Kronološki o presudi „poštenom lažovu“ Protiv Odluke Upravnog odbora JP „Vodovod Osijek“ kojom sam krajem 1997. smijenjen s funkcije direktora ove tvrtke nisam nikad vodio bilo kakav postupak pred bilo kojim organom u RH, smatrajući kako vlasnik u osobi Gradarada Osijeka disponira neupitnim pravom glede autonomnog izbora vodećeg čovjeka tvrtke. Bez nikad mi dostavljenog pisanog obrazloženja same smjene, razloge eliminacije s funkcije čelnog čovjeka najvećeg Gradskog poduzeća tražio sam u činjenici 1. što nisam želio platiti fiktivne fakture trećih pravnih osoba ispostavljenih osječkom Vodovodu, a uručenih mi osobno i u više navrata tijekom 1996. i 1997. godine, po članu poglavarstva grada Osijeka. Iako im dostavljene u formi preslika, ove simpatične geste Gradskog reketara u osobi Vladimira Bučevića nisu nikad izazvale bilo kakvo zanimanje nadležnih organa ili institucija; 2. što nisam pristao na otpis osammilijunskog duga Grada Osijeka (tada dvije bruto plaće 800 zaposlenika) prema javnom poduzeću „Vodovod Osijek“. Da sam bio u krivu što se razloga moje smjene tiče razjasnio mi je tek 13. svibnja 2001. godine tadašnji gradonačelnik Zlatko Kramarić, kada je u radio emisiji Gradskog radija, na pitanje voditelja Gorana Flaudera: „Bilo je proteklih godina, recimo onaj slučaj Milka Rebe koji je smijenjen, a na press konferenciji je tvrdio da je to stoga što nije htio dalje sufinancirati Liberalnu stranku – odgovorio: „To je laž gospodina Rebe; jel da je tako, jel da je tako, onda bi, onda bi za to netko odgovarao, ali to je tako. Čovjek je izgubio, bio je nesposoban, izgubio je radno mjesto i onda je zbog toga reagirao tako kako je reagirao; mislim, Milko Reba je passe i na kraju krajeva niti jednu financijsku instituciju nije zabrinuo njegov smiješan istup“. Samo pet dana kasnije, Večernji list je citirao Kramarića: „Gospodin Reba je smijenjen jer je bio nesposoban i to je jedini razlog. Neka diže tužbe koliko hoće, samo ne znam gdje su tu elementi klevete. U riječi nesposoban? Pa smijenjen je jer je bio nesposoban ….“. Istoga dana, tj. 18. svibnja 2001. godine, uvaženi je gradonačelnik citiran i u Glasu Slavonije, kojim je novinama izjavio: „Ne prepoznajem elemente klevete u izjavi koju sam dao na upit Gorana Flaudera i iza izjave stojim ….“ Ostaje naravno upitnim da li su navedene objede vrijedile pokretanja postupka protiv uglednog političara, kojem postupku se nažalost niti nakon šest godina ne vidi kraja, barem što se prvostupanjske odluke tiče. No, sve u svemu Kramarić je na raspravi pred Općinskim sudom u Osijeku iznio sasvim drugu priču. Citiram: „Ja sam dao izjavu za Gradski radio no u Glasu Slavonije i Večernjem listu pretpostavljam da su prenesene izjave sa press konferencije i ja tim novinama nisam dao nikakve izjave….. na upit vezano uz slučaj Milka Rebe ja sam samo rekao ono što je meni preneseno, i to da je tužitelj smijenjen jer je nesposoban. Kako ja nisam bio ni u kakvim tijelima Vodovoda, to su mi prenijeli članovi upravnog i nadzornog odbora i to gospodin Benašić i drugi, pa sam stoga tako i rekao…..“ Posve je razumljivo da gradonačelnik Osijeka nema pojma o osobama koje vode tvrtke iz Gradskog portfelja, a još manje o tome, jesu li ili nisu čelni ljudi tih tvrtki uspješni u svom djelovanju. Stoga uopće ne čudi da dotični nije imao blage o činjenici kako je upravo osječki Vodovod krajem devedesetih ostvarivao dvije trećine prihoda svih gradskih tvrtki, odnosno godišnji prihod veći od proračuna grada Osijeka. Doduše, samo tada i nikada više. Znati, da je upravo ovo poduzeće tijekom 6,5 godina pod vodstvom potpisnika ovih redaka „otvorilo“ novih 645, dok se istovremeno u Osijeku ugasilo 30-tak tisuća radnih mjesta, ili da je upravo ta tvrtka ostvarivala 78 posto prihoda u tzv. tržišnim djelatnostima kao neprikosnoveni izvođač završnih radova u građevinarstvu RH, slijedom kojih su se aktivnosti stotine milijuna slile