Zločini nad poraženim vojnim i političkim neprijateljima u središnjoj
Hrvatskoj od 1944. do 1946., kao i na području cijele Jugoslavije,
provodili su se sustavno, institucionalno, ali još više
izvaninstitucionalno, po nalogu partijskih, vojnih i državnih vlasti,
zaključak je treće knjige “Partizanska i komunistička represija i
zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946. Dokumenti” u izdanju Hrvatskog
instituta za povijest, koja se odnosi na središnju Hrvatsku s naglaskom
na Zagreb. Uočivši da je najveći broj radova s tom i sličnom tematikom
nastao tek na osnovi iskaza preživjelih sudionika tih događaja, mahom
onih s poražene strane, Dr. Vladimir Geiger, Mate Rupić, Mario Kevo,
Egon Kraljević i Zvonimir Despot o tom su dobu prikupili i objavili
dokumente vojnih, partijskih te jugoslavenskih federativnih i hrvatskih
republičkih državnih tijela.
Dokumenti OZN-e
Oko 1000 stranica s više od 400 dokumenata, a posebno dokumentacija
OZN-e, svjedoče o masovnim i pojedinačnim ubijanjima, konfiskaciji te
protjerivanju pripadnika nacionalnih manjina. Autori su u predgovoru
naveli da je u poslijeratnoj zapadnoj Europi također bilo “čišćenja” i
osvete, čak i u izvansudskim likvidacijama, ali da se denacifikacija u
pravilu ipak temeljila na sudskim procesima i Ženevskoj konvenciji o
postupanju s ratnim zarobljenicima.
Dokumentacija OZN-e do koje su došli autori svjedoči o 80.000
zarobljenika krajem travnja 1945., uglavnom ustaša, njemačkih vojnika i
domobrana, te nešto četnika, belogardejaca i ostalih, smještenih u 19
zarobljeničkih logora. Potkraj 1945. u Jugoslaviji je bilo 355.785
ratnih zarobljenika, od čega oko 114.000 državljana Jugoslavije,
ponajviše Hrvata.
Kako je Josip Broz Tito tek 30. lipnja izdao naređenje za osnivanje
Odsjeka za ratne zarobljenike, u knjizi se zaključuje da se do tada s
njima postupalo samovoljno i neujednačeno. Tisuće zarobljenih vojnika
ubijene su ili su poumirale, kao što je tijekom svibnja 1945. nakon
Bleiburga veliki dio, uglavnom ustaša, likvidiran bez suđenja,
zaključuju autori, i navode dokument iz svibnja 1945. u kojem se
načelnik OZN-e Aleksandar Ranković bunio što je za 10 dana u
oslobođenom Zagrebu streljano “samo 200 bandita”.
Ulazak partizana u Zagreb
U knjizi se također navodi da se, unatoč Titovoj zapovijedi od 6.
prosinca 1944. po kojoj se sa zarobljenicima moralo postupati po
međunarodnom pravu te onoj od 14. svibnja 1945. po kojoj je trebalo
energično spriječiti ubijanja pojedinaca, zarobljenike ipak ubijalo te
da je to uglavnom prolazilo nekažnjeno.
Autori se pozivaju na brojne dokumente, od kojih se ističe dopis OZN-e
za Okrug Banija centrali u Zagrebu od 6. lipnja 1945. kako se u vrhu
II. bataljuna Narodne obrane ništa nije učinilo vezano uza smjenu
odgovornih za raniju likvidaciju 194 zarobljenika. OZN-a je često
zabrinuta zbog dojma koji takve stvari ostavljaju na narod, zbog čega
je u srpnju 1945. načelnik OZN-e za Hrvatsku Stevo Krajačić apelirao na
“drugove da konačno prestanu s likvidacijama”. U srpnju se čak javni
tužitelj DF Hrvatske žalio pretpostavljenima u Beogradu da je u
“Narodnu miliciju u najvišem postotku ušao ološ, koji čini pljačke,
ubojstva i slično” kao i greške OZN-e zbog uhićenja bez dokaza.
Logori za Nijemce
Ukazom predsjedništva AVNOJ-a o općoj amnestiji i pomilovanju u
kolovozu 1945. najveći dio zarobljenih Hrvata je pušten, i to uglavnom
domobrana. Oni, pak, koji su osuđeni tijekom 1945. i 1946., kazne su
izdržavali u logorima i kaznionicama u Staroj Gradiški, Lepoglavi,
Glini i Požegi. Stoga početkom 1947. u Hrvatskoj postoji samo 12
logora, u kojima se nalaze isključivo zarobljeni njemački vojnici.
