Proljeće je 1986. Tita odavna nema, ali njegovi omladinci još koju godinicu nakon njegove smrti u svibnju se slijevaju prema stadionu na Savskom vencu koji je tada mogao primiti 55 tisuća srca razigranih čuvara tekovina revolucije, donoseći pred njih štafetu koja je prije toga obišla vascelu Jugoslaviju. Federacijom koja je već davno skrenula s puta i dalje po potrebi na gumb odjekuje "Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!"
Tog proljeća '86., Bane Bumbar već ima obitelj, a grlom u jagode gladno kreće mlađahni Zoran Milanović, porijeklom iz crvenih Glavica pored Sinja. On služi vojni rok u JNA, ni manje ni više nego u beogradskoj postrojbi Titove garde, u koju nisu primali baš svakoga. Naravno, nijedan slet ne može proći bez Titovih gardista, čak ni sad kad se više ne puštaju samo pjesmice revolucionarnog naboja, od partizanskih koračnica do "Računajte na nas". Kao drugu u programu spikerica najavljuje grupu Film: "Rijeke pravde izliće se celom zemljom u proleće, reči su pesme uz koju 630 članova Ansambla Jugoslavija izvodi drugu vežbu pod nazivom – Rijeke pravde."
Narod se čudi koliko nasilja ima po školama,. Kada djeca vide kakvog predsjednika imamo onda nije niti čudno jer on bi trebao biti primjer kulture, a on je gori od barbarina.