Svakako, možemo očekivati da će se ove iscrpljujuće vrućine povući barem kako se ljeto bude bližilo kraju. No, sve češće nagle promjene vremena, osjetni padovi temperature, pojava neuobičajenih meteoroloških pojava poput svibanjskog mraza te dugotrajni toplinski valovi bez predaha i prijeko potrebnih oborina upućuju na to da se više ne radi samo o uobičajenoj izmjeni godišnjih doba. Još prije petnaestak godina, kada smo počeli pisati o klimatskim promjenama, upozoravali smo da bi one mogle temeljito izmijeniti krajobraze, uvjete za uzgoj poljoprivrednih kultura, njihov raspored i uspješnost, a posljedično i način života u mnogim dijelovima svijeta, uključujući i naše krajeve. Pitali smo se hoćemo li grožđe uzgajati u Lici, krumpir u gradskim vrtovima koji bi mogli biti i na katovima napuštenih zgrada, hoćemo li moći koristiti vikendice na moru, hoće li se na obali uopće moći živjeti. Sve je to tada djelovalo kao teorija, no danas se sasvim opravdano mogu postaviti konkretna pitanja o dugoročnim posljedicama globalnog zatopljenja, čije je postojanje sve teže osporavati, čak i najzagriženijim skepticima. Upravo smo ta pitanja postavili brojnim stručnjacima, koji su nam otkrili niz važnih činjenica, među ostalim i da Hrvatska već ima strategiju za suočavanje s ekstremnim vremenskim uvjetima, donesenu još 2020. godine.
– Strategija donosi i procjenu potrebnih ulaganja u mjere prilagodbe do 2040., u ukupnom iznosu od gotovo 3,7 milijardi eura. Najveći dio odnosi se na poljoprivredu, oko 1,67 milijardi eura, zatim na vodne resurse, oko 723 milijuna eura, i šumarstvo za koje je predviđeno oko 696 milijuna eura. Za turizam je predviđeno oko 91 milijun eura, za energetiku oko 250 milijuna eura, za zdravlje oko 45 milijuna eura – podsjećaju iz Državnog hidrometeorološkog zavoda. Stručnjakinja iz ove naše ugledne ustanove dr. sc. Sara Ivasić podsjeća kako od druge polovine 20. stoljeća temperatura zraka u Hrvatskoj kontinuirano raste.
– Temperatura raste u svim godišnjim dobima, a najviše ljeti. Srednja godišnja temperature zraka duž Jadrana raste od 0,2 do 0,3 °C svakog desetljeća. U središnjoj Hrvatskoj taj rast je još brži, do 0,5 °C po desetljeću. Uzmimo za primjer nekoga tko je rođen šezdesetih godina prošlog stoljeća. Danas ta osoba ima 66 godina i tu je promjenu klime doslovno proživjela. Sjeća se ljeta koja su bila kraća i manje sparna i vruća te zima koje su bile hladnije, sa znatno više snijega – kaže dr. Ivasić i nastavlja kako prema klimatskim projekcijama iz Osmog nacionalnog izvješća Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji UN-a o promjeni klime, Hrvatsku do sredine stoljeća čeka daljnje zagrijavanje.
– Usporedbom simulacija klime za razdoblje 2041. – 2070. s razdobljem 1981. – 2010., prosječna godišnja temperatura u većem dijelu zemlje bit će viša za 1,5 do 1,6 °C. U gorskoj Hrvatskoj taj će porast biti nešto veći, od 1,6 do 1,7 °C. Porast temperature najviše ćemo osjetiti ljeti. Ljetna temperatura na većini područja Hrvatske porast će za 2,0 do 2,2 °C, a u unutrašnjosti Dalmacije i do 2,4 °C.
– Na papiru to možda izgleda kao mala razlika, no u stvarnosti znači da će vrućine koje danas smatramo iznimkom postati novo ljetno prosječno stanje. Toplinski valovi trajat će dulje, a s njima će rasti pritisak na zdravlje ljudi, gradove, poljoprivredu, turizam i potrošnju vode.