Uglavnom, u knjizi se ističe da je odnos vlasti na svim razinama prema
samovoljnim represijama i zločinima, odnosno na temelju osobnih,
političkih ili nacionalnih razloga, proizlazio iz ratnog i
revolucionarnog ozračja, a da je nekažnjavanje počinitelja bilo
posljedica dijelom masovnosti takvih djela te dijelom
nezainteresiranosti vlasti jer su počinitelji ipak “naši”, a žrtve
“njihovi”.
Posebno mjesto u knjizi zauzima progon folksdojčera, pripadnika
Njemačke manjine, kojih je u logore internirano najmanje pola od ukupno
20.000 i koji su u izrazito teškim uvjetima korišteni kao radna snaga.
Rješenje Zemaljske komisije za repatrijaciju Nijemaca od 7. srpnja
1947. objašnjava koga se u odnosu na podrijetlo smatra Nijemcem te
određuje da ih se protjera iz zemlje, a njihova imovina konfiscira.
Neki drugi dokumenti u knjizi objašnjavaju da se njihovim iseljavanjem
htjelo otvoriti prostor i materijalno potpomognuti naseljavanje u ratu
osiromašenog stanovništva.
Sudski procesi protiv optuženih za ratne zločine te stvarnih ili
pretpostavljenih političkih protivnika u knjizi su opisani kao često
temeljeni na paušalnim optužbama te se spominju i slučajevi u kojima se
sudovima i prijetilo ako bi ih se ocijenilo nedovoljno strogima.
Marko Belinić, javnosti poznatiji kao
prvoborac, osnivač NK Dinama te suborac i prijatelj Franje Tuđmana
Pojedinačni primjeri
Iako je potpuno jasno da bi ljudi poput Martina Nemeca, upravitelja
koprivničkog logora “Danica”, ili komandanta u logoru u Jasenovcu
Miroslava Filipovića Majstorovića zbog svojih zločina zasigurno svugdje
u poratnoj Europi bili osuđeni na smrt, jednako kao što su osuđeni u
Hrvatskoj, dokumenti koje su prikupili autori svjedoče da su na smrt i
konfiskaciju imovine kao ratni zločinci često osuđivani i politički
angažirane osobe na nižim razinama te kolaboracionisti koji bi u
zapadnoj Europi dobili tek zatvorske kazne.
Drastičan primjer je slučaj sveučilišnog profesora Ljudevita Juraka
koji je 9. lipnja 1945. osuđen na smrt strijeljanjem jer je 25. VII
1943. napisao članak i objavio fotografiju o svom radu u međunarodnom
povjerenstvu koje je netom istraživalo pokolje koje su tijekom 1938. i
1939. počinili vojnici SSSR-a u ukrajinskom mjestu Vinica, što je
protumačeno kao propaganda protiv prijateljske sovjetske Rusije. U
knjizi se navodi i to da su mnoge presude donošene kako bi se došlo do
nečije imovine te da je konfiskacija bila zamišljena kao sredstvo
onemogućavanja neprijatelja u eventualnom budućem sukobu.
Jedan od zaključaka knjige na osnovi prikupljenih dokumenata jest to da
su pojedine slučajeve represije i zločina osuđivali čak i pojedinci iz
ustanova i postrojba nalogodavaca te izvršitelja, o čemu se govorilo i
na sjednicama CK KP Hrvatske, a indikativnim je ocijenjeno i to što je
gradivo OZN-e tijekom niza godina povremeno uništavano kako bi se
zločini, kao nepoćudni i kompromitirajući po vlast, prikrili.
Zašto je spaljeno mjesto zrin
U predgovoru knjige autori su se posebno osvrnuli na slučaj mjesta Zrin. Pronašli su, naime, izvještaj OZN-e za Baniju višim OZN-inim instancijama od 20. prosinca 1944., u kojem se nakon spominjanja odbijenih 10 smrtnih presuda na Vojnom sudu, koje je OZN-a predložila, te zaključka da se amnestija ne treba primijeniti na četnike koji djeluju na oslobođenim područjima, navodi i to da je provedena odluka Glavnog štaba Hrvatske te je spaljeno mjesto Zrin. Kao razlog spaljivanja spominje se to što od mještana tijekom dvije i pol godine “nije pronađen nitko tko je surađivao s partizanima”, a prema presudi Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946., imovina svih mještana je konfiscirana zato što su se svi sposobni stanovnici borili na strani NDH.
