U obiteljskoj kući Grujićevih dječjeg smijeha ne nedostaje. Iako na prvi pogled izgledaju kao tipična hrvatska obitelj koja stanuje u malenom baranjskom selu Karanac, oni su sve samo ne tipični. Uz svoje troje djece, brinu se o njih još petero koje su udomili. Jedna je 15-godišnja djevojčica s njima gotovo cijeli svoj život budući da su je udomili kada je bila beba od 10 mjeseci, 10-godišnji dječak s Downovim sindromom stigao je kod njih prije šest godina, druga dvojica dječaka su braća koja su spojena prije dva mjeseca, a godinama je s njima i još jedna djevojčica.
Danijela i Zoran Grujić nedavno su za svoju humanost, odnosno 20 godina udomiteljstva, primili nagradu osječko-baranjske službe Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a prošle godine nagradilo ih je i Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike kao jednu od najdugovječnijih udomiteljskih obitelji. O djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi brinu se već 20 godina, a prvo im je dijete stiglo kada je njihov prvorođeni sin, danas 21-godišnjak, imao nepune dvije godine.
S obzirom na to da većina obitelji u Hrvatskoj ima samo jedno ili dvoje djece, oni se ubrajaju u manje od jedan posto obitelji koje broje petero i više djece. Velika je to žrtva, no oni je uopće ne doživljavaju tako. Briga o djeci njihov je životni poziv i sve rade zajedno s puno ljubavi, strpljenja i truda. U to smo se i sami uvjerili tijekom našeg posjeta.
Sve je počelo kada je njihov najstariji sin imao svega godinu i pol, a obitelj je osjetila potrebu za još jednim djetetom pa se odlučila na udomiteljstvo. – Naš najstariji sin imao je godinu i pol dana i nije imao društvo za igru. Supruga tada nije radila i odlučili smo se pokušati udomiti dijete i pomoći i njemu i sebi – priča nam Zoran Grujić. Nakon što su prošli proceduru i postali udomitelji, u njihov dom ubrzo je stigla beba stara samo deset dana. Ti prvi dani udomiteljstva bili su, kako kažu, i radosni i zbunjujući, ali vrlo brzo su shvatili koliko je sustav nepredvidiv i to ih je jako pogodilo. – Beba je odmah ušla u sustav za posvojenje i nakon devet mjeseci dobila je nove roditelje i otišla – prisjeća se Zoran. Taj odlazak bio im je veliki šok, a najviše je pogodio Danijelu koja je danima plakala, a i sad se tog djeteta prisjeća s knedlom u grlu.
– Odlazak prve bebe bio je izrazito traumatičan. No nakon razgovora shvatili smo da tako ne možemo dalje. Rekli smo sami sebi da se moramo usredotočiti na djecu i njihove potrebe. Odlučili smo da naši osjećaji ne smiju biti u prvom planu. Željeli smo toj djeci pružiti sve što možemo dok su kod nas i to nam je postalo najvažnije. Na ono što će se dalje događati ne možemo utjecati. Hoće li se djeca vratiti biološkim roditeljima ili će otići u novu obitelj, nije na nama da odlučujemo. Naša je zadaća pružiti im sigurnost, ljubav i skrb te se o njima brinuti najbolje što možemo dok su s nama. Probali smo to nekako razgraničiti, jer bismo u suprotnom to jako teško doživljavali. Svaki put kad djeca odlaze, normalno je da nas to pogodi, ali ne prenosimo to dalje jedno na drugo, ne stvaramo nervozu u obitelji. Tu su i druga djeca koja to isto osjete i trpe zbog toga. Supruga i ja odlučili smo rješavati to razgovorom i nismo htjeli cijelu obitelj opterećivati time – objašnjava nam Zoran.
Kuća Grujićevih s vremenom je postala mjesto dolazaka i odlazaka, ali i mjesto u kojem djeca rastu zajedno, bez razlika koje bi ih dijelile. – Naš prvorođeni sin kao mali je čuvao i mazio bebu, sve je to prihvatio prirodno, a mi nismo radili razliku između njih dvoje – kaže Danijela o svom najstarijem sinu. Danas taj 21-godišnji mladić, koji je odrastao uz udomljenu djecu, s njima ima bratsko-sestrinski odnos. Ova obitelj ne izdvaja se samo brojem udomljene djece nego i odnosima koji opstaju i nakon što djeca odu. – Dečko koji je kod nas živio punih 17 godina obilazi nas jednom tjedno sa svojom djevojkom, čak nas posjećuju i njegovi roditelji – kaže Zoran.
