Listopad ratne 1944. godine obilježio je epski sukob - u zaljevu Leyte, kod Filipinskih otoka, odigrala se najveća pomorska bitka u povijesti u kojoj je Japan u pogon stavio i svoje novo, zastrašujuće oružje – pilote samoubojice, kamikaze. No, taj je očajnički japanski gambit, zbog kolopleta kontroverznih odluka, u konačnici je ipak završio katastrofom za Carsku japansku mornaricu, ali i čitavu zemlju, što je otvorilo put konačnoj pobjedi Saveznika na Pacifiku.
"Vratio sam se!" tom se porukom, u jesen 1944., filipinskom narodu preko radija obratio general Douglas MacArthur, nakon što se iskrcao na otok Leyte, u središnjem dijelu Filipina, čime je ispunio svoje obećanje. No, nedugo nakon te trijumfalne poruke, uslijedio je najkrvaviji pomorski obračun u povijesti - kolosalna bitka kod zaljeva Leyte. Između 23. i 26. listopada, na golemom području filipinskog arhipelaga, sukobilo se više od 200 savezničkih i 64 japanska broda, čije su posade brojile više od 200.000 ljudi. Japanci, koji su zbog napredovanja saveznika bili stjerani u kut, pripremili su posljednji, očajnički plan, operaciju čiji je cilj bio uništiti američku invazijsku flotu, zarobiti generala MacArthura te preokrenuti čitav tijek rata na Pacifiku. Taj složen, odvažan, ali i samoubilački japanski plan bio je osmišljen kao divovski, dvokraki pomorski manevar. Glavna udarna snaga, pod zapovjedništvom viceadmirala Takea Kurite, trebala je proći kroz srce Filipina te sa sjevera, u zaljevu Leyte, napasti nezaštićene američke desantne brodove. Flotu viceadmirala Kurita, tzv. 'Središnje snage', činili su najmoćniji brodovi Carske mornarice, uključujući i goleme bojne brodove, Yamato i Musashi.
Istovremeno sa napadom sa sjevera, tzv. "Južne snage" viceadmirala Shojija Nishimure trebale su napasti američke brodove s juga, kroz tjesnac Surigao. No, ključni dio japanskog plana bio je mamac. "Sjeverne snage" viceadmirala Jisaburoa Ozawe, sastavljene od preostalih japanskih nosača zrakoplova, imale su zadatak da se žrtvuju, što je značilo gotovo neizbježno uništenje. S tek nekoliko zrakoplova, kojima su upravljali neiskusni piloti, "Sjeverne snage" su trebale poslužiti kao mamac koji će privući na sebe moćnu američku Treću flotu admirala Williama "Bulla" Halseya, a potom ju odvući što dalje od Leytea. Situacija je za Japance izgledala obećavajuće, Amerikanci su imali problematičnu zapovjednu strukturu, u kojoj nije postojao jedinstveni vrhovni pomorski zapovjednik koji bi koordinirao sve operacije na Pacifiku. Umjesto toga, odgovornosti su bile podijeljene između dviju glavnih komandi: Jugozapadnog pacifičkog područja pod generalom Douglasom MacArthurom i Pacifičkog oceanskog područja pod admiralom Chesterom W. Nimitzom. Upravo je ta podijeljena struktura zapovjednih odgovornosti, dodatno zakomplicirana različitim strateškim ciljevima, ali i rivalstvom među visokim časnicima, stvorila plodno tlo za katastrofalne pogreške.
Admiral je morao plivati da spasi goli život
Kronična neusklađenost, operativna neučinkovitost i različiti pogledi zapovjednika na njihove misije doveli su do kritične situacije. Krenuvši u potjeru za japanskom mamac-flotom, admiral William F. Halsey, ostavio je tjesnac San Bernardino bez zaštite, izlažući time ranjive američke invazijske snage u zaljevu Leyte izravnom napadu japanskih Središnjih snaga. Prije svitanja, 23. listopada, u prolazu Palawan američke podmornice Darter i Dace uočile su Kuritinu flotu. Bitka je započela. U iznenadnom napadu američke su snage potopile dva teška krstaša, uključujući Kuritin zapovjedni brod Atago, prisilivši tako admirala da plivajući spašava goli život. Već sljedećeg dana, 24. listopada, uslijedio je pravi pakao u Sibujanskom moru - stotine američkih zrakoplova s nosača napale su Središnje snage. Glavna meta bio je Musashi, ponos japanske flote i jedan od najvećih, ikada izgrađenih, bojnih brodova. Unatoč moćnom oklopu i protuzračnoj vatri, Musashi je bio osuđen na 'smrt'. Nakon što je pogođen s, kako je procijenjeno 19 torpeda i 17 bombi, moćni se div prevrnuo i potonuo, povukavši sa sobom u smrt više od tisuću članova posade.Istog su tog dana i Amerikanci su pretrpjeli gubitak - japanski je zrakoplov pogodio njihov nosač USS Princeton, a eksplozije torpeda na palubi prouzročile su katastrofalan požar i u konačnici potapanje.
