Originalna arhivska građa nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske mora ostati u posjedu Srbije – nedvosmislen je stav srbijanskog ministarstva obrane i njegova čelnog čovjeka Aleksandra Vulina nakon zahtjeva službenog Zagreba za povratak originalne arhivske građe iz razdoblja 2. svjetskog rata.
Nakon takve odluke, i dalje čvrsto ostaju zatvorena vrata beogradskog Vojnog arhiva koji čuva arhivsku građu fonda NDH, pohranjenu u 555 kutija, s dokumentima o ustroju i funkcioniranju ustaško-domobranskih jedinica i ustanova, podatke o streljanjima i deportacijama, karte logora Jasenovac, popise zatočenika i žrtava, fotografije, obdukcijske protokole, zapisnike sa saslušanja zatočenika iz logora Stara Gradiška, prikaze logora u Sisku, Capragu, Bačkoj Topoli, Petrovgradu i Makedoniji.
Hrvatska traži svu arhivu
Beogradske Večernje novosti u nedavno objavljenom tekstu navode da “Hrvatska pod svaku cijenu iz Srbije želi izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH tijekom 2. svjetskog rata” te da “dolaskom u posjed tih dokumenata i filmova namjerava zarobiti istinu”, prešućujući činjenice da, osim građe iz perioda NDH, Hrvatska podjednako potražuje i sve dokumente koji su u tom razdoblju nastali na teritoriju današnje Hrvatske uključujući i partizanski pokret, djelovanje četničkih divizija te gradivo vezano uz područja koja su bila pod talijanskom okupacijom.
No, ključno je što odbijenica iz Srbije ignorira Ugovor o sukcesiji iz 2004., kojom je predviđen povrat izvornog arhivskog i filmskog gradiva nastalog na području Hrvatske i potom u više navrata odnesenog u beogradske institucije. No, odande tvrde da su jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koncem Drugog svjetskog rata zatekle arhivu NDH ne samo na teritoriju današnje Hrvatske, već i na području današnje Srbije, Slovenije te BiH, pa upravo u tom argumentu Beograd danas nalazi pokriće za odbijanje povrata hrvatske imovine.
Zbog odluke Vulinova ministarstva da originali ostaju u Beogradu, a Hrvatima preostaju kopije, dokumentacija, s obzirom na složene procedure, ostaje gotovo nedostupna pravnim i fizičkim osobama, mahom hrvatskim povjesničarima.
Nemoguće je ondje raditi
Vojni arhiv posjećivao je i povjesničar Hrvoje Klasić.
– Za povjesničare nije toliko bitno hoćemo li raditi na originalnim dokumentima ili kopijama koliko je problem dostupnost tih dokumenata. Žao mi je što je prošlo gotovo 30 godina, a da mi za brojne teme i dalje moramo ići u Beograd. U Vojnom arhivu je gotovo nemoguće raditi, ne zato što smo Hrvati, nego zbog vojnog mentalnog sklopa. Ondje ne možete doći kad hoćete, potrebna su silna dopuštenja, dnevno možete dobiti samo nekoliko dokumenata – kaže Klasić i dodaje kako ga rastužuje što se u dijelu srbijanske javnosti mogu čuti teorije da Hrvati žele uništiti dokaze o Jasenovcu ili Stepincu.
– Zar je netko doista toliko naivan da misli da postoji još nešto što nije već otkriveno i dobro istraženo? Od kada postoji mješovita komisija o Stepincu, srpski dio komisije također je imao uvid u građu i opet se ništa spektakularno nije pronašlo. Sve što znamo o NDH dovoljno je da se proglasi zločinačkim režimom, ne treba nam ništa drugo. Meni bi kao korisniku bilo drago da se dokumenti iz NDH, ali i građa partizanskog pokreta, nađu u Zagrebu – tvrdi Klasić.
U Hrvatskom državnom arhivu tvrde da je toj građi mjesto u Hrvatskoj, gdje je i nastala, a iz Vlade poručuju da će inzistirati da Srbija provede potpisane ugovore.
još jedan sorošev isprdak Klasnić ne dozvoljava da su partizani bili znatno veći zločinci od ustaša, jer su u miru nakon rata na monstruozan način pobili preko milijun Hrvata na čelu sa jednim od najvećih zločinaca svijeta.