U njihovoj priči posebno mjesto zauzimaju i djeca s teškoćama u razvoju. Grujićevi, naime, ne biraju koje će dijete udomiti. Nije im važno imaju li djeca neke poteškoće ili koje su boje kože i nacionalnosti. Jedan dječak s Downovim sindromom stigao je kod njih još dok je bio malen, nije govorio i nosio je pelene, a danas je to dijete s kojim možete komunicirati, pelena se davno riješio te idu u školu u Beli Manastir u razred za djecu s težim poteškoćama. – Svaki njihov napredak za nas je nešto veliko, pa bio to i najmanji korak. To je ono što nas tjera naprijed, kada vidimo da smo nešto dobro napravili – kaže nam Danijela. Zoran dodaje kako su ih stručnjaci u početku upozoravali da dječak možda nikada neće progovoriti. – On je došao s pet godina i nije znao izgovoriti ni riječ, samo je ispuštao zvukove. A sada već ima razvijen vokabular, možemo normalno komunicirati s njim i razumijemo sve što nam želi reći – kaže Zoran.
U njihovoj kući uspjesi se ne mjere velikim životnim prekretnicama, nego sitnim, svakodnevnim pomacima, prvim riječima, prvim školskim uspjesima, prvim samostalnim koracima. I dok izvana svima izgledaju kao velika obitelj koja funkcionira s lakoćom, iza toga stoji stalna organizacija, umor i neprekidna briga. – Potrebno je puno strpljenja i ljubavi i puno, puno rada – kaže nam Danijela koja je, unatoč tome što je u kući uvijek imala nekoliko udomljene djece, čak 16 godina bila zaposlena.
Njihov dom otvoren je i za biološke roditelje djece koju su udomili. – Neki roditelji dolaze u posjet, no nažalost ima i onih koji za djecu godinama ne pitaju iako znaju gdje su smještena – kažu nam Grujićevi. Zato su oni svoj djeci mama i tata jer upravo ih tako udomljena dječica oslovljavaju. – Ako nas žele zvati imenom, mogu, ako nas žele oslovljavati ‘mama ili tata’, nama to isto odgovara. Mi djecu ne razlikujemo, želimo da se svi u našoj obitelji osjećaju jednako – kažu nam.
Dok razgovaramo s Danijelom i Zoranom, ne možemo ne primijetiti njihovu nevjerojatnu smirenost i složnost. Pitamo ih zbog toga koja je njihova tajna, kako uspijevaju sve imati pod kontrolom s toliko djece. – Supruga vodi sve i zna što trebaju za školu, kada tko ide kod doktora, koje obveze imaju. Ja sam podrška, vozim, idem na roditeljske sastanke. U početku, kad bih došao iz noćne smjene, nije bilo puno spavanja. Sat-dva odmorim, nekad uopće i ne spavam, ovisi o situaciji – priča nam Zoran. – Suprug mi je jako velika podrška, nas dvoje sve rješavamo zajedno, bez njega sigurno ne bih mogla sama – ubacuje se Danijela. Otkrivaju i što im je najljepše u udomiteljstvu. – Ono što dobiješ zauzvrat je nemjerljivo, promijeni te kao osobu. Kad vidiš dijete koje nije govorilo, a sada priča i ide u školu, to nam je nagrada – kažu nam Grujići.
– Djeca koja su boravila kod nas uglavnom su imala bezbrižno djetinjstvo. Ipak, na njihov razvoj utječu i genetika i okolina, pa na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati. Ne znamo kakve će osobe postati nakon što nas napuste, ali ono što nas posebno raduje jest kad se vrate i posjete nas. Tada vidimo da su shvatili koliko je važno brinuti se o sebi – o hrani, odjeći, pravodobnom ustajanju za posao i snalaženju u svakodnevnim životnim situacijama kroz koje smo i sami prolazili. Lijepo je vidjeti da su prepoznali vrijednost onoga što su ovdje imali. Možda je upravo najvredniji osjećaj kada shvatimo da je sav trud u odgoju ostavio trag, da je u konačnici urodio plodom – ističe Zoran koji će sa suprugom Danijelom pružati dom djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kaže, dokle god to budu mogli.
