Dok se dan polako gasio, lovci Jesus Mantanona Duenas i Manuel Tolentino De Gracia provjeravali su zamke koje su postavili na području zabačene rijeku Talofofo, na otoku Guamu u Tihom oceanu. U jednom trenutku, iz gustog raslinja, začuli su glasno šuštanje. Pretpostavivši da se radi o divljoj svinji ili nekoj drugoj divljoj životinji, oprezno su se približavali mjestu s kojeg je zvuk dopirao, a onda je uslijedio šok. Našli su se oči u oči s čovjekom koji je bio mršav, ispijen, duge i zapuštene kose i brade, bos i odjeven u improvizirane komade odjeće koje je sam izradio od vlakana kore hibiskusa i drugih biljaka te od ostataka starih vreća.
Bio je to duh iz prošlosti - Shoichi Yokoi, tada 57-godišnji narednik Carske japanske vojske, koji je službeno, na papiru, već punih 17 godina bio mrtav. Kada je ugledao lovce, Yokoi je u panici ispustio svoju zamku te je nasrnuo na njih, uvjeren da su to neprijateljski američki vojnici koji su ga došli zarobiti. No, iscrpljen desetljećima gladovanja, bio je preslab, pa su ga lovci s lakoćom svladali i odveli iz džungle koja mu je gotovo tri desetljeća bila jedini dom, ali i zatvor. Tog dana njegovom je skrivenom životu došao kraj, a započela je jedna od najnevjerojatnijih priča Drugog svjetskog rata. Početak te priče seže u ratnu 1941. godinu kada je Shoichi Yokoi, kao 26-godišnji krojački pripravnik, bio unovačen u vojsku. Nakon službe u Mandžuriji, 1943. godine je, sa svojom 38. pukovnijom, bio poslan na otok Guam. Godinu dana kasnije, u srpnju 1944., američke su snage pod zapovjedništvom generala Douglasa MacArthura izvršile invaziju na taj otok kako bi ga ponovo zauzele te koristile kao bazu za dalje napredovanje prema Japanu. U toj krvavoj bitci japanski je otpor bio slomljen. Suočen s teškim porazom i potpunim raspadom zapovjednog lanca, Yokoi je, s još devetoricom svojih suboraca, pobjegao je u džunglu. Odsječeni od svijeta, 1952. godine naišli su na letke koji su objavljivali kraj rata, no, duboko indoktrinirani vojnom propagandom smatrali su da je riječ o neprijateljskoj laži čiji je cilj namamiti ih u zamku.
Naslijeđe samurajskog koodeksa
Zapovijed "Bolje smrt nego sramota zarobljeništva" bila je jasna i duboko urezana u svijest svakog japanskog vojnika. Bila je to vojna naredba ukorijenjena u konceptu Bushido, tradicionalnom samuraјskom kodeksu časti koji je japanska militaristička vlada modernizirala, preoblikovala i koristila kao dio svoje ratne propagande. Prema tom kodeksu, predaja je bila veća sramota od smrti, a strah od te sramote bio je jači od želje za povratkom u civilizaciju. Daleko od očiju svijeta, koji je već slavio mir, za Yokoija i njegove suborce rat stoga nije bio gotov, samo je promijenio oblik te je postao tiha, svakodnevna borba za goli opstanak.
Kako su godine prolazile, skupina bjegunaca postajala je sve malobrojnija. Neki su bili ubijeni u akcijama američkih patrola, neki su se odvojili, a neki su podlegli surovim uvjetima. Nakon što su mu 1964., posljednja dva suborca stradala u poplavi, Yokoi je ostao potpuno sam te je osam godina proveo je u apsolutnoj izolaciji, oslanjajući se, kako bi preživio, isključivo na vlastitu snalažljivost. Da bi imao kakav-takav krov nad glavom, uz nadljudski je napor, mjesecima marljivo kopao te si je u gustom, bambusovom šumarku napravio podzemnu nastambu. Ta jedva tri metra duga i samo metar visoka rupa sa skrivenim ulazom, godinama je bila njegova jedina adresa. U strahu da ne bude otkriven iz nje je izlazio samo noću, kako bi pronašao hranu. Preživljavao je jedući ono što mu je džungla nudila – divlje orašaste plodove, papaje, puževe, žabe, štakore i riječne jegulje. Koristeći svoje krojačko znanje, od vlakana kore hibiskusa i starih vreća sam je izrađivao odjeću, pokrivače i torbe, a bez kalendara i sata u vremenu se orijentirao promatrajući mjesečeve mijene. Njegova puška, odavno zahrđala, bila je neupotrebljiva, no on ju je i dalje čuvao, nadajući se da će ju jednog dana moći časno predati caru.
