Na neka putovanja čovjek kreće mjesecima pripremajući rutu, birajući hotele i praveći popis znamenitosti. Na druga ode gotovo spontano. Naše putovanje u Šri Lanku pripada drugoj skupini. Nakon Šangaja, Hong Konga i Japana, znali smo samo da se želimo vratiti u Aziju. Nismo međutim imali jasnu ideju kamo. Odluku je na kraju presudila jedna televizijska reportaža – priča o čaju, zelenim padinama i krajolicima koji su djelovali gotovo nestvarno. U tom je trenutku sve još izgledalo samo kao ideja, ali vrlo brzo počelo se pretvarati u konkretan plan.
Do Azije danas više ne putujete samo s kartom i putovnicom nego i sa sviješću o svijetu koji se neprestano mijenja. Zbog geopolitičkih napetosti i nemira na Bliskom istoku i naše je putovanje u jednom trenutku djelovalo upitno: let je trebao prolaziti preko osjetljivih područja, uz moguće promjene ruta i kašnjenja. Dovoljno da se zapitamo ima li sve to smisla. Na sreću, nismo odustali.
Putovanja na velike udaljenosti rijetko počinju glamurozno. Naše je počelo umorom nakupljenim ne samo tijekom leta avionom nego i u danima koji su mu prethodili – od posla, obveza i užurbanog ritma iz kojeg smo praktično uskočili ravno na put. Nakon dugih sati puta sletjeli smo rano ujutro u Delhi, morali proći imigracijsku proceduru i sami prebaciti kofere za sljedeći let prema Chennaiju. Dotad ste već shvatili da putovanje zapravo nije počelo dolaskom na odredište, nego mnogo prije, te da je ključna sposobnost da ostanete strpljivi kad ste neispavani, gladni i pomalo dezorijentirani. Indija vas preplavi vrućinom, bukom, intenzivnim mirisima i kaosom koji iznenađujuće dobro funkcionira.
Chennai nas je dočekao dinamično. Bukom, sparinom i prometom koji vas u sekundi razbudi bolje od najjače kave. Prometni traci i semafori ondje su više preporuka nego pravilo. Tuk-tukovi, automobili, motori, kamioni, autobusi i poneka krava dijele isti prostor u gustoj, neprekidnoj struji. Trubi se stalno, ali truba ovdje nije nužno izraz ljutnje; ona je jezik prometa. A to znači: "prolazim", "skrećem", "makni se" ili jednostavno "evo me". Tko prvi put dođe, treba neko vrijeme da se privikne na taj ritam, ali srećom ovdje se uči brzo.
Smjestili smo se u Taj Connemari, najstariji hotel u gradu, i vrlo brzo shvatili da je u Chennaiju tuk-tuk više od prijevoznog sredstva: on je najbrži način da stvarno osjetite grad. Za kratke vožnje aplikacije poput Ubera ili lokalnih varijanti znaju biti povoljnije od dogovora na ulici, pa je to jedan od prvih praktičnih savjeta za svakoga tko putuje južnom Indijom. Cijene nisu visoke, ali treba računati s tim da ista vožnja obično košta više kada je dogovarate na ulici nego kad je naručite putem aplikacije.
Obišli smo Kapaleeshwarar Temple, jedan od najdojmljivijih hinduističkih hramova u gradu. Njegov višebojni toranj i krovovi, prepuni figura božanstava, sagrađeni su bez imalo straha od kiča – i upravo zato imaju dodatnu snagu. Skidanje tenisica i čarapa te hodanje bosim nogama po hramskom prostoru za neke je bilo zanimljivo iskustvo, a za neke pravi kulturni šok. Indija nije zemlja urednosti kakvu poznajemo iz Japana i takvi detalji odjednom postanu velik dio doživljaja, pomalo dalek našim europskim osjetilima i navikama.
Marina Beach, simbol grada i jedna od najdužih urbanih plaža na svijetu, došla je na red istoga dana, ali istina je da smo tada već, nakon neprospavane noći zbog puta, bili preumorni za ozbiljnije istraživanje. Chennai je grad koji traži energiju, a mi smo je toga dana već bili potrošili. Večerali smo u hotelskom restoranu Raintree, koji slovi kao jedno od boljih mjesta za južnoindijsku kuhinju. Hrana je bila ukusna i raznolika, ali nas je dan već sustigao. Večeru je pratio i tradicionalni ples, koji smo bitno bolje razumjeli tek nekoliko dana poslije, kada smo počeli više učiti o tamošnjoj kulturi i tradicionalnim vjerovanjima. Te prve večeri sve nam je bilo dojmljivo, ali i još uvijek pomalo izvan punog fokusa.
Sljedećeg jutra probudili smo se spremniji prepustiti se drukčijem ritmu grada. Fort St. George, sagrađen u 17. stoljeću, podsjeća na početke britanske prisutnosti u južnoj Indiji. Danas je to administrativno središte, ali unutar njegovih zidina nalazi se St. Mary's Church, najstarija anglikanska crkva istočno od Sueza, iz 1678. godine. Iz kolonijalne povijesti vrlo se brzo prelazi u drugačiju gradsku vrevu.
