Pet dana trajalo je putovanje za koje nije ni znala kamo iz ratom pogođenog ukrajinskog pomorskog grada Odese vodi dok konačno autobus u kojem su bile Olga Ivanova, njezina majka i njihov labrador nije prije tri godine stao na posljednjoj stanici, u Vukovaru. Trebalo je to biti privremeno rješenje, ne duže od dva tjedna, no tri godine kasnije Olja, kako je svi zovu, iz Hrvatske više i ne želi.
Devetnaest joj je godina, radi u Europskom domu u Vukovaru gdje okuplja grupu mladih, održava radionice na kojima se promovira mir, podučava ukrajinski i ruski jezik. Trenutačno čeka rezultate prijemnih ispita jer se nada da će od jeseni na studij u Zagreb. Na Filozofskom fakultetu želi studirati japanski i ruski, kako bi mogla biti prevoditeljica. Hrvatski jezik je savladala, što u vukovarskoj gimnaziji koju je pohađala paralelno s online nastavom u Ukrajini, što na dodatnoj nastavi, uz neizostavnu pomoć Google prevoditelja:
– U početku sam se teško prilagođavala. Došla sam iz grada u kojem živi više od milijun ljudi u jedno tako malo mjesto, sa svega dvadesetak tisuća stanovnika, nisam navikla na tako malo ljudi, nisam bila upoznata s kulturom i mentalitetom, nisam shvaćala kako, što, zašto. Kad sam došla u školu, u ušima mi je bio samo šum. Nastava je bila na hrvatskom, a ja nisam ništa razumjela. A tek latinski koji slušaš na jeziku koji ne znaš... Katastrofa. U Vukovaru nije bilo nikoga iz Ukrajine mojih godina, ali koliko god da mi je to u početku bilo teško, danas sam svjesna da mi je pomoglo da se uklopim i prilagodim. Kad sam pronašla prijatelje i kad su mi počeli objašnjavati i pokazivati gdje sam, voditi me po kafićima, shvatila sam da mi se Vukovar zapravo jako sviđa, iako mi je i dalje bilo dosta čudno i neobično, pogotovo kad sjediš za stolom u nekom lokalu i razgovaraš s ljudima za susjednim stolom koje uopće ne poznaješ.
Osjećaj doma davao mi je Dunav – moja je mama rođena u gradu na Dunavu, blizu Odese, pa sam se, šećući sa psom uz rijeku, na trenutke osjećala kao kod kuće. Međutim, i dalje sam imala želju vratiti se u Ukrajinu, nisam planirala ostati. No prošle godine, kad sam se nakon cijelog ljeta vraćala s razmjene, sjećam se da sam u vlaku razmišljala kako mi je još malo puta ostalo da stignem kući. I tad sam shvatila da sam Vukovar nazvala svojom kućom. I u tom trenutku sam se jako naježila – govori Olja, ovogodišnja predstavnica Vukovarsko-srijemske županije u projektu Moja.hr.
Jednominutni film na temu "Ostajem u Hrvatskoj" ona snima s prijateljem iz Vukovara, Ivanom Uglikom, maturantom Tehničke škole kojeg je upoznala u Europskom domu gdje on volontira. Ostvare li im se planovi, skupa će biti i na Filozofskom fakultetu, samo što Ivano želi studirati anglistiku i informacijske znanosti.
– Kad mi je Olja rekla za projekt Moja.hr, odmah sam pristao da zajedno napravimo film koji će prikazati ljepotu ovoga kraja – govori Ivano. Olja se snimanjem počela baviti u Hrvatskoj, a "okidač" je bio boravak u kampu u Segetu kod Trogira, gdje je očarana prizorima koje vidi i htijući ih zadržati za uspomenu, počela snimati:
– Htjela sam tako sačuvati emocije koje sam proživljavala – kaže. Olga voli i crtati, a nastoji što više čitati knjige na hrvatskom jeziku kojeg kod kuće često govori s majkom, osim kad se posvađaju. Ima stariju sestru koja se prije rata u Ukrajini udala u Litvu. Otac je ostao u vojsci i ove tri godine ga nije vidjela.
– Nedostaje mi. Otkad smo se posljednji put vidjeli, ja sam izašla iz puberteta, odrasla. Više skoro da me i ne pozna jer nisam više ista. Jedva čekam da se opet vidimo i da se počnemo iznova upoznavati. Željela bih da i on dođe živjeti k nama kad rat završi. Ja se ne želim više vraćati u Ukrajinu, ne vidim se tamo. Mislim da me više nitko ondje ne bi ni shvatio – govori Olga. Iako je u početku bila šokirana, danas smatra da je to što su ona, majka i pas došli baš u grad koji je imao istu sudbinu kao i njezin rodni, velika sreća i prednost. – Teško će te razumjeti onaj tko nije prošao isto – dodaje Olga Ivanova, ukrajinska Vukovarka Olja.
Otvori KEKS Pay
Konačno jedna lijepa priča na ovom portalu. Nije nigdje sve savršeno pa ni u Vukovaru, ali za ovu obitelj predstavljao je utočište kao što su mnogi naši gradovi to bili Vukovarcima '91.