Otkako je mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki, došao na čelo Komisije HBK „Iustitia et Pax“, ona je prilično živnula.
- Ne mislim da bi rad Komisije HBK „Iustitia et pax“ trebalo ocjenjivati samo po broju njezinih intervenata u javnosti. Mnogo je važnije prepoznati ključne teme i pitanja te o njima progovoriti na evanđeoski način, snagom proročke riječi, koja je u stanju zaštititi dostojanstvo i prava pojedinaca te ih uskladiti s općim dobrom čitavoga društva, i to na duge staze. Istinski rast i spasenje uvijek zahtijevaju i pretpostavljaju osobno obraćenje, slobodu od sebe, osobno svjedočanstvo i oduševljenje, koje budi i pokreće srca ljudi oko nas – kaže mons. Hranić, dodajući da „koliko će Komisija u obnovljenom sastavu stvarno ostvarivati svoje poslanje i zadaću promicanja uskrsne preobrazbe šire društvene stvarnosti, ovisi, dakle, o tome koliko ćemo mi, njezini članovi, biti Božji ljudi, dodirnuti Bogom te sposobni stvarnost oko sebe promatrati i vrednovati Isusovim očima“.
Objavili ste izjavu o savjesti. Imate li odjeka, tj. mislite li da su je čuli oni koji su je trebali čuti na političkoj sceni?
Izjava o savjesti i drugi dokumenti naše Komisije te drugih crkvenih tijela nisu upravljeni prvenstveno, a još su manje upravljeni samo ili isključivo „onima na političkoj sceni“, niti bi te izjave trebali čuti samo „oni“. Trebali bismo je čuti i svi „mi“. Izjava o savjesti, kao i mnogi crkveni dokumenti, nisu aktualni i važni, niti nailaze na dobar odjek, samo ukoliko ih čitaju političari te ljudi od vlasti ili
komentiraju neposredno i glasno.
Nego?
Izjava o savjeti bila je upravljena i tzv. civilnom društvu, nositeljima i članovima građanskih, ali i crkvenih udruga. Bila je upravljena i vama novinarima te vama nadređenim urednicima, djelatnicima u kulturi, u zdravstvu, u prosvjeti i u drugim djelatnostima. Tema te izjave – savjest, je svevremenska i važna je te aktualna ne samo u svjetlu konkretnih društvenih pojava i događanja tijekom proljeća ove godine, nego i šire. Odjeka na izjavu bilo je dosta, i to ne samo kad je bila predstavljena javnosti, nego i kasnije. A odjeci i recepcija te poruke te njezini plodovi uvelike su ovisni i o srcima onih do kojih ona dopire.
Nedavno ste u propovijedi u Vukovaru rekli kako hrvatsko društvo još uvijek boluje od „grijeha struktura“, što ste pritom mislili?
Mislio sam ono što sam i rekao. Nisam rekao da hrvatsko društvo još uvijek boluje od „grijeha struktura“, nego sam rekao da hrvatsko društvo boluje od posljedica 'grijeha struktura' koje su u poratnoj pretvorbi i privatizaciji omogućile da vlasnicima zajedničke imovine postanu i mnogi od onih koji su kao direktori poduzeća prethodno iscrpili ta poduzeća, a onda ih kupili onim što su iz njih pljačkom izvukli. A potom su mnoga od njih u potpunosti bila uništena, a radnici bez svojih plaća istjerani na ulicu. Odgovornost za to snose „grešne strukture“ koje su donijele i donose zakone za legalnu pljačku.
Spomenuli ste poljoprivredu?