Razgledali smo četvrt George Town, oko Parry's Cornera, gdje "corner" ne znači ugao, nego cijelu četvrt prepunu malih, specijaliziranih trgovina. U bazarima Chennaija možete naći gotovo sve: začine, tkanine, nakit, kuhinjski pribor, plastiku, zlato, elektroniku i stvari kojima ne uspijete odmah odrediti svrhu. To je ona vrsta mjesta gdje pet minuta promatranja vrijedi više od pola vodiča. Ako ondje kupujete, korisno je unaprijed saznati koje su trgovine poznate po kvaliteti. Na tržnicama možete naići i na odličnu robu po povoljnim cijenama i na stvari koje će dobro izgledati samo prvih pet minuta. Drugim riječima, ne kupujte impulzivno samo zato što vam sve djeluje egzotično.
Sljedeću smo večer proveli u ribljem restoranu u kojem gost sam bira svježu ribu iz ponude, a zatim odlučuje kako će biti pripremljena – tandoori, na žaru, pržena, s više ili manje začina. I tu se pokazalo koliko putovanje postaje ugodnije kad prestanete pokušavati "kušati sve", već birate pametno. Manje porcije, više kušanja, manje dokazivanja samome sebi da možete izdržati bilo koju količinu ljutine. Indija je bila samo uvod, kratka, intenzivna stanica između Europe i otoka zbog kojeg smo uopće krenuli na put. No taj je uvod bio važan jer nas je pripremio na ono što slijedi: drugačiji ritam, više strpljenja, više nepredvidivosti i više spremnosti da se prepustite. Šri Lanka ne dolazi naglo – otvara se postupno, kroz slojeve zelenila, vlage i tišine koja dolazi nakon indijskog kaosa.
Let iz Chennaija u Colombo traje manje od sat vremena, ali prelazak na Šri Lanku ipak donosi jasan osjećaj promjene. Na aerodromu vas odmah dočeka onaj tip organiziranog kaosa koji je u Aziji čest: više kontrola, dosta čekanja i pravila koja se ne čine uvijek logičnima, ali ako se prepustite, funkcioniraju. Za Šri Lanku je najbolje vizu, odnosno ETA-u, riješiti unaprijed, a pri dolasku računati na to da postupak ulaska i imigracijske kontrole može potrajati. Na izlazu nas je dočekao unaprijed dogovoreni vozač, što se pokazalo dobrom investicijom i opcijom koju je svakako preporučljivo razmotriti. Javni prijevoz na Šri Lanki postoji, ali je nepouzdan ako u relativno kratkom vremenu želite vidjeti više dijelova zemlje. Uz vozača ne gubite sate na presjedanja, lakše je kretati se s prtljagom, a vrlo često on postaje i vodič, prevoditelj i izvor najboljih lokalnih informacija.
Prva planirana postaja bila je Dambulla. Već je na putu od Colomba prema unutrašnjosti postalo jasno da je Šri Lanka bitno drukčija od Indije. Čišća je, zelenija i smirenija iako promet ni ovdje nije sasvim pitom. Ceste dijele autobusi, kamioni, tuk-tukovi, motori, psi, krave, paunovi, majmuni i ljudi, a vrijeme vožnje treba uzimati okvirno. Četiri sata na karti ne znače uvijek četiri sata – u realnosti mogu značiti i znatno više.
Put prema Dambulli vodi kroz krajolik koji izgleda kao da je previše bujan da bi bio stvaran: šume palmi, polja riže, vodene površine pune ptica, sela uz cestu i povremeni prizori divljih životinja gotovo odmah pokraj automobila. Šri Lanka ostavlja dojam zemlje koja živi puno bliže prirodi nego što smo navikli. Njezina najveća ljepota istodobno je i upozorenje putniku: ovdje ne kontrolirate okoliš, samo ste njegov gost. Dambulla Cave Temple bio je jedno od prvih mjesta na kojima smo zaista osjetili dubinu šrilankanske povijesti. Do hrama vodi tristotinjak stepenica i većje to dobar je filtar za pitanje koliko vam je do neke znamenitosti doista stalo. No trud se itekako isplati. Riječ je o špiljama s uklesanim statuama Bude i oslikanim svodovima čije su boje, zahvaljujući prirodnim pigmentima, nevjerojatno dobro očuvane. To nije mjesto na kojem samo "odradite razgledavanje", to je prostor koji traži da usporite.
Važno je međutim znati nekoliko praktičnih stvari. Za posjet hramovima treba biti pristojno odjeven, s pokrivenim ramenima i koljenima, a obuća se skida. Dobro je imati kapu, zaštitu od sunca i zaštitu od komaraca, kao i dovoljno vode, jer vrućina i vlaga iscrpljuju puno brže nego što očekujete. Na Šri Lanki dan počinje rano – ne zato što morate, nego zato što vam klima i ritam zemlje to jednostavno nametnu.
