Bila je to obična drvena naprava, ugrađena u zid bolnice ili samostana. Izgledala je kao veliki cilindar, šupalj na jednom kraju, koji se okretao oko vlastite osi. Zvali su je obrtaljka, ali i busola, kolo, kotač, valjak. U Italiji “ruota” ili “torno”, u Firenci čak i “presepio”, što znači jaslice. Funkcija joj je bila jednostavna. Nepoznata osoba, najčešće noću, položila bi novorođenče u udubinu, okrenula cilindar prema unutra, povukla zvono i nestala u mraku. S druge strane zida dijete je preuzimao službenik nahodišta, a majka ili osoba koja je donijela bebu ostajali su zauvijek anonimni. Iza te naprave krije se jedno od najopsežnijih i najslabije ispričanih poglavlja hrvatske društvene povijesti, razdoblje koje povjesničari nazivaju “dugim stoljećem nahoda”, od sredine 18. do kraja 19. stoljeća, kada je napuštanje djece dosegnulo razmjere koje danas teško možemo pojmiti.
Povijesna poslastica
U ‘dugom stoljeću nahoda’ napuštanje djece u Dalmaciji dosegnulo je razmjere koje je danas teško pojmiti
Smrtnost djece u domovima bila je tolika da je francuski istraživač Villermé zapisao da bi na njihovim vratima trebalo napisati da se ondje mališani, zbog toga što umiru od gladi, ubijaju
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