iz centralne u istočnu Hrvatsku odnosno Osijek, ili da je ovo javno poduzeće izvelo 1994., te 1996/97 dvije najveće investicije u komunalnoj infrastrukturi u RH, ili da je stavilo u funkciju pet novih poslovnih prostora, što u Zagrebu (dva), Požegi, Đakovu i Osijeku, ili da je „Vodovod Osijek“ besprijekorno funkcionirao što u ratu, što nakon rata bez kune kreditnih sredstava poradi osiguranja tekuće likvidnosti, isplate plaća, golemih nabavki osnovnih sredstava radi proširenja i modernizacije poslovanja, ili da je baš „Vodovod Osijek“ već 1995. zauzeo 74 mjesto u RH prema kapitalu i rezervama, 55 mjesto u RH prema dobiti prije oporezivanja, 22 mjesto u RH prema udjelu dobiti u ukupnom prihodu, i to u konkurenciji kompanija poput INA Zagreb, HEP Zagreb, Pliva Zagreb, HPT Zagreb, Hrvatska vodoprivreda Zagreb, Agrokor Zagreb, Tvornica duhana Rovinj, Ericsson Nikola Tesla Zagreb, IGH Zagreb, Dalekovod Zagreb, Podravka Koprivnica, Hrvatske željeznice Zagreb, Kraš Zagreb, bilo je, što bismo rekli van pameti uglednog dužnosnika kao što je to uvaženi gospodin Zlatko Kramarić …….ili da je riječ o poduzeću koje je već 1991. bogato nagrađivalo roditelja svakog novorođenog djeteta, ili da je isto tako, kao prvo poduzeće u RH registriralo „Zaštitnu radionicu“ u kojoj je od 1993. godine našlo mjesto pedeset i osam invalida rada i rata, uz uvažavanje načela dostojanstva i socijalne sigurnosti.S druge pak strane, okolnost da je Reba ratne 91\' preuzeo osječki Vodovod u rasapu i s bitno smanjenim tržištem, te dugom koji je odgovarao jednoj godišnjoj bruto plaći svih zaposlenih, a da je svom nasljedniku ostavio tvrtku s 41.193.477,47 kn raspoloživih sredstava i impresivnim brojem poslovnih prostora i stanova u Zagrebu & Osijeku, kojima je tvrtka djelomično kompenzirala izvedene radove – ostavila bi ravnodušnim svakog uglednog hrvatskog političara Kramarićevih performansi. Samo Kramarić zna zašto je zatrpao nekoliko stopa ispod elementarne civilizacijske razine podatak o Srebrnoj plaketi Hrvatske gospodarske komore dodjeljenoj osječkom Vodovodu pod poslovođenjem Rebe i to „za iznimna dostignuća i doprinos na promicanju hrvatskog gospodarstva“. Još je interesantnije što nije bilo motiviranosti na njegovoj strani u smislu registriranja činjenice kako je taj isti „Vodovod Osijek“ upravo pod čelništvom Milka Rebe dobio i Zlatnu plaketu GRB GRADA OSIJEKA „za osobita ostvarenja u području gospodarstva“, koju mu je, gle sad ovo, - na svečanosti u HNK Osijek uručio prosinca 1995. godine upravo Zlatko Kramarić. Tituliran po Kramariću prvim osobnim pronositeljem ocjena o sposobnostima odnosno nesposobnostima Milka Rebe, Zlatko Benašić je 22. studenog 2005. godine dobio rijetku priliku da se istakne kao krunski svjedok. S obzirom da se takva šansa ne propušta, ovaj je samo njemu svojstvenom bahatošću simulirao istinu, lažno svjedočeći o apsolutno svim činjenicama izuzev svog imena i prezimena, adrese boravišta, te okolnosti da je bio predsjednik tijela koje je kršeći zakone RH smijenilo Milka Rebu s funkcije direktora JP „Vodovod Osijek“. Namjera decenijskog dogradonačelnika i kratkotrajnog gradonačelnika Osijeka, te bivšeg predsjednika jedne od bivših hrvatskih parlamentarnih stranaka Zlatka Benašića, bila je više nego očita: „Lažnim svjedočenjem ne samo poniziti elementarnu logiku već i sudbenu vlast u Republici Hrvatskoj, svjesnim onemogućavanjem Općinskog suda u Osijeku u utvrđivanju činjeničnog stanja, kao bitne podloge za donošenje zakonite odluke. Takve radnje i postupke Zlatka Benašića, hrvatsko je pravosuđe nakon gotovo četiri godine vođenja postupka, pravilno i pravedno valoriziralo osuđujućom presudom, ili sasvim precizno, kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci, uvjetno na godinu dana, koja kazna je postala pravomoćnom potvrđujućom presudom Županijskog suda u Osijeku od 18. ožujka ove godine“. Milko REBA Osijek, 7. travnja 2010.

