U petak, 11. ožujka 2011., najsnažniji potres u povijesti Japana pokrenuo je kataklizmički tsunami, a ono što je uslijedilo bila je najgora noćna mora. U nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi, slijed događaja koji se do tada smatrao nemogućim, doveo je do trostrukog taljenja jezgri i jedne od najgorih nuklearnih katastrofa u povijesti čovječanstva. Tog, 11. ožujka, prije 15 godina, točno u 14 sati i 46 minuta, tlo ispod Japana zatreslo se silovito, kao nikada prije. Potres magnitude 9,0 po Richterovoj ljestvici, s epicentrom 130 kilometara od obale, bio je toliko snažan da je pomaknuo otok Honshu za više od dva metra te je uzrokovao mjerljiv i znanstveno potvrđen pomak Zemljine osi za oko 10-17 centimetara.
U nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi, tri aktivna reaktora automatski su se ugasila. Činilo se tada da je masivna, betonsko-čelična konstrukcija izdržala taj snažan seizmički udar. Vjerujući da je ono najgore prošlo, inženjeri u kontrolnoj sobi odmah su započeli standardne procedure gašenja. Nitko tada nije niti slutio da je potres bio tek okidač za pakao koji će ubrzo uslijediti. Oko 50 minuta nakon potresa, iz smjera Pacifika, stigao je golemi tsunami – valovi, koji su dosezali zastrašujuću visinu od 14 do 15 metara, udarili su u obalu. Duboko ukorijenjen mit o apsolutnoj nepogrešivosti suvremenih inženjerskih rješenja, neukrotiva je sila prirode tada pretvorila u prah i pepeo.
Odbrojavanje do katastrofe
Masivni, zaštitni zid elektrane, koji je bio projektiran da izdrži valove do deset metara te je godinama smatran neprobojnim bedemom i vrhuncem japanske obrambene arhitekture, bio je potpuno nemoćan. Vodena stihija preplavila je postrojenje, uništavajući ključnu infrastrukturu. Voda je prodrla u donje etaže turbinskih postrojenja, gdje su se nalazili dizelski generatori za hitne slučajeve, što je bila posljednja linija obrane za hlađenje reaktorskih jezgri. U roku od samo nekoliko minuta, generatori su otkazali, a elektrana je utonula u potpuni mrak - "station blackout". Bez električne energije koja je bila neophodna za rad pumpi, sustavi za hlađenje u reaktorima 1, 2 i 3 prestali su s radom. Od tog trenutka unutar reaktorskih posuda temperatura je počela nekontrolirano rasti - odbrojavanje do katastrofe je počelo.
U satima i danima koji su uslijedili, inženjeri tvrtke Tokyo Electric Power Company (TEPCO) vodili su očajničku bitku protiv vremena i zakona fizike. Bez hlađenja, voda u reaktorima je isparavala, otkrivajući nuklearne gorivne elemente koji su se počeli pregrijavati i topiti. Visoka temperatura izazvala je kemijsku reakciju između zaštitne obloge od legure cirkonija, koja okružuje nuklearno gorivo, i pregrijane vodene pare, koja je ispunila unutrašnjost reaktora, stvarajući tako goleme količine eksplozivnog vodika.
Prva kataklizma dogodila se 12. ožujka - snažna eksplozija vodika raznijela je tog dana krov zgrade reaktora 1, a dva dana kasnije, 14. ožujka, još snažnija eksplozija potresla je reaktor 3. Iako reaktor 4 u tom trenutku, zbog redovnog održavanja u samoj jezgri reaktora nije imao gorivo, kompletno istrošeno, nuklearno gorivo iz reaktora, bilo je pohranjeno u bazenu unutar zgrade, eksplozija vodika, koji je kroz sustav ventilacije procurio iz reaktora 3, oštetila je i tu zgradu, što je ugrozilo i bazen s gorivom. Radioaktivne čestice počele su tada nekontrolirano istjecati u atmosferu, čime se nevidljiva prijetnja nezaustavljivo širila Japanom, ali i diljem svijeta.