Kao jedan od grijeha struktura, spomenuo i sustav poticaja u poljoprivredi te neka druga pitanja vezana uz poljoprivrednu gospodarsku djelatnost. Rekao sam da smo se iscrpljivali kao društvo sustavom poticaja u poljoprivredi, a ti poticaji nisu podržavali obiteljska poljoprivredna gospodarstva, nego jednim dijelom različite mešetare, a drugim dijelom krupni kapital. Domaću proizvodnju nismo zaštitili od uvoza i nelojalne konkurencije. Ulaganja u Slavoniju podržavala su uglavnom primarnu poljoprivrednu proizvodnju, a izostala su ulaganja u prerađivačku poljoprivrednu industriju, koja donosi dodanu vrijednost. Država također nije vodila računa o ravnomjernom razvoju svih regija, tako da su nezaposlenošću i siromaštvom proteklih poratnih godina najviše iscrpljene ostale najsiromašnije regije, a državna ulaganja u gospodarstvo previše su naslonjena ili su čak u službi parcijalnih (privatnih ili stranačkih) interesa. I na kraju sam spomenuo nefunkcioniranje pravne države, nered u društvu i izostanak jasnih kriterija pri zapošljavanju, napredovanju i nagrađivanju, što je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju mlade poticalo da bolji život i svoju budućnost potraže u pravno sređenijim zemljama, u kojima poslodavci i čitava društvena zajednice znaju više vrednovati rad i radnika te njegove kompetencije, stručnost i znanje.
Bili ste vrlo konkretni, tvrdeći da su poticaje u poljoprivredi pokupili mešetari, a nisu ih dobila obiteljska gospodarstva?
Kako drugačije nego „mešetarima“ nazvati ljude koji se nikad nisu bavili poljoprivredom, a na natječaje za zakup poljoprivrednog zemljišta, koje je država na upravljanje dodijelila jedinicama lokalne uprave, javili su se zbog jeftine zarade varanjem države koja daje poticaje na zemlju? I kako nazvati one lokalne čelnike koji su takvima jeftino davali veliku količinu zemlje u zakup te im tako
omogućavali dobivanje prilično visokih državnih poticaja na tu zemlju, a nisu je davali malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima - ljudima koji su do tada obrađivali zemlju i živjeli od poljoprivrede, nego su tvrdili da su zato što su mala i nekonkurentna? Poticaji se nisu dodjeljivali prema količini i vrsti poljoprivrednih proizvoda, nego prema broju hektara kojima netko gospodari, tako da su brojni mešetari samo ubirali poticaje, a da uopće nisu obrađivali tu zemlju. Zašto se sustavom poticaja ne honorira količina proizvedene robe ili još bolje proizvodnja deficitarnih poljoprivrednih proizvoda na domaćem tržištu? Onaj tko
je predložio i onaj tko je digao ruku za zakon koji je omogućio legalnu pljačku države kroz poticaje na zemlju počinio je grijeh.
Što je Slavoniju bacilo na koljena?
Ne želim tražiti krivce, a još manje osuđivati one koji su Slavoniju, Baranju i Srijem doveli u tešku društveno-socijalnu, gospodarsku i demografsku situaciju. Ipak, najveću odgovornost za stanje u Slavoniji snosi politika, pogodovanje krupnom kapitalu i politička nebriga središnjih vlasti za ove ruralne krajeve teško pogođene ratnim razaranjima. Odgovornost se sastoji prije svega u ne donošenju jasne agrarne politike i strategije ruralnog razvoja. A bez snažne političke volje i istinske želje političkih dužnosnika da se stanje promijeni nije moguće ostvariti preduvjete za društveno-socijalni i gospodarski oporavak jedne sredine. Moram spomenuti da ohrabrujuće zvuče i djeluju određeni potezi te riječi nove Vlade koja je pokrenula projekt Slavonija. Hoće li to biti dovoljno za gospodarski oporavak Slavonije i za zaustavljanje aktualnog iseljavanja mladih ljudi i cijelih obitelji, ostaje da se vidi.
Stječe se dojam kako je i crkveni vrh, tj. biskupi jednim dijelom sukrivac za to, jer episkopat nije bio dovoljno kritičan prema potezima vlasti?
