Još se uvijek sjećam prvog puta kada sam otišla na Dinamovu utakmicu. Imala sam pet godina, a tata me nosi na ramenima dok smo zajedno pjevali navijačke pjesme. Sve mi je to izgledalo čudesno - horde ljudi, svi u plavom, zajedno pjevaju i s nestrpljenjem čekaju prvi sučev zvižduk. Bila je to utakmica protiv Dinamovog najvećeg rivala - Hajduka. Mama je doma sa strepnjom čekala da se vratimo doma, a ja sam uživala u svakoj minuti provedenoj u 'navijačkom grotlu' Zagreba.
Danas, 20 godina kasnije, meni je zabranjeno biti na tribini zato što sam, eto, žena. I nije to meni rekao organizator događaja, mama, tata ili prijatelj - reklo mi je to dijete od 13 godina koje se nije ni rodilo kada sam ja prvi put kročila na utakmicu.
Igrala se jučer 'povijesna utakmica' u Draženovom domu - treća finalna Futsal Dinama protiv Olmissuma. Dinamo je 'doma' došao s jednom pobjedom iz Omiša i u dvorani, koja pamti neke od najvećih sportskih uspjeha Zagreba, je imao priliku osigurati svoj prvi naslov prvaka Hrvatske u futsalu.
Tjedan dana svi smo očekivali, kako ovu utakmicu, tako i onu koja će se odigrati u ponedjeljak. Bila je to jedina tema razgovora u mome domu. Karta je bila u džepu, a kada su kazaljke sata pokazale 18:45, bili smo među prvima koji su ušli u Cibonu. Bilo je unutra vruće i zagušljivo, ali se u zraku osjećalo da se ovdje sprema nešto veliko, nešto povijesno. Tada, nisam ni mogla misliti da će to veliko i povijesno biti izbacivanje žena sa tribine.
Nas petero, troje muškaraca i dvije žene, zauzeli smo mjesta na 'crvenoj tribini' ili tako zvanom 'navijačkom grotlu' u kojem provodimo svaku utakmicu i 'velikog' i futsal Dinama. Nismo mogli dočekati prvi sučev zvižduk i huk s tribina, a kako je na kraju ispalo nismo ga ni dočekali.
VEZANI ČLANCI:
Kazaljka na satu pokazala je 20:10, za samo pet minuta počinje utakmica, uzbuđenje je na vrhuncu, a do mene dolazi dječak, od otprilike 13 godina, i govori mi da se ja i 'ova druga gospođa moramo maknuti s tribine'. Okrenem se prema njemu, upitam 'zašto' i dobivam odgovor koji me ostavlja u šoku: 'Zato kaj tu trebaju sjediti neki bitniji ljudi' (da, da toliko su bitni da se su se pojavili pet minuta prije početka utakmice). Odgovaram mu protupitanjem: 'Kako to misliš bitniji ljudi? Kako netko može biti bitniji od mene ili bilo kojeg drugog čovjeka ovdje? Ja sam kupila kartu isto kao i on, navijat ću isto kao i on i ostaviti ću srce na ovoj tribini isto kao i on'. Ovaj put odgovor me nije začudio: 'Ne znam, tako su mi rekli', na što ja mirno govorimo: 'Onda mi dovedi nekoga tko zna'.
Tako i biva, dolazi prvo ostatak 'dječjeg vrtića', odnosno dječice od 10 do 14 godina koje je netko poslao na 'obračun', i kreće napad na mene i moju sestru koja je bila na tribini sa mnom. Kreće vrijeđanje, omalovažavanje i na koncu, fizički napadaj. Govori nam se da nas dvije nemamo što tu radit i da nama nije mjesto na tribini. Srećom, s nama su bili Muškarci (s velikim M) koji su odmah stali u našu obranu i spriječili napad na nas dvije. Također, jedan od njih bio je i naš tata, čovjek od 58 godina, kojem se govorilo da se goni, htjelo ga se tući i izgovarale su mu se riječi koje ne želim ponavljati. Nakon što 'dječji vrtić' nije imao uspjeha u nasilnom micanju nas s naših mjesta, dolaze tzv. 'vođe Boysa', muškarci od 20 do 30 godina, koji potiču nasilje i govore nam da s nama ženama ne žele razgovarati jer 'oni nemaju posla sa ženama kojima tu nije mjesto'. Umjesto toga pričaju s Muškarcima koji su bili s nama, situacija eskalira i mi odlazimo s gorčinom u želucu i upropaštenom večeri. Nakon cijele situacije, ja imam napadaj panike nakon kojeg duže vrijeme nisam mogla doći sebi. Muškarci s kojima sam bila donose mi vode i pokušavaju me smiriti dok sjedim u hodnicima 'Draženova doma'.
VEZANI ČLANCI:
I tako, iako s kupljenom kartom i velikom željom za navijanjem, utakmicu sam, koliko sam mogla, pogledala u obližnjem kafiću. Nisam se veselila ni jednom pogotku ni konačnoj pobijedi jer su ni neki 'bitniji' ljudi to onemogućili. Ostala sam tamo sjediti jadna, posramljena i s gorčinom u želucu jer moj je najveći problem što sam žena. Na tribinama, očito, nije bitno koliko voliš svoj klub, koliko puta 'podereš' glasnice i koliko živiš za svaku utakmicu nego je bitno ono što imaš među nogama.
Hvala i Futsal Dinamu, kao organizatoru, koji nije organizirao niti jednog zaštitara ili neki drugi oblik organa reda da uskoči u ovu situaciju i pomogne ljudima koji su došli uživati u ovom povijesnom sportskom događaju.
I tako, mi godinama u Hrvatskoj pričamo o ravnopravnosti, emancipaciji i pravima žena. Hrvatska se na sva zvona predstavlja kao europska zemlja, a daleko smo mi od toga. Mi smo balkanska zemlja u kojoj glavnu riječ imaju muškarci, a samo su rijetki od njih Muškarci! Pa onda možemo svi zajedno u glas povikati: I kolcem i lancem i bokserom u glavu, dok sve žene ne budu otjerane s tribine!
Nešto nije sasvim jasno u toj priči?! Ako su sjedala obilježena, ne bih se nikom maknula. A ako nisu pa su tu neka druga "pravila" na snazi, pametna žena ne bi ni željela biti s onima koja ta pravila "nepisano" donose. Činjenica da si usplahirena cmoljila nakon što si se maknula diskvalificira te s onog mjesta gdje si htjela biti.