Toplija ljeta donose i manje kiše, iako ne jednako u svim dijelovima Hrvatske. Mijenja se ne samo količina oborina nego i njihov sezonski raspored. Ljeti će ih gotovo posvuda biti manje, a najveći pad, od 15 do 20 posto, očekuje se u Primorju, srednjoj Dalmaciji i gorskoj Hrvatskoj. Manje kiše znači i više suhih dana. Njihov će broj posebno rasti u gorju i unutrašnjosti Dalmacije, za 5 do 7,5 posto godišnje, a taj će trend biti najizraženiji upravo ljeti. Zato su dulje i češće ljetne suše sve izgledniji scenarij – govori dr. Ivasić.
Pitali smo našeg poznatog atmosferskog fizičara prof. dr. sc. Branka Grisogona kako bi scenariji zagrijavanja mogli utjecati na svakodnevni život.
– Postoji nekoliko scenarija klimatskih promjena koji ponajprije ovise o emisijama stakleničkih plinova, na što meteorolozi i klimatolozi nemaju izravan utjecaj. Trenutačno, nažalost, idemo prema nepovoljnijim, odnosno intenzivnijim promjenama. Globalno zatopljenje neće prestati još barem dva do tri stoljeća, ponajprije zbog pohranjene topline u oceanima i morima. Agroklimatolozi bi trebali predložiti optimalne mjere prilagodbe tim promjenama. Primjerice, sorta vina plavac mali prilično je otporna i već uspijeva čak i na otoku Krku; vinar Katunar jedan je od prvih kojemu je pošlo za rukom uzgojiti je. Neke južnije sorte vina uspijevaju već i oko Požege, kod vinara Krauthakera i drugih. Bit će teže s našim južnim bijelim sortama, ali i za njih se mogu pronaći rješenja – kaže dr. Grisogono.
O utjecajima zagrijavanja razgovarali smo i sa stručnjakinjom iz područja agronomije. Dr. sc. Ivana Rendulić Jelušić iz tvrtke Alti Agro, jedne od uspješnih domaćih tvrtki za napredno korištenje tehnologije u agronomiji, ističe da već postoje i da se primjenjuju tehnološke metode za ublažavanje posljedica ovih promjena.
– Iako te metode postoje, važno je naglasiti da se zagrijavanje ne može riješiti jednom mjerom. Nema jedne odluke kojom se rješava problem. Ono što se može napraviti jest graditi otporniji sustav proizvodnje, odnosno proizvodnju koja može bolje podnijeti stres, brže se oporaviti i zadržati stabilnost prinosa i kvalitete – kaže dr. Rendulić Jelušić. Prema njoj postoji nekoliko razina. Prva razina prilagodbe su agrotehničke mjere. To uključuje bolje upravljanje tlom, očuvanje vlage, povećanje organske tvari, zatravljivanje ili malčiranje gdje je to primjenjivo, prilagodbu obrade tla, navodnjavanje ondje gdje postoji mogućnost, izbor otpornijih sorata i podloga te prilagodbu rokova pojedinih zahvata.
Kod trajnih nasada, posebno vinograda i voćnjaka, važni su i uzgojni oblik, regulacija lisne mase, ekspozicija, nadmorska visina, prozračnost nasada i zaštita ploda od prejakog izravnog sunčevog zračenja. Druga razina je upravljanje ekstremnim vremenskim događajima. Suša se ne rješava samo navodnjavanjem, nego i tlom koje može zadržati vodu, pravilnim izborom podloge, smanjenjem nepotrebnog stresa biljke i pravodobnim reakcijama. Tuča se može ublažiti protugradnim mrežama, osiguranjem proizvodnje i boljom procjenom rizika. Kod obilnih oborina i poplava važni su odvodnja, očuvanje strukture tla, sprečavanje erozije i izbor položaja koji nisu izrazito izloženi zadržavanju vode. Treća razina, koja će po mom mišljenju biti sve važnija, jest poljoprivreda zasnovana na podacima. Više nije dovoljno samo povremeno obići parcelu i vizualno procijeniti stanje. Potrebno je pratiti što se događa s tlom, vlagom, temperaturom, lisnom masom, bolestima i općim fiziološkim stanjem biljke. Tu veliku ulogu imaju senzori, meteorološke stanice, modeli bolesti, satelitske snimke, dronovi, multispektralne kamere i drugi alati precizne poljoprivrede. Njihova vrijednost nije u tome da zamijene znanje proizvođača ili agronoma, nego da ga nadopune ranijim, preciznijim i objektivnijim informacijama.
