Dubravka Sesar jedna je od najprofiliranijih hrvatskih slavistica. Njezin doprinos struci u Hrvatskoj i svijetu nije nimalo jednostavno sažeti – autorica je brojnih znanstvenih radova, rječnika, književnih prijevoda sa svih slavenskih jezika, dobitnica je niza nagrada, odlikovana i Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je omiljena profesorica. Njezin najnoviji prevoditeljski pothvat je “Knjiga apokrifa” slavnog češkog autora Karela Čapeka koja je napokon dočekala hrvatski prijevod u izdanju kuće Disput.
Na studiju slavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirali ste ruski, poljski i češki jezik. Kako ste krenuli u tom smjeru?
Moj interes za slavenske kulture, jezike i književnosti proistekao je iz interesa za specifičnosti hrvatskoga jezika, književnosti i kulturne povijesti u slavenskom i slavističkom kontekstu. Mislim da kroatistika mora biti puno otvorenija prema svijetu, poglavito prema slavenskim kulturama i civilizacijama. Da bismo više znali o sebi, moramo više znati o drugima, posebno o onima koji su nam najbliži. Moje je znanstveno područje jezikoslovlje, ali neprevedeni književni klasici „krivi“ su što sam već na studiju sve više postajala slavistica i filologinja.
Prevodili ste baš sve vrste i žanrove, od poezije do proze. A poeziju je, kažu, znatno teže prevoditi. Što vam je zadavalo najveće muke, a u čemu ste najviše uživali?
Prevodila sam s češkog, poljskog, slovačkog, ruskog, ukrajinskog, pomalo s bugarskog i makedonskog, i to uglavnom pjesnike. Najviše mojih prepjeva sadrže antologije “Zlatna knjiga češkoga pjesništva” i “S Tatra zove more moja čežnja; slovačko preporodno pjesništvo”. Ruska je poezija moja stara ljubav kojoj sam dugovala svoje prepjeve srebrnoga trolista koji čine rani Jesenjin, Marina Cvetajeva i Boris Pasternak. Moja nova ljubav je nenadmašni ukrajinski pjesnik Bogdan-Igor Antonyč. Otkriće su mi i slovačke “Molitvice” Milana Rúfusa koje kazuju da svi putevi poezije vode u djetinjstvo. Pjesnici su uistinu čuđenje u svijetu. I proza koju sam prevodila na svoj je način poetična, a tu je na prvome mjestu “Markéta Lazarová” Vladislava Vančure. Je li to itko pročitao? Tko je uopće čuo za “Curriculum vitae” Nikolaja Terleckoga ili za “Bračke priče” Martina Kukučína? Kao književni sladokusac mogu reći da sam uživala u svemu što sam prevodila. A vezani stihovi, koje mnogi prevoditelji izbjegavaju, najveći su izazov mome sluhu i osjećaju za ritam i zvuk živoga jezika. Ne bih prevodila s jezika koji ne čujem, a ne bih baš ni ono što je već prevedeno. Prevođenje nije moja profesija pa mogu biti izbirljiva i prevoditi samo ono što me zanima i nadahnjuje.
Postoji li neko djelo koje biste nazvali svojim životnim djelom? Studentima bohemistike često ste znali pričati o Máchinu “Maju”…
Mácha i njegov “Maj” bili su mi otkriće na početku studija. Kako je moguće da najznačajnija poema češkoga romantizma nije prevedena na hrvatski? Iako kažu da je neprevediva, prevedena je na mnoge svjetske jezike. Petar Preradović počeo ju je prevoditi, ali na njemački. Ja sam se iz znatiželje počela igrati s Máchinim vezanim stihovima i boriti s jambom u jeziku koji se jambu opire, oponašati ritam koji je teško „uhvatiti“ i tragati za arhaičnim ali još živim leksikom i oblicima. To je trajalo godinama i nisam mislila da će ikad završiti. Na kraju je 1996. „eksperiment“ ipak objavljen zajedno s epsko-lirskim skladbama Erbena i Havlíčeka Borovskoga i knjižica je poslana Dušanu Karpatskome u Prag. Odgovor sam čekala sa strepnjom, jer Karpatský je bio apsolutni autoritet u pitanjima prevođenja poezije i alfa i omega češko-hrvatskih književnih veza. Bio je naš profesor u doba svoga „izgnanstva“ iz javnoga života u Češkoj i bio je prva osoba koja nas je naučila čitati Nerudu, Nezvala, Seiferta... Moje „životno djelo“, ako se to može tako nazvati, počelo bi s reakcijom Karpatskoga na moj prepjev “Maja”. Tada mi se dogodilo čudo; nisam znala da upravo taj prepjev nedostaje u pripremi velike antologije češkoga pjesništva na hrvatskom, koja je bila životni san Dušana Karpatskoga. Naša “Zlatna knjiga” doživjela je niz svečanih promocija i velike pohvale i u Hrvatskoj i u Češkoj, a divna suradnja s Karpatskim, koja je trajala do njegove smrti, bila mi je radost koju ništa nije moglo pomutiti.
Često se ističe da s prevođenjem s tih “malih” jezika u Hrvatskoj dosta kaskamo. U čemu vidite uzrok problema?
Iako prevođenje s „malih“ jezika danas stoji puno bolje nego prije, pojavio se novi problem – manje se čita. Voljela bih da mi se to samo čini. U poplavi novih izdavača i izdanja nađu se i mnoga značajna djela na „malim“ jezicima, ali nešto nije u redu s promidžbom knjiga. Mislim da nam nedostaje jedan specijalizirani časopis koji bi donosio informacije o novim knjigama i osvrte na nove prijevode. Gdje inače možete čuti za bugarskoga pisca Georgija Gospodinova ili slovačkoga Pavla Vilikovskoga ili grčkoga klasika Stratisa Mirivilisa? Pa na hrvatski nisu prevedeni ni svi svjetski klasici! Velike „rupe“ u hrvatskoj prijevodnoj književnosti prije su se pravdale postojanjem srpskih prijevoda – iako to nije i ne smije biti opravdanje. Te su „rupe“ neshvatljiv strateški propust naših kulturnih institucija, od Ministarstva kulture do velikih izdavača.
Nastavno na to pitanje, kako to da smo tek sada dobili prijevod Čapekovih “Apokrifa”?
Pogledajte u malo u katalozima knjižnica i književnim leksikonima koliko je Čapekovih djela uopće prevedeno na hrvatski! “Apokrifi” su izišli zahvaljujući Josipu Panduriću iz Disputa koji me ugodno iznenadio prijedlogom da ih prevedem. Inače bi za prevođenje pisca takvoga formata trebalo pokrenuti cijeli projekt i posla bi bilo za desetak ljudi. Svako je Čapekovo djelo poseban izazov. Njegovi su apokrifi kratke „priče“ (kolumne) koje u zgusnutoj formi otkrivaju neviđenu širinu Čapekova duha, uma i znanja, njegovo poznavanje povijesti, europske civilizacije i europskoga svijeta općenito, antike, svjetske književnosti... Teško je nabrojiti sve što ove male književne bisere čini neobičnima. I besmrtnima.