Nemam vremena za prikupljanje, izlistavanje i isčitavanje biskupskih poruka kako bih mogao argumentirano komentirati takve prigovore i optužbe. Zato ću samo podsjetiti na kakve sve komentare nailaze biskupi kojima se prigovara da „propovijedi na crkvene svetkovine koriste kako bi napali političare u prvoj crkvenoj klupi“. Kako su u političkoj javnosti dočekane neke biskupske poruke
vjernicima uoči izbora, dokumenti Komisije HBK „Iustitia et pax“ o neradnoj nedjelji, o zaštiti voda…?! Tko od političara otvorena srca čita crkvene dokumente i intervente HBK te studira socijalni nauk Crkve?! Na kakav je odjek naišla korizmena poslanica nas dvojice slavonskih biskupa 2016. godine? – Uglavnom na ignoriranje i na šutnju! Priznajem da homilije o blagdanima nisu prikladno
mjesto i vrijeme za biskupske poruke političarima. No, ne smije se niti biskupe olako optuživati da su suodgovorni za bolesno gospodarstvo i društvenu nepravdu jer nisu bili „dovoljno kritični prema potezima vlasti“.
Može li Crkva ponuditi konkretnu pomoć, tj. Vi kao nadbiskup i Vaša nadbiskupija za probleme u Slavoniji?
Od Crkve se ne može očekivati da ona zamijeni ili preuzima ulogu državnih institucija ili vlasti. Ona to ne može, niti smije! No, spremna je i želi surađivati te pomagati. Đakovačko-osječka nadbiskupija je sasvim konkretno i trajno angažirana na socijalnom
području: imamo tri pučke kuhinje koje dijele tople obroke u četiri najveća grada na području nadbiskupije, jedan dom za beskućnike, Centar za majku i dijete, dva bračna i obiteljska savjetovališta i jedno savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja, Nadbiskupijsku zakladu „Dr. Nikola Dogan“ za stipendiranje učenika i studenata te niz manjih i/li povremenih projekata. No, smatram da ja osobno i naša Nadbiskupija najviše pridonosimo rješavanju problema u Slavoniji ponajprije propovijedanjem Evanđelja i
promicanjem društvenog (socijalnog) nauka Crkve. Naše je poslanje učiniti ljude (vjernike i sve ostale ljude dobre volje) boljim i pravednijim, odgovornijim i poštenijim, a onda oni mijenjaju lice Slavonije. No, rad s ljudima je uvijek rad na duge staze i ne može
ga se izmjeriti u kilogramima, litrama, satima ili nekim drugim mjerama. Pa ipak on je najpotrebniji za razvoj društva i predstavlja najvrjedniji doprinos Crkve društvu.
Zajedno ste s požeškim biskupom Škvorčevićem prije dvije izašli s korizmenom poslanicom „Siromaštvo i demografsko stanje u Slavoniji, Baranji i Srijemu“?
Mi smo, kao dvojica slavonskih biskupa, u njoj pledirali za decentralizaciju i pravedniji razvoj regija u Hrvatskoj. Vjernike i građane smo pozvali da prevladaju pristup koji se svodi na traženje pomoći i potpora jedino od države te da razvijaju poduzetnički mentalitet i samostalno djelovanje, usmjereno na samopomoć i zajedničko dobro. Svećenike smo pozvali da propovijedaju tzv. socijalnu
duhovnost, da svoje propovijedi u određenim prigodama posvete socijalnim temama, da se zauzimaju za promjenu starog socijalističkog mentaliteta te da i sami - svojom jednostavnošću, skromnošću i zauzetošću za čovjeka - svjedoče socijalnu duhovnost (koja je daleko više od povremenog čina darežljivosti te zahtijeva stvaranje novog mentaliteta i razmišljanje u kategorijama zajedništva).
Kako ste apelirali na vjernike?