– Dronovi, primjerice, mogu vrlo dobro pokazati razlike unutar iste parcele. U praksi se često vidi da jedan dio nasada dobro reagira, drugi zaostaje, treći je pod stresom, ali se pravi uzrok ne vidi uvijek na prvi pogled. Multispektralne snimke i vegetacijski indeksi mogu pomoći da se te razlike otkriju ranije pa da se mjere usmjere upravo tamo gdje su potrebne. To je posebno važno kod suše, posljedica tuče, bolesti, problema s tlom ili neujednačene kondicije nasada. U tom smislu nove tehnologije nisu samo dodatak proizvodnji, nego sve više postaju dio osnovnog upravljanja rizikom. Isto vrijedi za precizno navodnjavanje, sustave ranog upozorenja, digitalne karte zona i, u određenim uvjetima, agrosolare. Agrosolari nisu univerzalno rješenje za svaku kulturu i svaki prostor, ali mogu biti zanimljivi tamo gdje se istodobno želi razmišljati o proizvodnji energije, djelomičnoj zasjeni, smanjenju toplinskog stresa i racionalnijem korištenju prostora, kaže ova naša stručnjakinja. Mnogo se govorilo o pomicanju spomenutog uzgoja kultura prema sjeveru kako bi se izbjegle visoke temperature. No ne čini se baš da će to biti tako lako moguće jer je zemlja drukčija pa je prilično sigurno da neće prihvatiti svaku kulturu.
Postoje li metode kojima bi već sada bilo moguće utvrditi koja će područja primati više oborina što bi olakšalo ovu situaciju te koja su iskustva s dugoročnim utjecajem zagrijavanja na tlo, pitali smo dr. Grisogona.
– Potrebna je cjelovita suradnja agronomske i šumarske struke, jer nije presudna samo klima nego i vrsta tla. Klimatske projekcije, odnosno scenariji, pokazuju što bi moglo dobro uspijevati u Zagorju, Međimurju, Podravini, Slavoniji, kao i u Lici i Gorskom kotaru. Takve scenarije treba i dalje razvijati i detaljnije razrađivati te ih povezivati s hidrologijom, jer je raspodjelu oborina teže predvidjeti nego prizemnu temperaturu zraka. Čini se da će veći dio Hrvatske u sredini i drugoj polovici 21. stoljeća dobivati nešto manje oborina nego u prethodnim desetljećima – kaže dr. Grisogono.
Dr. sc. Mislav Anić, voditelj Službe za agrometeorologiju u DHMZ-u, tumači kako klimatske promjene već sada utječu na poljoprivredu, a u budućnosti će se taj utjecaj vjerojatno još jasnije vidjeti.
– Poljoprivreda je posebno ranjiva jer izravno ovisi o temperaturi, oborinama, vodi u tlu i trajanju vegetacijskog razdoblja. Toplinski valovi i dulja sušna razdoblja mogu smanjiti urod pšenice, kukuruza i drugih usjeva, a osim toga zbog njih se stvaraju povoljni uvjeti za nastanak i širenje požara raslinja. Strategija prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. s pogledom na 2070. navodi i da bi se do 2050. prinos sadašnjih poljoprivrednih kultura u Hrvatskoj mogao smanjiti za 3 do 8 posto – kaže dr. Anić.