Ništa manju žrtvu ne podnosi ni Marijana Žganec iz Belog Manastira koja se pak brine o odraslim osobama. Kod nje su uglavnom stariji i nemoćni ili pak osobe s invaliditetom. On je za svoj rad također dobila priznanje lokalnog Zavoda za socijalni rad. Dom starijima i nemoćnima pruža već 15 godina, a kroz njezinu je kuću prošlo čak 47 osoba. U njezinu slučaju, korisnici najčešće odlaze jer su došli do kraja života. Iako smrt doživljava kao sastavni dio života, 43-godišnja Marijana sretna je što im je na kraju njihova životnog puta mogla pružiti brigu, njegu i topao dom.
Marijanin dom, u kojem živi sa suprugom i dvoje djece, nije samo prostor za stanovanje, već mjesto u kojem se svakodnevica ne dijeli na radne i neradne dane, nego se u potpunosti prilagođava potrebama ljudi o kojima skrbi. U sustav udomiteljstva ušla je putem edukacije za njegovateljicu i uključivanjem u sustav socijalne skrbi, a prve korisnike dobila je 2011. Bio je to stariji bračni par u teškom zdravstvenom stanju. – Bili su jako teško pokretni. On je imao oko 92, a ona oko 85 ili 86 godina – prisjeća se Marijana. Od samog početka, Marijana je znala da to neće biti ‘posao’ u klasičnom smislu riječi. To je život u kojem tuđe potrebe postaju dio vlastitog ritma. – Moraš im biti oslonac, za hranu, liječnika, sve. Uđeš u njihov život, nema druge – kaže nam.
Kuća u kojoj radi i živi često postaje posljednja stanica nečijeg životnog puta. Ljudi dolaze već formirani, sa svojim navikama, osobnošću, strahovima, bolešću... Jednu korisnicu posebno pamti, po karakteru koji nije bio lak, ali joj se uvukla pod kožu toliko da i danas pusti suzu za njom. – Ta baka mi je bila ‘bomba’, bila je dosta teška osoba, znala mi je i opsovati, slabo je vidjela, ali na kraju smo se jako povezale. Kad bih došla u sobu, ona je po zvuku znala da to ja dolazim iako me nije vidjela. Bile smo zajedno deset godina. Kad je umrla, bilo mi je jako teško – prisjeća se kroz suze Marijana. O baki se brinula punih deset godina, a onda je preminula tijekom epidemije koronavirusa.
Marijana otvoreno govori i o težini gubitaka, no iako se nije lako nositi s emocijama, kaže, često joj je još teže sa sustavom i percepcijom ljudi. – Ljudi često misle da mi to radimo iz koristi, da nešto zarađujemo preko njih. A mi nemamo ništa s njihovim novcem ni imovinom. Jedino dobijemo naknadu od države – kaže nam. Ona nema klasično radno vrijeme. Ne postoji ‘zatvaranje vrata na kraju smjene’. Njezin radni dan traje 24 sata. – Stalno smo s njima. Ja razmišljam kad će jesti, kad će na toalet, kad liječniku – kaže. U takvom ritmu, privatni život postaje teško odvojiv od profesionalnog.
– Nemamo pravi godišnji ni bolovanje – dodaje. Najveći problem, kaže, nije samo fizički umor, nego nedostatak sustavne podrške. – Nemamo se kome obratiti, ni za savjet kad nam zatreba. Nema dežurnog socijalnog radnika, a problem je i nedostatak stručne radne snage. To je nešto što bi nam bilo od velike pomoći. Trebao bi postojati i dežurni psihijatar, psiholog ili barem netko s kim bismo mogli razgovarat – govori Marijana.
Ističe kako sustav, birokracija i nedovoljna dostupnost stručne podrške često ostavljaju udomitelje i njegovatelje da sami donose teške odluke, bez jasnih smjernica. Unatoč tome, Marijana u svom poslu pronalazi dubok smisao jer korisnicima može pružiti ono najvažnije – dom, sigurnost i ljudsku blizinu, što je i ono što je ispunjava.
