Za nedavnog zadarskog Sunset Sports Festivala imali smo priliku upoznati Krešimira Marušića (51), bivšeg košarkaša, danas uglednog financijskog menadžera i investitora s newyorškom adresom, koji je, osim toga, i vrlo aktivan član Asocijacije hrvatsko-američkih profesionalaca (ACAP), neprofitne organizacije koja okuplja uspješne američke Hrvate iz raznih industrija (biznis, zdravstvo, pravo...) i čije članstvo prelazi 2500 karijerno uspješnih ljudi hrvatskog podrijetla. Osim što dosta čini na produbljivanju veza Amerike i Hrvatske i svijesti o hrvatskim korijenima, ACAP pridonosi i kulturnim i obrazovnim inicijativama te potiče profesionalni razvoj i suradnju. U edukativnom i karijernom dijelu priče najviše radi ACAP-ova Zaklada koju vodi upravo Krešimir Marušić. Zaklada se fokusira na obrazovne inicijative, stipendiranje studenata i mentorstvo studenata i mladih profesionalaca te je dosad uložila i sredstva za humanitarno djelovanje u domovini predaka američkih Hrvata. No, krenimo mi u ovu priču s Krešom Marušićem od njegove prve sportske ljubavi (košarka) i sportske mu prošlosti.
– Košarku sam trenirao i igrao u naraštaju Slavena Rimca i Mate Skelina i čak sam bio i na širem popisu kadetske reprezentacije bivše SFRJ. Nažalost, s 15 godina već sam imao nekoliko ozbiljnih ozljeda koljena i nakon operacije koju je obavio profesor Marko Pećina, bio sam 12 mjeseci izvan stroja. Nakon oporavka od ozljede proveo sam juniorsku godinu u KK Maksimir, a zatim otišao u Sjedinjene Američke Države kako bih ondje igrao košarku, završio srednju školu, a potom i studirao. Studirao sam na Hamilton Collegeu – prisjeća se. Dobiti stipendiju ratnih 1990-ih na nekom od američkih koledža bila je velika stvar za obitelj akademski i sportski ambicioznih mladih Hrvata.
– Moji su roditelji podržali moje ambicije, platili avionsku kartu, dali mi 100 dolara i rekli: "Dalje je na tebi"; bilo ti je jasno da ne smiješ ne uspjeti. No Amerika te i tome nauči, da se ne smiješ bojati pasti i da se nakon pada naučiš dignuti. Sustav u Americi to i podržava i mi znamo na našim ACAP-ovim konferencijama govoriti o neuspjesima koji su pokrenuli kasniji uspjeh – otkriva nam.
Kao gosta nedavnog Sunset Sports Festivala na njega je, kaže, dubok dojam ostavila priča paraolimpijke Sandre Paović.
– Njezina je priča nevjerojatna, to što je ona prošla i kako se izborila za sebe nakon teške prometne nesreće i invaliditeta, to je nešto što te nauči sport – da u svakoj životnoj situaciji, ma kakva ona bila, želiš raditi na sebi i napredovati prema svojim ciljevima – ističe. U tom smislu naveo nam je i primjer direktora spomenutog festivala Damjana Rudeža, bivšeg NBA košarkaša, danas i člana ACAP-ova savjetničkog odbora.
– Damjan je nakon završetka sportske karijere sam sebi stvorio tu priliku. Pitao je ljude za savjet, propitivao je ono što ne zna. Netko poput njega to će učiniti, a netko jednako talentiran možda neće jer se neće dovoljno potruditi. Sport vam daje otpornost i upornost, prepoznavanje vlastitih mogućnosti rasta – izričit je Marušić. Dakle, baviti se sportom korisno je i na onim najnižim dječjim razinama, a da ne govorimo o tinejdžerskim godinama.
– Baveći se sportom stječeš radne navike, prilagodljivost na timski rad, fleksibilnost da shvatiš kako ne možeš ništa sam i da nema prečica do uspjeha. Sport te nauči ustrajnosti i tome da nikad nisi dobar koliko misliš da jesi – potvrđuje. Kao netko tko se sportom bavio, može li s ovim vremenskim odmakom zamisliti što bi danas bio da nije trenirao košarku?