Nadalje iznosi kako promjene nisu jednostavne ni jednoznačne. Dulje vegetacijsko razdoblje može otvoriti mogućnost za veće prinose ili uzgoj nekih novih sorti i hibrida, ali samo ako ima dovoljno vode. Ako su tlo i biljke pod stresom zbog suše i visokih temperatura, dulja sezona sama po sebi ne znači automatski bolju proizvodnju. Upravo će manjak vode u tlu i povišene temperature biti dva ključna problema kad je riječ o prilagodbi poljoprivrede klimatskim promjenama. – U toplijoj klimi ne mijenjaju se samo uvjeti za biljke, nego i uvjeti za štetnike i biljne bolesti. Više temperature, dulje vegetacijsko razdoblje te suša i stres biljaka mogu povećati potrebu za pažljivijim praćenjem i zaštitom usjeva. Zbog toga se može očekivati da će se s vremenom mijenjati i kulture koje se pojedinim područjima uzgajaju. Kako klima postaje toplija, neka područja mogu postati manje pogodna za tradicionalne kulture, dok se istodobno otvara prostor za vrste ili sorte koje uspijevaju u toplijim, južnijim krajevima. No to ne znači da se kulture mogu jednostavno “preseliti” na drugo mjesto. Poljoprivreda ne ovisi samo o temperaturi, nego i o tlu, vodi, reljefu, izloženosti, lokalnim mikroklimatskim uvjetima, infrastrukturi i znanju proizvođača, kaže dr. Anić koji ističe vinovu lozu kao dobar primjer. Jer, klimatski uvjeti snažno određuju uspješnost uzgoja pojedine sorte, a klimatske promjene mogu utjecati i na urod i na kvalitetu grožđa. Analize pokazuju da u nekim područjima zbog više topline i sunčeve energije uvjeti za uzgoj vinove loze postaju povoljniji. Ondje gdje se vinova loza već tradicionalno uzgaja može se pojaviti mogućnost uzgoja sorti za koje prije nije bilo dovoljno topline. – Promjene se već vide i u razvojnim fazama vinove loze. Trajanje zrenja graševine smanjuje se za šest dana po desetljeću, a plavca malog za tri dana po desetljeću. Berba graševine pomiče se ranije za tri dana po desetljeću, dok je kod plavca malog zabilježen pomak od jednog dana po desetljeću. To pokazuje da se ne mijenja samo gdje se nešto može uzgajati, nego i kada pojedine faze razvoja nastupaju, kaže ovaj naš stručnjak.
Dr. Rendulić Jelušić pitali smo može li se rješenje pronaći u zamjeni kultura, odnosno u uvođenju novih kultura na postojeća područja te premještanju postojećih na druga, obližnja područja. Naša stručnjakinja ističe da je to djelomično točno, ali da to ne bi promatrala kao prvo i jedino rješenje.
– Zamjena kulture velika je odluka koja ne ovisi samo o tome može li neka biljka rasti u novim klimatskim uvjetima, nego i o tržištu, znanju, mehanizaciji, preradi, tradiciji i ekonomici proizvodnje.
Realnije je govoriti o postupnoj prilagodbi. Prvo se pokušava izvući maksimum iz postojećeg područja: izborom prikladnijih sorata i podloga, promjenom rokova, prilagodbom tehnologije uzgoja, boljim upravljanjem vodom i tlom te preciznijim praćenjem stanja nasada ili usjeva. Ako se tijekom više godina pokaže da određena kultura više ne daje stabilan prinos ili kvalitetu, tada ima smisla testirati druge kulture ili razmišljati o premještanju proizvodnje na pogodnije lokacije, kaže nastavljajući kako je kod vinove loze to posebno osjetljivo jer nije riječ samo o kulturi, nego i o terroiru.