Sve smo vjernike uz to potaknuli da razvijaju i podržavaju volonterstvo, da se osobno uključuju u volonterske inicijative; da prihvaćaju i podržavaju stručnu prekvalifikaciju poradi lakšeg pronalaženja novog radnog mjesta te da budu aktivni u civilnom društvu, u nevladinim organizacijama, u političkim strankama i preko vjerničkih društava. Angažirane vjernike laike pozvali smo na osnivanje ustanova socijalnog karaktera te na podržavanje i razvijanje socijalnih projekata. Što čini Đakovačko-osječka nadbiskupija za Slavoniju može se sagledati ukoliko nadbiskupiju ne svedemo tek na njezine središnje ustanove, nego objedinimo sve ono što
čine svi svećenici, vjernici i redovnici te sve župe, samostani i udruge vjernika – samostalno ili zajedno s drugima. A nadbiskup sam, bez onih koji čine nadbiskupiju, ne može ništa. On je samo koordinator i vidljivi princip jedinstva svih njezinih članova.
Može li Crkva ponuditi više u rješavanju socijalnih problema osim „gašenja požara“ karitativnim radom? Npr. nekim socijalnim programima koji bi izravno pomagali nezaposlenima?
Već sam rekao da se od Crkve ne može očekivati da ona preuzme zadaću i poslanje državnih socijalnih institucija ili da se ona bavi gospodarstvom. No, ipak ne samo naša, nego sve biskupije u Hrvatskoj imaju određeni broj trajnih i povremenih, karitativnih i socijalnih, projekata i programa, koje provode preko svojih biskupijskih Caritasa. Pored toga sve biskupije imaju i određeni broj trajno zaposlenih osoba. Npr. mi u Đakovačko- osječkoj nadbiskupiji, samo u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, pored svećenika i časnih sestara, imamo trenutno 110 trajno zaposlenih osoba – od spremačica do osoba s doktoratom znanosti. K tome i veći broj župa ima po koju zaposlenu osobu. Ne znam koliko je k tome ukupno osoba (odgojiteljica, spremačica i drugog osoblja) zaposleno u pet katoličkih dječjih vrtića te u redovničkim ustanovama na području Nadbiskupije. No, kako rekoh, smatram da rješavanju socijalnih problema u Hrvatskoj mi kao Crkva najviše pridonosimo i da možemo pridonijeti propovijedanjem Evanđelja te
promicanjem društvenog (socijalnog) nauka Crkve, koji afirmira dostojanstvo i nepovrediva prava svake ljudske osobe i radnika, uči da rad ima prednost pred kapitalom, pokazuje da je nezaposlenost skuplja od socijalne države itd. Crkveno pastoralno djelovanje, koje nastoji evanđeljem „isprevrtati“ te njime prožeti društveni ambijent i tako mijenja ozračje i mentalitet ljudi u Hrvatskoj, je preduvjet svake promjene zakona i preobrazbe svake strukture. Time kao Crkva možemo učiniti i činimo daleko više negoli ikojim od spomenutih socijalnih programa ili zaposlenjem kojeg radnika više.
Kako kao nadbiskup najveće slavonske biskupije doživljavate iseljavanje iz Slavonije?