– Ja sam u košarci bio dovoljno prosječan da shvatim kako kod kuće ne mogu napraviti karijeru, a dovoljno dobar da mogu otići na studij u Ameriku. Srećom, imao sam smisao za brojke i matematiku, a motivirale su me i Draženova i Ćosićeva priča. Možda su neki moji snovi bili nerealni, ali ipak je dobro da sam sanjao bez straha, uz jaku dimenziju osobnosti. Ja sam u Ameriku otišao dva tjedna nakon olimpijskog finala košarkaša u Barceloni pa su me, ni kriva ni dužna, kao i slične meni, prozvali "hrvatskom senzacijom", jer sam bio prvi val Hrvata koji je došao nakon tog velikog događaja za prepoznatljivost Hrvatske. Tada je mnogo nas koji smo dolazili iz Hrvatske dobilo priliku, deset godina kasnije takvih prilika možda ne bi ni bilo. Niz je naših tinejdžera između 1992. i 1997. otišlo na koledže, među njima i sadašnji hrvatski izbornik Tomislav Mijatović. Obojica smo znala da nismo dovoljno dobra da bismo mogla živjeti od igranja košarke, ali košarka nam je otvorila neka druga vrata prema uspjehu – kaže Marušić. Nakon redovnog studija uslijedio je i onaj poslijediplomski na New York Universityju. Nakon toga i izlazak na tržište rada i rad za PricewaterhouseCoopers (PwC), jednu od četiri najveće svjetske računovodstvene tvrtke.
– U PwC-u sam proveo sedam godina, nakon čega sam prešao u Deutsche Bank, gdje sam radio 17 godina i dogurao do vodećih pozicija u menadžmentu – dodaje.
Uslijedio je prelazak u Bridgewater Associates, jedan od najvećih i najuspješnijih svjetskih investicijskih fondova koji koristi složene investicijske strategije kako bi za svoje ulagače ostvario što veći prinos.
– Nakon toga radio sam za Corient, veliku nezavisnu savjetničku tvrtku specijaliziranu za wealth management za klijente s visokom i vrlo visokom financijskom vrijednošću. Tvrtka pomaže bogatim ljudima, a među njima su obitelji biznismena, glumaca i sportaša, kako oplemeniti njihov novac, kako stvoriti generacijsku obiteljsku vrijednost, ne samo monetarnu već i ljudsku i filantropsku. Uspjeh jest zaraditi novac, no još ga je teže oplemeniti. U današnjem poslovnom svijetu financijska pismenost zahtijeva savjetnički tim. Nije to samo pitanje gdje ćeš i koliko uložiti nego i kako ćeš time dalje upravljati, kako ćeš ostvariti svoje životne ciljeve. Jer, kada stvoriš materijalno bogatstvo, ono ti donosi i nove izazove – upozorava Marušić. Dinamičan kakav jest, Krešo nije više ni u Corientu, već je pokrenuo vlastitu tvrtku FinOps Partners koja vodi svojevrstan ekosustav od šest tvrtki koje se bave poslovima akvizicijskog savjetovanja i financijsko-tehnološkim operacijama u wealth managementu. Je li mu trebalo hrabrosti da se izdvoji?
– Znam procijeniti što mogu, a što ne mogu. Vraćam se onome što me sport naučio, dakle želji da neprestano rastete. A ovo je jedan od načina na koji bih ja mogao rasti. Hoćemo li uspjeti, ne znam. Bojim li se? Ne, ne bojim se. Sposobni jesmo, priliku imamo, momentum postoji, klijenti to prepoznaju i prvi poslovi su krenuli. Sebi želim dokazati da i dalje mogu napredovati u nekim novim područjima, zajedno sa svojim timom. No za godinu dana možda i ne uspijemo kako smo zamišljali, a ako se to dogodi, ja ću sigurno znati zašto se to dogodilo. Naučiti iz tog iskustva i krenuti dalje u nove izazove – naglašava. Osim osobnog usavršavanja, dobrotvorni rad također je Krešina strast.