– Terroir nije samo tlo, nego kombinacija tla, klime, položaja, reljefa, sorte, tradicije i načina proizvodnje. Ako se klima mijenja, mijenja se i način na koji sorta izražava određeni položaj. Više temperature mogu značiti raniju berbu, više šećera, viši alkohol, niže kiseline i drukčiji aromatski profil. Tada proizvođač mora odlučiti želi li postojeći stil vina zadržati prilagodbom tehnologije i sortimenta, ili će prihvatiti da se stil vina postupno mijenja. Premještanje proizvodnje zato ima smisla, ali ne kao jednostavno “seljenje” jedne kulture s jednog mjesta na drugo. Više bih to promatrala kao traženje novih mikroklimatskih niša. U vinogradarstvu to mogu biti veće nadmorske visine, sjevernije ekspozicije, hladniji položaji, drukčija tla ili područja koja su prije bila rubna, a sada postaju zanimljiva. U ratarstvu to mogu biti promjene hibrida, rokova sjetve i plodoreda. U voćarstvu izbor podloga, položaja, zaštitnih sustava i vode postaje sve važniji. Dakle, odgovor nije da se postojeće kulture jednostavno zamijene novima. Odgovor je da se proizvodnja mora pratiti, testirati, zonirati i postupno prilagođavati onome što podaci i praksa pokažu kao nužno, kaže dr. Rendulić Jelušić. Kaže kako takva istraživanja i pokušaji već postoje. U vinogradarstvu se već dulje vrijeme ispituju kasnije dozrijevajuće sorte, sorte otpornije na toplinu i sušu, različite podloge, drukčiji uzgojni oblici i vinogradi na većim nadmorskim visinama. Neke regije uvode sorte koje prije nisu bile tipične za njihovo područje, dok neka hladnija područja postaju sve zanimljivija za vinogradarstvo. Slično se događa i u drugim granama poljoprivrede. U ratarstvu se ispituju hibridi i sorte kraće vegetacije ili veće otpornosti na sušu. U voćarstvu se sve više radi na izboru položaja, zasjenjivanju, navodnjavanju, protugradnim mrežama i podlogama koje bolje podnose stres. U povrćarstvu se mijenjaju rokovi proizvodnje i sve se više koriste zaštićeni prostori, mreže, navodnjavanje i kontrolirani uvjeti uzgoja.
– Pritom je važno naglasiti da se rezultati ne mogu jednostavno prepisati s jedne lokacije na drugu. Ista sorta ili kultura može dati vrlo različite rezultate na dva položaja koja su relativno blizu ako se razlikuju tlo, ekspozicija, vjetar, vlaga, nadmorska visina ili raspored oborina. Zato su lokalni pokusi ključni. Nije dovoljno reći da neka kultura može uspjeti. Treba vidjeti kakav prinos daje, kakva je kvaliteta, koliko je stabilna, koliki su troškovi proizvodnje i postoji li za nju tržišni interes. U tom dijelu ponovno dolazi do izražaja važnost digitalnih tehnologija. Ako se novi nasadi, nove sorte ili nove kulture prate senzorima, meteorološkim podacima, dronskim snimanjem i zoniranjem, puno se brže može razumjeti kako se biljka ponaša na određenom položaju.
Umjesto da se nakon nekoliko godina samo zaključi da je nešto uspjelo ili nije uspjelo, može se preciznije vidjeti gdje je problem: u vodi, tlu, temperaturi, bolesti, ekspoziciji, neujednačenosti nasada ili nekom drugom čimbeniku. Po mom mišljenju, budućnost prilagodbe nije u tome da se poljoprivreda odrekne iskustva i tradicije, nego da to poveže s podacima. Proizvođač i dalje najbolje poznaje svoj teren, ali podaci mu mogu pomoći da vidi promjene ranije, preciznije i objektivnije. To je velika prednost, posebno u godinama koje više nisu stabilne i predvidljive kao prije, kaže dr. Rendulić Jelušić.