U komentaru presude u slučaju Reba-Benašić, Večernji je list bio znatno korektniji od Glasa Slavonije. Zašto? Vrijedi pročitati komentar: Ponajprije iz razloga što je osječki informativno-politički dnevni list u početku dvojio o osnovanosti moje tužbe zbog lažnog iskaza protiv bivšegg dogradonačelnika Osijeka, a potom izvijestio da je isti oslobođen optužbe, odlučio sam mojoj najdražoj novini pružiti cjelovitu informaciju o promjenama bitnih činjenica, što se spomenutog postupka tiče. I tako sam Glasu Slavonije na adresu glavnog urednika uputio dopis sa preslikom drugostupanjske presude, i kraćim opisom događaja u uzročno-posljedičnoj vezi s pravomoćnom presudom, sve pod benignim naslovom Kronološki o presudi „poštenom lažovu“. Ovo posljednje pozivom na sjećanje Osijeka i Osječana, kojima se dotični ne tako davno nudio kao ponajbolji izbor za prvu funkciju Grada pod ljupkom, podatnom i ovom vremenu izazovnom sintagmom „Pošteni čovjek“. S obzirom da je gospodin Benašić u svojstvu svjedoka pred sudom lagao, što bi narod rekao „ poput psa“, gotovo se nameće obvezom, atribuirati ga pridjevom iz pravomoćnog sudskog akta. Nažalost, ove je subote Glas krenuo u svjesno sijanje straha prema svakom neinformiranom čitatelju, kojih u ovom najdepresivnijem razdoblju novije hrvatske povijesti nije malen broj. Već ih vidim gdje premečući kante po Vukovarskoj, Sjenjaku, Jugu, Gundulićevoj i Kanižlićevoj, Industrijskoj četvrti i Donjem gradu… traže moguće opipljive dokaze da ne žive u zemlji Pol Pota, Džugašvilija, Sakašvilija, Kim Jong-Ila ili Nijazova. To zato, jer bi jedino u diktaturama tih junaka, puki iskaz o tome je li bilo ili nije bilo diskusije po nekom pitanju, na sjednici nekog organa, u nekom poduzeću – vodio u smjeru tamnice, pa makar i one uvjetne. Dobrodušni novinar Glasa Slavonije je uz to sasvim pogrešno povezao moju smjenu, sa mojim nešto kasnijim upućivanjem na Zavod za zapošljavanje, ispuštajući iz vida uobičajenost s ovih prostora, slijedom koje osoba okvalificirana smetnjom u provođenju koruptivnih radnji a napose onih priznatih KGB doktrinom, biva otkazom ekstradirana iz sredine u kojoj ometa realizaciju tih procesa. Znao je tako Benašić da bi s Rebom morao svake godine „bistriti“ izvješća o visini prekomjernih višemilijunskih sredstava prikupljenih od građana i privrede za otplatu kredita Svjetske banke za objekte: Crpna stanica „Nebo Pustara“, Izljevna građevina u Nemetinu i Rekonstrukcija vodozahvata na Pampasu. Sve to zbog golemog pada vrijednosti američke valute u kojoj su krediti odobreni, pa stoga i obračunavani, te uspostaviti principijelne kriterije u pogledu njihovog vraćanja građanima i gospodarstvu. Dobro je pretpostavljao glavni nadzornik osječkog Vodovoda kako se uz Rebu isto tako ne bi pravila sprdnja sa intencijom Svjetske banke da olakša život stanovništvu i gospodarstvu u ratom pogođenim područjima RH. Legenda kaže da je ovaj svjetski financijski policajac iz karitativnih pobuda naložio Račanovoj Vladi donošenje Odluke o otpisu kredita korištenih za obnovu ratom oštećenih objekata komunalne infrastrukture, pa prema tome i kredita JP „Vodovod Osijek“. Grdno se varate, ako kojim slučajem pomislite da se stupanjem cit. Odluke na snagu (01.01.2003.) poboljšao standard naših građana ili moguće dao dodatni impuls lokalnom gospodarstvu znatno jeftinijim uslugama vode i odvodnje. Međutim, cijena ovih usluga je prosto da ne povjerujete, ostala u lipu ista. Zahvalnost dugujemo upravo tadašnjem predsjedniku NO JP „Vodovod Osijek“ Zlatku Benašiću koji je na 65. tajnoj (nejavnoj) sjednici Gradskog poglavarstva održanoj 20. prosinca 2002. godine, pod točkom 48. dnevnog reda predložio predsjedavajućem, inače svom kloniranom dvojniku dogradonačelniku Zlatku Benašiću povišenje osnovne cijene vode za više od 39 posto, osnovne cijene vode i odvodnje kumulativno za 31 posto, te namjenskih sredstava za zaštitu voda za 38 posto, obrazlažući isto poskupljenje fingiranom interpretacijom o strukturalnoj promjeni cijena ovih komunalnih usluga, koji iznos je u lipu odgovarao otpisanom kreditu Svjetske banke, koje bi „Vodovod Osijek“ pod nepromijenjenim okolnostima trebao vraćati do 2012. godine. Premda upoznate s ovom ujdurmom, moje su je najdraže novine, tko zna iz kojih razloga prešutjele, dok je Jutarnji čak zbijao „šegu“ s obimom tužbe protiv Z.K., sve kako građani i gospodarstvo Osijeka ne bi prozreli jednu od najvećih prijevara nakon Domovinskog rata. Nije sporno kako je u pervertiranom (izopačenom) društvu pljačka siromašnih obilježje mentalnih sklopova poput onog koji krasi našeg kabadahiju. Opisanim igrokazom, iz džepova građana, te ratom i pretvorbom devastiranog gospodarstva iscijeđeno je u par godina preko 100 milijuna kuna, samo po ovom osnovu. Na taj je način „Vodovod Osijek“ uspio zavidnim angažmanom svog nadzornika i njegovog šefa i od najubogije staračke obitelji ovog Grada odlomiti nekoliko metara ogrijeva, oteti poneku vreću brašna, vjedro mlijeka. To što je svoje sugrađane u međuvremenu inficirao apatijom i beznađem, osjećajem totalne nemoći u odnosu na elitu kojoj se tako silno želio i sam priključiti, Zlatka Benašića nije nikad obeshrabrilo. Unatoč svega, kršćanski je oprostiti gospodinu Benašiću što nas je uoči Božića 2002., kao i nebrojeno puta do tada tretirao poput gusaka u magli. Oprost ponajprije znači prihvaćanje svijesti o mazohističkim tendencijama duboko ukorijenjenim u našem narodu. Uostalom, na ovoj sklonosti trpljenju podugo se bahati i bogato se grije bulumenta hrvatskih političara. Ako nam poredak nalaže da budemo konji – budimo konji! Progutajmo zato i priču o enormnim gubicima vode u osječkom vodoopskrbnom distributivnom sustavu. Krajem osamdesetih osječki je Vodovod fakturirao 17 milijuna m3 pitke vode, a sada nas podučavaju da je fakturirana količina manja za 50 posto. Pa nam se za prvu ruku nameću alternativni zaključci: (a.) ili je hrvatski narod u istočnom dijelu Lijepe naše počeo uživati u vlastitom smradu; (b.) ili su građani samoinicijativno odlučili trošiti manje vode od Navaho indijanaca u Nevadi. To što su ovog milenija na sustav priključeni Sarvaš, Bijelo Brdo, Klisa, Antunovac, Laslovo, kao i dio Čepina do benzinske pumpe – beznačajno je. Nakon što se u sustav uskoro priključe Ivanovac, Ernestinovo, Divoš, Dopsin i Čepinski Martinci, realno je za očekivati daljnji pad fakturirane realizacije. Što je opet prikazana realizacija manja, cijena vode je veća. Nešto se pritom i pokljuca! Disponirati pak podatkom da je neposredno nakon rata, za upravljanja tvrtkom po niže potpisanom, fakturirana realizacija bez još priključenog Tenja, te bez Sarvaša, Bijelog Brda, Klise, Antunovca, Laslova i dr. bila iznad današnje, nesvrhovito je. Da na kraju ne ispadne kako smo zanemarili našeg dragog sugrađanina, predlažem kratki izlet u prošlost. Dakle, da ste kojim slučajem u zakazano vrijeme ušli u raspravnu dvoranu Općinskog suda u Osijeku, čuti biste kako na upit raspravnog suca o visini primanja, naš Zlatko sriče cifricu o mirovini od ciglih 2000 kuna. S obzirom da je ovaj podatak vrijedio provjere, lažljivi je Romeo, na koji tjedan kasnijoj raspravi skrušeno prihvatio ispravak. „Mirovina mi ipak prelazi 7.000 kuna!