– Kroz W!se, neprofitnu organizaciju, bavim se razvojem financijske pismenosti i karijerne spremnosti mladih u Americi više od dvadeset godina. U toj organizaciji zadnjih nekoliko godina vodim direktorski odbor i dosad smo financijski opismenili oko 1,4 milijuna srednjoškolaca u 49 američki država, nedostaje nam još samo Nevada. Pokušavamo mladež podučiti kako se spremiti za karijeru, da je važno zaraditi, ali da je jednako važno i zarađeno znati oplemeniti i time upravljati – reći će Marušić.
FOTO Evo kako izgleda život iza kamera 'Americane': HRT-ova voditeljica pokazala ono što gledatelji ne vide
Kad smo kod dobrovoljnog rada, dolazimo i do priče o Association of Croatian-American Professionals (ACAP).
– Jedan sam od članova odbora direktora ACAP-a, među kojima su predsjednik odbora Nikola Meteš, bivša predsjednica Maria Sentić, Vedran Brozović, Alen Juginović, Joe Posavec, Ante Jakić i Nika Sinjeri, među ostalima. A samu Zakladu ACAP vodim od 2023. i to je filantropski dio naše asocijacije putem kojega ulažemo u naše nove naraštaje kroz školarine, mentorstva, karijerne prilike, uključujući prakse i u SAD-u i u Hrvatskoj, pa i na taj način širimo hrvatsko-američku mrežu – objašnjava.
Poanta je, kazat će, u sljedećem: – Mi imamo puno sjajnih pojedinaca, sjajnih priča o profesionalnom uspjehu, u Americi i šire, ali nemamo jaku mrežu kao što je imaju, primjerice, Irci, ili soft-power (meku moć) kao Skandinavci. Hrvati jesu povezani po gradovima i regionalno, prisutna je tu i Crkva, ali poslovno nisu toliko umreženi. A ima prostora da pomognemo jedni drugima...
ACAP djeluje već 11 godina. Pokrenula ga je krajem 2014. skupina uglednih američkih Hrvata, kao što su odvjetnik Marko Zoretić i liječnik Steven Pavletić, a neki novi zamah ova je asocijacija dobila nakon dvije propuštene godišnje konferencije (zbog COVID-a) konferencijom u New Yorku 2022.
– Pojavila se u Americi tada jedna druga Hrvatska, koju predstavljaju Mate Rimac, Silvio Kutić, puno drugih, čak nam se priključio i Robert Herjavec iz Shark Tanka... To nije Hrvatska koju mnogo američkih Hrvata misli da zna, već nova Hrvatska, što ekonomski, što generacijski, a što društveno-politički. Kažem neka druga Hrvatska jer se mogla prepoznati neka nova dinamika, nove tehnologije, mlade snage. Da karikiram, više se ne priča o Ini i MOL-u, već o novim tehnologijama, novim sposobnostima, novim akcijama. O stvarima poput Muzeja iluzija koji je, recimo, prodan jednom američkom investicijskom fondu za velik novac, ili uspješnih tehnoloških i financijskih tvrtki koje su i regionalno i svjetski prisutne. Nakon New Yorka, nastavili smo s godišnjim konferencijama u Zagrebu, Las Vegasu i Chicagu, uz evente po gradovima tijekom cijele godine. Ovogodišnja je konferencija početkom listopada u Seattleu i očekujemo dobar odaziv uz puni trodnevni raspored – optimističan je. Baš kao što ACAP okuplja uspješne američko-hrvatske profesionalce, tako ONE Croatia okuplja Hrvate iz cijelog svijeta sa svrhom humanitarnog djelovanja.