Držim da kao društvo žanjemo ono što smo, nažalost, sami posijali. Toliki su hrvatski sinovi ginuli za slobodu Hrvatske, a mi smo u poratnom razdoblju u pitanje doveli veličinu njihove žrtve i uopće vrijednost Domovinskog rata. Istodobno smo (zbog niza razloga, ali i pod prevelikim društvenim utjecajem onih koji svoje odbacivanje slobodne Hrvatske države predstavljaju kao napredni kozmopolitizam) krepost domoljublja osumnjičili kao pritajeni nacionalizam. Tako smo u pitanje doveli i motive za ljubav
prema ratom i korupcijom osiromašenoj te opljačkanoj Hrvatskoj, koja od svojih građana i danas traži spremnost na samoprijegor i žrtvu. Predugo smo tolerirali korupciju, varanje države, društvenu nepravdu te teško gaženje ljudskog dostojanstva i prava radnika. Još uvijek toleriramo stranačko pogodovanje. Zato, osim zbog ekonomskih razloga, mnogi mladi i čitave obitelji iz Hrvatske, danas odlaze i iz nezadovoljstva samom društvenom klimom, koja ne pogoduje napretku i uspjehu. Oni nam poručuju da nije dovoljan samo gospodarski oporavak, nego da moramo mijenjati i mentalitet. Jer, ako na parlamentarnim izborima promijenimo samo stranku ili ljude na vlasti, a ne promijenimo i obrasce ponašanja, nema društvenog napretka, nego tapkamo na istom mjestu – štoviše gubimo vrijeme i mlade ljude te nazadujemo.
Može li Crkva nešto poduzeti oko iseljavanja?
Može, ali zajedno s brojnim drugima čimbenicima i nositeljima društvenih kretanja u Hrvatskoj. Crkva može i treba naviještati uzvišenost i ljepotu braka i obitelji, buditi otvorenost za dar novoga života, podržavati zdravo domoljublje, buditi spremnost na žrtvu i samoprijegor iz ljubavi prema vlastitoj domovini te pridonositi stvaranju klime koja ohrabruje za ostanak u njoj. No, ako politika i zakoni koji se donose to ne slijede nizom različitih mjera i podrškom bračnih i obiteljskih vrednota i promicanjem pravičnosti na
duge staze, ako utakmicu ne igraju i mediji – crkvena nastojanja ne mogu donijeti željene rezultate. Iako moje riječi neke smetaju, ja uporno ponavljam da je najlakše otići iz Hrvatske. Puno je teže ostati i, možda u težim i skromnijim uvjetima, u Hrvatskoj se boriti za bolju budućnost. Ostanak je, dugoročno, zasigurno odgovorniji, časniji i donosi puno više zadovoljstva, sreće i životne radosti.
Oglasili ste se prije ljeta o migrantima, bojite li se da će u sljedećim godinama preplaviti Hrvatsku?
14. Hrvatska je za mnoge migrante tranzitna zemlja preko koje se brojni migranti nastoje domoći željenih destinacija u Zapadnoj Europi. Njemačka je prije tri godine samostalno pozvala potencijalne useljenike bez ikakva ograničenja i tako izazvala migrantsku krizu i brojne poteškoće na našem hrvatskom te na širem europskom „tranzitnom“ prostoru i u zemljama koje predstavljaju poželjnu destinaciju brojnih migranata. Premda se pomalo smiruje ratna situacija u Siriji i na području Bliskoga istoka, nastavlja se dolazak
ekonomskih migranata. S ilegalnim tranzitom ljudi povezano je i krijumčarenje te lanac trgovine ljudima. Postoji i sasvim realna mogućnost povećanog nekontroliranog dolaska migranata te njihova daleko snažnijeg pritiska na hrvatske granice, a na zapadnim i sjevernim granicama Hrvatskoj susjednih zemalja postavljene su žice. Europska unija traži način da utvrdi zajedničke kriterije useljeničke politike, ali i zaštite svojih vanjskih granica. No, to traženje pokazalo je i velike slabosti te podjele unutar Europske unije.
Zato je doista moguće i zadržavanje većeg broja migranata u Hrvatskoj. Nerazborito je za jednu tako malu zemlju kao što je Hrvatska ne zauzeti svoj stav i ne pripremiti se za ono što bi se moglo dogoditi, nego se prepustiti stihiji.
Prevladava i strah?