Kako kaže dr. sc. Lidija Srnec, voditeljica Sektora za meteorološka istraživanja i razvoj na DHMZ-u, slična logika vrijedi i za turizam. Vrijeme i klima imaju veliku ulogu u odabiru turističke lokacije, pa će se i turizam morati prilagoditi. Najveći pritisak očekuje se na obalni turizam ljeti: visoke temperature, dulja topla razdoblja, češći toplinski valovi, manje oborina, manjak pitke vode i veća opasnost od požara nisu uvjeti koji odgovaraju turizmu kakav danas poznajemo. Istodobno, proljeće i jesen mogu postati važniji dio turističke sezone, jer će tada uvjeti za dio aktivnosti biti ugodniji nego usred ljeta.
– Hrvatski turizam jest posebna priča i nažalost nije dovoljno dobro povezan s našom proizvodnjom hrane i željeznicom, tj. prometom općenito. Srednja razina Jadrana porast će do kraja 21. stoljeća između 40 i 75 cm, a to je ujedno i globalni prosjek očekivanog porasta razine mora i oceana. Niski otoci i niske obale to neće podnijeti. Takve promjene treba umanjiti koliko god je to moguće, i to već sada, a ostalim utjecajima trebamo se prilagoditi. Turizam bismo trebali ravnomjernije rasporediti na predsezonu i posezonu, jer ljeta postaju sve neugodnija za većinu turista. Ako se tome tako pristupi, hrvatski turizam može se uspješno prilagoditi i održati.Uz to, važno je razvijati kombinacije s planinskim turizmom te jačati povezanost s Bosnom i Hercegovinom i Slovenijom – mišljenja je dr. Grisogono.
Za kraj smo ostavili pitanje kako će ove promjene, dakle uporne vrućine koje sada gledamo, utjecati na život u gradovima, ali u malim sredinama. Dr. Srnec kaže kako će se život u gradovima sve više prilagođavati vrućini, osobito ljeti i noću. To ne znači samo da će dani biti topliji, nego da će se gradovi teže hladiti.
– U Zagrebu je, primjerice, analiza pokazala da se centar grada zagrijava brže od prigradskih naselja, dok se najsporije zagrijava planinsko područje Medvednice. To je povezano s urbanim učinkom zagrijavanja: beton, asfalt i druge izgrađene površine danju upijaju toplinu, a noću je sporije otpuštaju. Zato su u gradu posebno važan problem tople noći, jer se tijelo teže oporavlja od dnevne vrućine, a prostor se hladi sporije. Mijenjat će se način na koji živimo u gradovima: više ćemo paziti kada izlazimo van, kada radimo fizičke poslove, kako štitimo starije osobe, djecu i kronične bolesnike, koliko imamo hlada, zelenila i prostora koji se mogu rashladiti. Mijenja se i potreba za energijom. Povijesni podaci pokazuju da je u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća potreba za hlađenjem rasla, dok se potreba za grijanjem smanjivala (Cvitan i Sokol Jurković, 2016). To znači i da u budućnosti možemo očekivati da će rasti potreba za hlađenjem stanova, škola, vrtića, domova za starije i radnih prostora, dok će se potreba za grijanjem nastaviti postupno smanjivati.
U manjim sredinama klimatske promjene neće se očitovati samo kao porast temperatura, nego vrlo konkretno u onome od čega ljudi žive i načinu na koji je organiziran svakodnevni život. To se osobito odnosi na ruralna područja, priobalje i otoke, gdje su poljoprivreda, dostupnost vode, turizam, ribarstvo, lokalna infrastruktura i zaštita od požara često izravno povezani s lokalnim gospodarstvom i kvalitetom života. Te će se sredine morati nositi sa sušama, manjkom vlage u tlu, višim temperaturama, obilnijim oborinama u kratkom vremenu i većom opasnošću od požara. Odgovor na to je prilagodba: drukčije planiranje poljoprivrede, bolje upravljanje vodom, jača protupožarna i civilna zaštita, otpornija infrastruktura i veće uključivanje lokalne samouprave. Klimatske promjene u malim sredinama zato nisu samo okolišno nego i pitanje lokalnog razvoja, sigurnosti i kvalitete života – kaže dr. Lidija Srnec.
Otvori KEKS Pay