U Hrvatskoj je trenutačno registriran 2291 udomitelj, od čega se njih 962 brine za odrasle osobe, a 1329 za djecu. No, potrebe su daleko veće, a da udomitelja ima sve manje, potvrđuju nam i ove dvije obitelji s kojima smo razgovarali. – Udomiteljstvo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, od 1902. godine, no rasprostranjenost udomiteljstva je neujednačena po pojedinim područjima pa postoji potreba za unapređenjem i povećanjem broja udomiteljskih obitelji. Timovi za udomiteljstvo županijskih službi Hrvatskog zavoda za socijalni rad u suradnji s Obiteljskim centrima, nadležnim Ministarstvom, pojedinim udrugama i lokalnim zajednicama od početka 2024. rade vrlo angažiranu i kontinuiranu promidžbu udomiteljstva na području cijele Hrvatske putem medija, promotivnih videospotova, organiziranjem tribina i okruglih stolova, te surađuju i sa školama, zdravstvenim ustanovama i ostalim institucijama – kažu nam u Hrvatskom zavodu za socijalni rad.
Naknade koje udomitelji dobivaju za obavljanje udomiteljstva su opskrbnina – novčana naknada namijenjena podmirivanju troškova života korisnika (za djecu iznosi od 479 do 541 euro mjesečno, ovisno o dobi djeteta, a za odrasle osobe od 427 do 475 eura ovisno o pokretnosti) i naknada za rad udomitelja – naknada udomitelju za uložen trud u zbrinjavanju korisnika kojem je priznato pravo na smještaj u udomiteljsku obitelj. Naknada za rad udomitelja s djecom iznosi 256 eura po djetetu mjesečno, odnosno 190 eura po odrasloj osobi. Udomitelj koji stalno na smještaju ima 3 djece ili 4 odrasla korisnika dobiva naknadu od 760 eura mjesečno plus opskrbninu za svakog korisnika. Posebne su naknade za djecu s teškoćama.
– Vrste udomiteljstva su tradicionalno udomiteljstvo, srodničko i udomiteljstvo kao zanimanje. Udomiteljstvo kao zanimanje može biti standardno i specijalizirano udomiteljstvo za djecu. Tradicionalno udomiteljstvo je skrb o djetetu kojem je potreban smještaj u udomiteljskoj obitelji, srodničko udomiteljstvo se odnosi na skrb o djetetu koje je član obitelji, dok je udomiteljstvo kao zanimanje oblik udomiteljstva u kojem udomitelj ostvaruje prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja – pojašnjavaju nam u Zavodu, a objašnjavaju i kako postati udomitelj:
– Osoba koja se želi baviti udomiteljstvom treba biti punoljetan hrvatski državljanin koji ima prebivalište i živi u Republici Hrvatskoj te ima odgovarajuće stambene uvjete. Prilikom prvog podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole treba imati manje od 60 godina te je potrebno imati završeno najmanje srednjoškolsko obrazovanje (uvjeti dobi i obrazovanja ne odnose se na srodničko udomiteljstvo).
Osobe koje su zainteresirane za tradicionalno udomiteljstvo trebaju imati izvor prihoda, odnosno vlastita sredstva za uzdržavanje. Dodatno se procjenjuje motivacija osobe i članova obitelji za obavljanje udomiteljstva te sposobnosti udomitelja za uspješno obavljanje udomiteljstva. Osobe koje se odluče za bavljenje udomiteljstvom trebaju predati zahtjev i dodatnu dokumentaciju što mogu učiniti osobno, poštom ili elektroničkom poštom na adresu županijske službe Hrvatskog zavoda za socijalni rad, nadležne prema adresi prebivališta osobe. Postupak koji slijedi uključuje između ostaloga razgovor sa socijalnim radnikom i psihologom, psihologijsko testiranje, dolazak djelatnika tima za udomiteljstvo u stambeni prostor radi provjere odgovaraju li stambeni uvjeti propisanim uvjetima. Ako su svi uvjeti zadovoljeni, budući udomitelji prolaze osposobljavanje za nove udomitelje koje provodi nadležna županijska služba. Nakon uspješno završenog osposobljavanja udomitelju se izdaje dozvola za obavljanje udomiteljstva te je nakon toga moguć smještaj korisnika.
Otvori KEKS Pay
Svaka vam čast! Bog vas nagradio za dobra djela...