– ACAP je pokrenuo i tu priču. Kada se dogodio potres u Hrvatskoj, skupili smo zajedno s ostalima prvih pola milijuna dolara i sve izravno donirali. Javljali su se Hrvati iz Australije, Novog Zelanda, Europe. ACAP također putem raznih inicijativa surađuje s institucijama RH te ostalim organizacijama u One Croatia, u Hrvatskoj i šire na temu dijaspore i nastavka jačanja veza i mogućnosti povratka – kazat će Marušić. Jedan od poticaja da na neki način vrati bio mu je i primjer bivšeg NBA superstara Davida Robinsona, nekadašnjeg košarkaša trofejnih San Antonio Spursa.
– On je u San Antoniju startao s takozvanom "charter" školom IDEA Carver Academy, tip škola koje su (uglavnom) javno financirane i besplatne za sve učenike. One su kombinacija javnog i privatnog i dobro dođu kada ove javne zadovoljavaju obrazovne potrebe i kada su privatne preskupe. Robinson je jednom na dobrotvornom eventu na kojem sam bio govorio kako je krenuo u svoj dobrotvorni rad s jednim djetetom koje sa šest godina nije znalo čitati, pomogao mu je i stvar je narasla – dodaje Marušić.
Tako se u ACAP-u ne razbacuju velikim najavama.
– Mi ne najavljujemo, već se bacimo na posao i govorimo o tome tek kada nešto napravimo. To je američki način razmišljanja. Mi smo preko Zaklade ACAP prikupili više od 300.000 dolara u zadnje četiri godine te dodijelili skoro 200 stipendija i grantova. Odradili smo i nekoliko tisuća volonterskih sati kroz mentorstva i slične aktivnosti – nabraja. Jedna od djelatnosti su i posjeti američko-hrvatske i šire mladeži iz dijaspore domovini njihovih predaka.
– Mi toj mladeži želimo prezentirati da to više nije Hrvatska koju su njihovi preci napustili, već nova Hrvatska, što ekonomski i društveno, a što politički. Da Hrvatska nije, kao što rekoh, samo plavo more i turizam, već da tu ima i modernih tehnologija i sposobnih ljudi, bez obzira na sve izazove malih država u današnjem svijetu. U tom smislu organiziramo već šestu godinu, u suradnji s Državnim uredom za Hrvate u inozemstvu, dvotjedni boravak mladih ljudi hrvatskog podrijetla iz SAD-a, Kanade, Južne Amerike u Hrvatskoj kako bi se upoznali s kulturnim bogatstvima i poviješću domovine svojih predaka. Od njih 35-40 svake godine određeni se broj vrati u Hrvatsku, neki dođu na praksu, drugi počnu raditi i tako se stvara zamah. To je ove godine prepoznao i Aircash i partnerski odlučio podržati tu našu akciju. Ključno je s kakvom pričom sudionici odu nazad i što pričaju svojim prijateljima. Eto, prošle godine smo u toj skupini imali tri sestre, a ove godine dvojicu braće iz iste obitelji koji su svoje priče dalje podijelili i to je poticanje da se zavoli zemlja predaka – naglasit će naš sugovornik. Kako pak netko tko živi 30 godina u New Yorku doživljava svoje dolaske u Zagreb?
– To su dvije dimenzije. Jedna je obiteljska i nastavak povezanosti, a druga je pogled na to kako se Hrvatska mijenja, kako raste. Pratim i kako se razvija moj Zagreb, njegov urbanizam, postupne promjene, ali i primjećujem da je u njemu sve više stranih turista i radnika, da postaje multikulturan grad – navodi. I dok smo ovaj dio razgovora vodili u tom sve internacionaliziranijm Zagrebu, idući smo obavili telefonom jer je Krešimir u međuvremenu otputovao u SAD kako bi, među ostalim, pratio utakmice hrvatske nogometne reprezentacije u Philadelphiji i Torontu. Odande se javio pun dojmova.
– Najdojmljiviji trenutak bio mi je onaj s nošenjem stometarske zastave jer je do izražaja došao zajednički identitet. Pod tom zastavom nije bilo važno koji si naraštaj, jesi li iz dijaspore ili iz Hrvatske. Mi koji živimo vani rijetko imamo priliku to napraviti – kazao nam je oduševljeno. Ta je zastava bila slika hrvatskog "soft powera", a "meka moć" predstavlja zapravo sposobnost utjecanja na druge skupine putem privlačnosti i uvjeravanja, a ne prisilom.