'S velikom sramotom sam se vratio'
Kada se u veljači 1972. godine Shoichi Yokoi konačno vratio u Japan, bio je dočekan kao nacionalni heroj. Tisuće ljudi okupile su se tog dana u zračnoj luci kako bi pozdravile zaboravljenog vojnika. No, Yokoi je bio potpuno zbunjen i preplavljen emocijama. Svijet kakav je on pamtio više nije postojao. U gotovo tri desetljeća, nekada ratom razoren Japan, transformirao se u zemlju koja je postala tehnološki i ekonomski div. Urbanizacija i tehnološki napredak redefinirali su svaki segment svakodnevnog života, inovacije su donijele pravu revoluciju u komunikaciji, što je dovelo do globalne povezanosti i brzog protoka informacija. Zahvaljujući tome i njegove su prve riječi, izgovorene pred televizijskim kamerama, odjeknule svijetom.
"S velikom sramotom sam se vratio", rekao je tada Shoichi Yokoi, a u toj jednoj rečenici bila je sažela čitava njegova tragedija, unutarnji sukob čovjeka koji je preživio u nezamislivim uvjetima, ali je i dalje osjećao da je iznevjerio svoju dužnost, jer nije umro za cara. Starija generacija Japanaca u Yokoiju je vidjela simbol tradicionalnih vrijednosti, utjelovljenje duha ganbaru, koji je bez predaje izdržao sve nevolje, dok je za mlađe Japance zaboravljeni vojnik bio samo neugodan podsjetnik na militarističku prošlost koje se zemlja želi osloboditi.
Mjesto pod suncem u novom svijetu
Prilagoditi se na novi život u modernom Japanu za Shoichija Yokoija bilo je novi šok. Visoke zgrade, moderni vlakovi, televizori, sve mu je to bilo strano i zastrašujuće. Iste te godine kada se vratio u civilizaciju, oženio je 13 godina mlađu Mihoko te je pokušao voditi miran život u Nagoyi. Iako je bio prava medijska zvijezda, postao je zagovornik jednostavnog načina života, diljem zemlje držao je predavanja u kojima je kritizirao potrošačko društvo i slavio vrijednosti kao što su skromnost, štedljivosti i samoodrživosti. Godine 1974. kandidirao se za mjesto u gornjem domu parlamenta, no taj pokušaj ulaska u politiku nije bio uspješan. Kada se 1991. godine susreo s carem Akihitom, svladan emocijama, izrazio je duboko žaljenje što mu, kako je rekao, "nije mogao dobro služiti".
Svoje ratne traume Yokoi nikada nije zaliječio. Često je osjećao nostalgiju te se nekoliko puta, sa suprugom, vratio na mjesto svoje patnje i preživljavanja, otok Guam. Njegovi psihološki ožiljci bili su toliko duboki da je do kraja svog života patio od noćnih mora u kojima su ga proganjali neprijateljski vojnici.
Preminuo je 1997. godine, u 82. godini, od srčanog udara, a pokopan je u Nagoyi, ispod nadgrobnog spomenika koji je njegova majka dala podići još 1955. godine, kada je bio službeno proglašen mrtvim. Njegova improvizirana odjeća i alati izloženi u muzejima, nijemi su svjedoci nevjerojatne volje za životom jednog čovjeka koji je, i nakon što je svijetom zavladao mir, gotovo tri desetljeća nastavio živjeti u ratu. Potresna sudbina Shoichija Yokoija i danas je tihi podsjetnik na to da se rat, za neke koji su u njemu sudjelovali, ne završava potpisivanjem mirovnih sporazuma, nego traje onoliko dugo koliko traju sjećanja.
Otvori KEKS Pay
Kod nas su još u šumama i gorama šumari, tifusari, samo nitko ih ne traži! Tu i tamo pojave se u civilizaciji nereda ..