i zašto stalno zaboravljamo da je i sam pojam proze u trapericama u proučavanje književnosti uveo upravo naš čovjek, to jest profesor Aleksandar Flaker. Ali, to je valjda taj kolonijalni mentalitet koji se tako često spominje kad je riječ o odnosu naše kulture prema svijetu i njegovim vrijednostima, a još više prema sebi samoj.
Što biste dodali na taj popis? Postoji li naslov za koji ne možete vjerovati da ga djeca nisu obvezna čitati u školama?
Nije problem u tome što će biti obavezno, nego kako navesti djecu da čitaju. Kako im, naime, otkriti da u književnosti ima i te kako zanimljivih stvari, da im te stvari mogu biti važne i da im čitanje može pribaviti zadovoljstvo. Nije zadatak škole da od učenika napravi filologe, nego da od njih napravi čitatelje, a to se može postići jedino tako da nastava književnosti ni po čemu ne bude nalik na odlazak zubaru, gdje, doduše, malo boli, ali donosi nekakvu korist. Dokle god bude boljelo, dotle neće valjati. Ne predlažem ja da se podilazi lijenčinama, nego zdvajam kad vidim kako škola rastjeruje od knjige onu vrijednu i pametnu djecu koja bi mogla ostati čitateljima za cijeli život.
Vaš sin Ivan je redatelj. Scenarist je filma “Broj 55”. Pomažete li mu savjetima? Jeste li surađivali na profesionalnoj razini, ili možda planirate?
Da, Ivan je ono što se nekada zvalo filmski radnik. Piše scenarije, režira, asistira. Nikad nismo surađivali i nikad on od mene nije tražio savjet, niti sam mu ga ja nudio. A i zašto bih, ako znadem činjenice? Jer, čim je on promolio nos na pulski festival, odmah je dobio zlatnu arenu, a ja sam ondje sudjelovao mnogo puta pa nisam dobio ništa. I, tko bi tu koga trebao savjetovati? Ne bih imao ništa protiv toga da se Ivan lati ekranizacije kojega od mojih krimića, premda znam da to ne ovisi ni o njemu ni o meni. Tako mi ne ostaje drugo nego da pratim što radi i da, kao i dosad, budem prilično ponosan.
Samo tri komentara i 2000 čitanja ovog članka razvidno pokazuje stanje kulturnog duha...