Iako je neprekidno histeriziranje i dramatiziranje jedan od temeljnih mehanizama kojima Aleksandar Vučić već godinama uspješno održava svoj politički monopol u Srbiji, o čemu svjedoče njegova bezbrojna, svakodnevna i u pravilu besmislena izvanredna obraćanja javnosti, stupanj histerije i drame koji u Srbiji prate ovotjedno izglasavanje rezolucije Opće skupštine UN-a o Srebrenici zasigurno nadilazi sve što smo dosad vidjeli kod Vučića. Premda je tekst rezolucije zapravo vrlo obziran prema Srbiji, a u rezoluciji se Srbija uopće ne spominje, Aleksandar Vučić je protiv rezolucije i njezinih pokretača, Njemačke i Ruande, kao i svih koji je podržavaju, pokrenuo neviđenu političku, diplomatsku i propagandnu ofenzivu, tvrdeći da je opstanak Srbije u pitanju i da neprijatelji Srbije “najstradalniji” narod na Balkanu žele proglasiti genocidnim, iako, naravno, ne postoje genocidni narodi ni države, nego samo konkretni pojedinci, što čak, da ne bi bilo zabune, i piše u ovoj rezoluciji. Rezolucijom se u znak sjećanja na najveći pojedinačni pokolj na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, koji su dva međunarodna suda, Haaški sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde, okarakterizirali kao genocid, samo traži proglašenje 11. srpnja Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, uz osudu negiranja genocida i veličanja osuđenih za ratne zločine. Važan je kontekst donošenja rezolucije. Slični zločini kao prije 29 godina u Srebrenici događali su se u protekle dvije godine i u Ukrajini, gdje su ruski vojnici također ubijali civile, silovali i deportirali djecu, što je vjerojatno jedan od glavnih razloga zbog kojih je predložena i ova rezolucija.

Nevjerovatno da jedan narod može gutat ovakve glume i predstave medjutim to je očito moguće kada NETKO u državi kontrolira sve medije.