Kobna iluzija
Dok je ponos japanske flote, Musashi, nepovratno nestajao u moru, admiral Kurita je sa svojom flotom privremeno krenuo natrag, stvarajući tako dojam da se povlači. Bila je to kobna iluzija. Kasnije tog dana, američki izviđački zrakoplovi uočili su na sjeveru nosače zrakoplova viceadmirala Jisaburoa Ozawe. Admiral William F. Halsey, odlučan u namjeri da uništi posljednje japanske nosače, našao se tada pred sudbonosnom odlukom. Uvjeren da su snage admirala Kurite, koje su se povlačile, pretrpjele vrlo težak udarac, odlučio je zanemariti obranu tjesnaca San Bernardino te je cijelu svoju moćnu Treću flotu, uključujući šest brzih, bojnih brodova, poveo na sjever, u potjeru za Ozawinom mamac-flotom. Time je sjeverni prilaz zaljevu Leyte ostao potpuno nebranjen. Japanska zamka je uspjela.
„Borba sumo hrvača sa školarcem“
U ranim jutarnjim satima, 25. listopada, dok je Halsey, sljedeći japanski mamac, jurio prema sjeveru, admiral Kurita je okrenuo svoju flotu te je neometano prošao kroz tjesnac San Bernardino. Njegova moćna armada, koja je i dalje uključivala četiri bojna broda na čelu s divovskim Yamatom, šest teških krstaša i desetak razarača, izbila je tako na otvoreno more kod otoka Samar. Na putu prema američkim brodovima stajala im je tada samo mala američka jedinica poznata pod kodnim imenom "Taffy 3", koja se sastojala od šest malih, sporih pratećih nosača, tri razarača i četiri prateća razarača, pod zapovjedništvom kontraadmirala Cliftona Spraguea. Ti brodovi, dizajnirani za protupodmorničku borbu i zračnu podršku kopnenim snagama, nisu bili dorasli sukobu s tada najvećim, bojnim brodovima svijeta. "Izgledalo je kao da se sumo hrvač bori s učenikom iz osnovne škole", slikovito je dramatične trenutke kasnije opisao jedan japanski veteran. Svjestan da njegove snage nemaju izgleda, kontraadmiral Sprague je naredio svojim nosačima da se povuku, dok su maleni, prateći brodovi krenuli u jedan od najhrabrijih, ali i najluđih napada u povijesti pomorskih bitaka. Razarač USS Johnston, pod zapovjedništvom Ernesta E. Evansa, prvi je jurnuo prema japanskoj floti, ispaljujući torpeda i privlačeći na sebe žestoku paljbu krstarica. Uskoro su mu se pridružili i ostali, stvarajući dimne zavjese. Zrakoplovi s pratećih nosača neprestano su napadali japanske brodove, stvarajući tako kaos i pomutnju.
Misterij Kuritinog povlačenja i kamikaza
Neočekivano žestok američki otpor potpuno je zbunio japanskog admirala Kuritu. Bez komunikacije s viceadmiralom Ozawom, nije znao da je plan s mamcem uspio. Uvjeren da se ne bori protiv tek šačice pratećih brodova, nego protiv glavnine flote admirala Williama F. Halseyja, postajao je sve neodlučniji. U trenutku kada mu je pobjeda bila nadohvat ruke, kada je potopio prateći nosač USS Gambier Bay i nekoliko razarača, admiral Kurita je donio jednu od najkontroverznijih ratnih odluka - naredio je povlačenje. Vjerujući da ga admiral Halsey sa svojom flotom pokušava okružiti i uništiti, okrenuo je svoje preostale brodove koji su zaplovili natrag, prema tjesnacu San Bernardino. Bila je to odluka koja je američke invazijske snage spasila od uništenja. Dok su se brodovi admirala Kurita povlačili, daleko na sjeveru Halsey je sustigao i uništio Ozawinu mamac-flotu, potopivši sva četiri japanska nosača, uključujući i Zuikaku, posljednji preživjeli nosač iz napada na Pearl Harbor. Ta povijesna pomorska bitka imala je još jedan smrtonosan epilog. Dok su se borbe stišavale, Japan je u pogon stavio svoje novo, zastrašujuće oružje – prvi organizirani napadi pilota samoubojica, kamikaza, obrušili su se na američke brodove. Jedan takav zrakoplov zabio se u prateći nosač USS St. Lo, koji se zapalio i potonuo. Bio je to početak nove, očajničke faze ratovanja.
Bitka kod zaljeva Leyte bila je u konačnici prava katastrofa za Carsku japansku mornaricu. Izgubili su 26 velikih ratnih brodova, uključujući tri bojna broda, četiri nosača zrakoplova i deset teških krstaša. Nije to bila smrtna presuda samo za japansku mornaricu nego i za čitavu zemlju. S uništenom flotom i prekinutim linijama opskrbe naftom, Japan više nije mogao voditi velike pomorske operacije. Ta najveća pomorska bitka u povijesti potvrdila je nadmoć zračnih snaga nad bojnim brodovima te je, unatoč kontroverzama koje je i danas prate, otvorila put konačnoj pobjedi Saveznika na Pacifiku.
FOTO Svjetski popularna serija snima se u Hrvatskoj! Najveće zvijezde prošetale setom
Otvori KEKS Pay