Sljedeće jutro krenuli smo prema Sigiriyi, stijeni usred džungle koja se s razlogom nalazi na gotovo svakom popisu pozornosti vrijednih mjesta na otoku. Povijest joj je duga, a njezin najslavniji period vezan je za kralja Kashyapu, koji je na vrhu stijene u 5. stoljeću dao sagraditi palaču, vrtove i impresivan sustav navodnjavanja koji je vodu iz podnožja tjerao na 200 metara visoku stijenu. Danas se ondje dolazi radi pogleda, povijesti i onog osjećaja nevjerice pri spoznaji da je na tako nepristupačnom mjestu uopće bilo moguće sagraditi takav kompleks.
Iako smo krenuli relativno rano, temperatura je već bila visoka, a vlaga gotovo opipljiva. Uspon na Sigiriyu nije tehnički posebno težak, ali u tim klimatskim uvjetima postaje ozbiljan fizički napor. Zato je možda najkonkretniji savjet svakome tko planira posjet jednostavan: krenite što ranije, ponesite dovoljno vode, zaštitu od sunca i komaraca, i nemojte precjenjivati vlastitu kondiciju samo zato što ste naviknuti na planinarenje negdje drugdje. Tropska vrućina ima svoja pravila. Pogled s vrha bio je vrijedan uložena napora. Oko vas džungla, u daljini jezera, a ispod ostaci davnoga kraljevskog svijeta. U takvim trenucima čovjek se sjeti zašto putuje: ne radi fotografije, nego radi osjećaja da, barem nekoliko minuta, može biti na mjestu koje nadilazi svakodnevicu.
Na putu prema Kandyju krajolik se ponovno mijenja, a cesta usput nudi ono što na Šri Lanki dolazi gotovo prirodno – vrtove začina, štandove sa svježim kokosima i nizom egzotičnih plodova te neprestani podsjetnik da je riječ o otoku na kojem priroda i trgovina stoljećima idu zajedno. U vrtovima začina stvarno vidite kako rastu vanilija, cimet, papar, klinčić, muškatni oraščić ili kakao. Edukativno je, mirisno i zanimljivo, ali i ovdje vrijedi jedan vrlo zemaljski savjet: budite oprezni pri kupnji. Kvaliteta začina jest izvrsna, no prodavači su vrlo uvjerljivi i lako se dogodi da iz "samo ćemo pogledati" izađete s vrećicama, uljima, kremama i računom koji niste planirali.
Najveće otkriće s puta ipak nije bio ni cimet ni vanilija, nego običan svježi kokos kupljen uz cestu. Ono što u Europi zovemo kokosovom vodom nema puno veze s onim što smo pili na Šri Lanki. Tamo je kokos pun blage, svježe tekućine koja stvarno gasi žeđ, a zatim žlicom ili komadićem kore pojedete i mekani unutarnji sloj. Jednostavno, jeftino, hranjivo i savršeno za tropsku klimu.
Kandy nas je dočekao kao dugogodišnja kraljevska prijestolnica, grad koji za mnoge Šrilančane ima posebno značenje i mjesto koje svakako treba posjetiti. Nije nas osvojio na prvi pogled kao prirodni lokaliteti, ali njegovu važnost osjetite čim se približite Hramu Budina zuba, jednom od najvažnijih budističkih svetišta na otoku. Nazočili smo večernjoj molitvi, u trenutku kada se otvara pogled prema relikvijaru u kojem se čuva jedan od četiri Budina zuba. To je situacija u kojoj jasno osjetite, i kao posjetitelj, kolika je važnost toga mjesta i zašto se upravo ovdje održava jedan od najpoznatijih festivala na Šri Lanki, koji godinama privlači milijune zainteresiranih.
Kandy je ujedno dobra točka za razumijevanje još jednoga važnog prirodnog bogatstva Šri Lanke. Otok je poznat po nizu dragog i poludragog kamenja, posebno vrlo cijenjenim plavim safirima, ali i nijansama koje su nestručnjacima manje poznate, poput zelene, prozirne ili boje lotosa, kao i crvenim safirima koji su poznati kao rubini, za Šri Lanku karakterističnog ružičastog odsjaja. Ako vas to zanima, vrijedi posjetiti provjereno mjesto gdje vam mogu objasniti proces iskopavanja i obrade. Kupovati se može uz cjenkanje, ali samo ako dobivate certifikat, jasnu cijenu i vjerodostojno objašnjenje onoga što zapravo kupujete.
Nakon prvih nekoliko dana postalo nam je jasno zašto ljudi toliko vole Šri Lanku. Ne zato što je savršeno organizirana jer nije. Ne zato što je laka za putovanje jer često nije. Nego zato što u kratkom razmaku nudi toliko slojeva: budističke hramove, drevne stijene, tropsku vegetaciju, kolonijalne tragove, snažnu duhovnost i ljude koji su srdačni i trude se pomoći čak i kada se ne razumijete odmah. A to je bio tek početak.
Otvori KEKS Pay