“- prošaputala je naša ljudina. I tako je jednim nemuštim priznanjem decenijskog predsjednika UO i NO osječkog Vodovoda, te najdugovječnijeg dogradonačelnika, a bome i gradonačelnika Osijeka, čiji je zenit karijere na području gospodarstva ovjekovječen treptajima jednog gradskog semafora puštenog u funkciju na prijelazu milenija upravo njegovom rukicom, - spašena brojna populacija naših penzića! Sa stotine i stotine tisuća vremešnih srdaca odvalila se kamenčina! Ma šta kamenčina! Gromada, brate! Kako to uglavnom i biva, odjednom je ovladao razum i među finim gospojnama, pa one, nekako, rekao bih – hinjena ponosa,- odustale od novih Alfi s kakvom se odnedavna diči naš umirovljenik. „Kud ćeš Alfu s crkavicom od 2.000 kuna?“ – promijenile su ploču, štipkajući onako od milja usahle guzice svojih suđenika. A kad ste već bez Alfe mili moji, što će Vam i hotelsko zdanje na istarskoj obali………

Iznad naslova članka Zlatku Benašiću zbog „zaštite“ Kramarića šest mjeseci zatvora, objavljenog u Vašem cijenjenom listu od 9.travnja o.g., istaknuta je informacija koja glasi: Milko Reba bio je na čelu Vodovoda do 1997., što ne odgovara istini. Naime, na adresudresu Vašeg Dopisništva u Osijeku uputio sam podnesak vjerodostojnog sadržaja iz kojeg je vidljivo da sam tijekom obnašanja funkcije čelnog čovjeka ove tvrtke „otvorio“ 645 radnih mjesta na neodređeno vrijeme, pet novih poslovnih prostora u RH, izveo i stavio u funkciju dvije najveće investicije komunalne infrastrukture u RH u godinama 1994., odnosno 1996/97, te s osječkim Vodovodom primio niz priznanja „za iznimna dostignuća i doprinos na promicanju hrvatskog gospodarstva“. Firma koja se do 1992. godine nije nalazila među 500 najvećih u RH, sa dospjelim dugom većim od godišnje bruto plaće svih zaposlenih u trenutku mog imenovanja predsjednikom Kriznog štaba (1991.), uspjela je već u 1995. dospjeti na 74 mjesto u RH prema kapitalu i rezervama, 55 mjesto u RH prema dobiti prije oporezivanja, 22 mjesto u RH prema udjelu dobiti u ukupnom prihodu, što će reći da je tijekom i poslije rata funkcionirala na fascinantan način, ostvarujući sa svojih 78 posto tržišnih djelatnosti, te 28 službenika na 800-tinjak zaposlenih, izuzetno visoku dobit u poslovanju. Svom sam nasljedniku u trenutku smjenjivanja ostavio na raspolaganju „čistih“ 41.193.477,47 kn, te impresivan broj poslovnih prostora i stanova u Zagrebu i Osijeku, kojima je „Vodovod Osijek“ kompenzirao dio montažerskih radova. To je samo 5-6 gospodarskih poduhvata od točno 100 eksplicitno navedenih u tužbi zbog klevete, podnesene 2004. godine Općinskom sudu u Osijeku protiv tadašnjeg gradonačelnika Osijeka. To zato, što me Kramarić četiri godine nakon eliminacije, javno – putem svih relevantnih medija okvalificirao nesposobnim. Kako bi se slijedom Vaše netočne informacije mogao izvesti zaključak da mi je za par specificiranih, te dvadesetak puta više nenavedenih gospodarskih poduhvata državnog značaja bilo dostatno pet i pol godina rada, Vaši bi me čitatelji mogli pogrešno svrstati među osobe sklone pretjerivanju. Točno je naime, da sam funkciju čelnog čovjeka osječkog Vodovoda obnašao do 1998. godine, dakle šest i pol godina, što je najkraći mogući rok u kojem se na radan i pošten način može provesti grogiranu kompaniju, trnovitim putem od kaosa do zvijezda.