Razorne posljedice katastrofe
Dok se u postrojenju odvijala nezapamćena drama, japanska vlada naredila je masovnu evakuaciju stanovništva. Prvotna zona od tri kilometra brzo je bila proširena na deset, a zatim na dvadeset kilometara. Preko 160.000 ljudi moralo je napustiti svoje domove, noseći sa sobom samo ono najnužnije. Posljedice katastrofe bile su razorne i višeslojne. Iako do danas nije zabilježen niti jedan smrtni slučaj koji je izravna posljedica akutne radijacijske bolesti, cijena koju je tamošnje stanovništvo platilo bila je ogromna. Prema službenim podacima, više od 2.300 smrtnih slučajeva bilo je povezano s katastrofom, bilo da su posljedica stresa, kaotične evakuacije, pogoršanja postojećih bolesti ili samoubojstava. Uz te žrtve, gotovo 20.000 ljudi izgubilo je tada život uslijed razornog potresa i tsunamija koji je uslijedio, što tu tragediju čini jednom od najtežih u modernoj japanskoj povijesti.
Dugotrajna borba sa zagađenjem i golemi troškovi
Sanacija Fukushime postala je jedan od najsloženijih i najskupljih operacija čišćenja i uklanjanja posljedica nuklearne katastrofe u povijesti. Procjene ukupnih troškova, koje uključuju dekontaminaciju, isplatu odšteta stanovništvu i gospodarstvu te dugotrajan i iznimno zahtjevan proces dekomisije, odnosno potpune razgradnje i uklanjanja nuklearnog postrojenja elektrane, dosežu astronomske iznose.
Japanska vlada je 2016. godine procijenila da ukupni troškovi iznose oko 20 bilijuna jena, što je približno 180 milijardi američkih dolara, no, prema nekim neovisnim procjenama, taj je iznos znatno veći. Jedan od najvećih izazova bio je upravljanje golemim količinama kontaminirane vode, koja se koristila za hlađenje otopljenih jezgri, a kojoj su se pridružile i podzemne vode koje su prodrle u uništene zgrade. Na mjestu katastrofe izgrađeno je stoga više od tisuću spremnika koji danas čuvaju preko milijun tona pročišćene vode. Naime, naprednim sustavom za pročišćavanje (ALPS) iz vode je uklonjena većina radioaktivnih elemenata, osim tricija, čija se koncentracija razrjeđivanjem svodi na razine ispod međunarodnih sigurnosnih standarda. Nakon višegodišnjih rasprava i kontroverzi, Japan je 2023. godine počeo s kontroliranim ispuštanjem te vode u Tihi ocean.
Nasljeđe katastrofe
Tragedija u Fukushimi imala je dubok utjecaj na globalnu energetsku politiku, kao i na čitavu percepciju nuklearne energije. Diljem svijeta povjerenje u sigurnost nuklearnih elektrana tada je drastično palo. Njemačka je, kao najdrastičniji primjer, ubrzala svoj plan za potpuno napuštanje nuklearne energije, dok su druge zemlje, poput Italije, na referendumu odbacile planove za izgradnju novih reaktora. Naknadne istrage, poput one koju je provela Neovisna komisija za istragu nuklearne nesreće u Fukushimi (NAIIC), a koju je s ciljem dubinske i neovisne analize svih uzroka tragedije po prvi put u ustavnoj povijesti zemlje utemeljio japanski parlament, zaključila je da je katastrofa bila "man-made", odnosno rezultat ljudske pogreške.
Iscrpne, neovisne istrage, provedene nakon tragedije, nedvojbeno su ukazale na postojanje duboko ukorijenjenog sustava mentaliteta samodostatnosti, koji je godinama prožimao sve razine odlučivanja, što je spriječilo pravovremenu primjenu strožih sigurnosnih mjera između energetskog diva odgovornog za upravljanje postrojenjem, tvrtke Tokyo Electric Power Company (TEPCO) i regulatornih tijela. Dugotrajan i iznimno složen proces dekomisije, odnosno potpunog i konačnog uklanjanja svih ostataka nuklearne elektrane, niti danas, petnaest godina nakon katastrofe nije završen - budući da je riječ o tehnološkom izazovu bez presedana, procjenjuje se da će trajati između 30 i 40 godina.
Otvori KEKS Pay