Moram naglasiti da Komisija HBK „Iustitia et pax“ nije ipak za izjavu o migrantima bila motivirana nekim strahom pred drugima i različitima, nego je prije svega bila i jest motivirana kršćanskim stavom da ne smijemo zatvarati oči pred trpljenjem drugih ljudi te pred poljuljanim i pogaženim ljudskim dostojanstvom tolike naše braće i sestara – bez obzira na razlike među nama. Izjava Komisije nas sve želi senzibilizirati za pitanja i sudbinu migranata.
Što to znači?
Vladanje situacijom uvijek zahtijeva prethodno trijezno promišljanje i jasne kriterije koji garantiraju zaštitu temeljnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, ali i sagledavanje objektivnih mogućnosti pojedinih zemalja kako bi se predusrele moguće dalekosežne posljedice neželjene destabilizacije europskog prostora. Sred sadašnje medijske buke, populističke uzbune i političke demagogije, Komisija je svojom izjavom željela pridonijeti kršćanskomu i građanskomu bistrenju pojmova o pravu i interesima, kao i o identitetu i europskim vrijednostima. Smatra da je to sasvim konkretan i važan oblik podrške našoj hrvatskoj Vladi te doprinos klimi dijaloga o tim važnim pitanjima unutar Europske unije, ali i na široj međunarodnoj razini.
Povremeno se govori o uvozu radne snage u Hrvatsku, kako na to gledate?
Nas Hrvate zahvatila je „bijela kuga“. Sve smo manje otvoreni za dar života te se polako odričemo vlastite budućnosti. Uz prirodnu demografsku depopulaciju, olako smo si dopustili ekonomsku emigraciju tolikih mladih ljudi i obitelji s djecom u inozemstvo. Hrvatska rapidno stari. A obitelj je jezgra i kolijevka društva, svetište života, ozračje u kojemu se život rađa, brižno čuva, njeguje i prati u njegovu razvoju. Nepovoljna demografska situacija i potreba za uvozom radne snage iz inozemstva je, među ostalim,
odraz i nepoštivanja obitelji kao temelja svake društvene zajednice. No, hrvatski političari i mediji, nažalost uporno, u ime tobožnje širine duha i proeuropske orijentacije izjednačavaju bračne i izvanbračne oblike braka i obitelji. Umjesto da promiču bračne i obiteljske vrijednosti te štite obitelj koja počiva na bračnom zajedništvu muškarca i žene, oni nepotrebno potpisuju Konvencije i dokumente protivne duhu, tradiciji i kulturi svoga naroda, brak i obitelj indirektno povezuju s nasiljem te minoriziraju važnost oboje roditelja za odgoj djece. To je maćehinski odnos prema svome vlastitom narodu i njegovoj budućnosti. Demografske procjene predviđaju, a iskustvo pokazuje, da smo već sada suočeni s nedostatkom radne snage koja bi odgovorila potrebama hrvatskog gospodarstva na izlasku iz višegodišnje krize te kako bi se spriječio slom zdravstvenoga i mirovinskoga sustava. Zato ćemo i u budućnosti morati uvoziti radnu snagu. A zemlja će pripasti onima koji će na njoj živjeti.
Nakon ljeta doznat će se kako će vlast tretirati potpise prikupljene za referendume, a za koje se već unaprijed govori kako će biti opstruirani od strane vlasti. Kakav je vaš stav oko toga?
Smatram da svaka vlast koja ne sluša i ne poštuje, nego opstruira glasove svoga vlastitoga naroda radi protiv sebe same. Narod će ostati, a Vlada će prije ili kasnije ionako otići. Vlast bi bila mudrija kad bi umjesto ignoriranja i opstruiranja prikupljenih potpisa razmotrila meritum referendumskih pitanja i u izborno zakonodavstvo te u ustav RH implementirala signale i zahtjeve svojih građana.
Sjećam se susreta s Đurom prije 20 godina...upečatljiv, efektan, čist...njegov automobil, crna limuzina, personalizirane tablice, full oprema. Njegova osoba? Vrlo sličan Njonji, oportunist. Pametnom dosta.