– Kategorija za sebe bile su i sve one osobne priče navijača, što njima znače naši nogometaši i njihovi nastupi na najvećim natjecanjima i kako se na taj način vežu i interesiraju za Hrvatsku i izvan sportskih okvira – dodaje. Premda su na portalu givemesport.com hrvatski navijači svrstani tek na 17. mjesto, njih se opisuje kao "odane navijače koji kreiraju sjajnu atmosferu".
– Prepoznatljivi smo po kvadratićima. Hrvati su na ovom Svjetskom prvenstvu bili jedna od prepoznatljivijih navijačkih skupina, kao što se to vidjelo i na Toronto's Croatia House eventima – opisuje pun dojmova. Koliko je za hrvatsku zajednicu u Sjevernoj Americi značila pojava nekoga poput Stipe Miočića, teškaškog prvaka u najjačoj svjetskoj organizaciji MMA borbe (UFC)?, pitamo.
– Značilo je jako puno jer je on stalno isticao svoje hrvatske korijene, ne samo vizualno nego i verbalno, a i dolaskom na razne hrvatsko-američke događaje – kaže. Koji su uspjesi hrvatskih sportaša našeg sugovornika učinili najviše ponosnim na svoju domovinu?
– Ja bih rekao da su to olimpijsko srebro košarkaša 1992. usred Domovinskog rata i svjetska bronca nogometaša 1998. jer oni su pisali prve i najjače priče o našoj mladoj državi. Ta dva događaja po meni jača su čak i od finala Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. No isto tako treba reći da se zahvaljujući svjetskom srebru nogometaša iz 2018. i svjetskoj bronci iz 2022. prepoznatljivost Hrvatske udvostručila, a to i nama pomaže i osobno i poslovno, dok širimo mrežu putem ACAP-ovih inicijativa. To nam je bila prilika, i još uvijek je, da istaknemo da imamo što pokazati osim sportskih uspjeha i prirodnih ljepota. Hrvatska ima brand name, ali moramo ga nastaviti širiti u druge sfere, poslovne, edukativne, strateške – poručuje.
U kojoj mjeri ovakva navijačka združenost oko nastupa nacionalne reprezentacije potiče osjećaj pripadnosti kod drugog i trećeg naraštaja potomaka hrvatskih iseljenika?
– U svakom slučaju ga budi, prepoznaju ga kao dio svog identiteta. Oni se skupe oko toga pa se tako prijeđe preko dimenzija primopredaje u obitelji na širu i moderniju zajednicu. I susreti u Asocijaciji hrvatsko-američkih profesionalaca, lokalni u New Yorku, L. A-u ili Chicagu pružaju nam priliku da svi zajedno proširimo hrvatsku priču, da zajedno radimo i poslovno i dobrotvorno. Nogomet je bio sjajna prilika da širimo tu hrvatsku mrežu i da bez obzira na nepovoljne demografske trendove radimo na održavanju i modernizaciji hrvatskog identiteta – kazat će naš sugovornik.
Što misli, hoće li nogomet na sjevernoameričkom tlu ikad dostići popularnost tradicionalnih američkih sportova (američki nogomet, košarka, bejzbol, hokej na ledu) ili je to nemoguća misija?
– Nikad ne reci nikad, no i nadalje su američki nogomet i košarka sportovi broj jedan i dva, a prate ih hokej i bejzbol. Kad je riječ o prihodima, profesionalna nogometna liga MLS ne može se mjeriti s NFL-om i NBA-jem, no neamerička populacija pridonosi tome da se nogomet širi. Uostalom, medijsko praćenje nogometa sve je veće, ne samo američke nego i najjačih europskih liga. Većina Amerikanaca ima svoj omiljeni europski klub za koji navijaju. Osim toga, nogomet kakav mi Europljani poznajemo, onaj koji Amerikanci zovu "soccer", najrasprostranjeniji je sport za djecu i mladež do 18 godina – ističe Marušić. Koliko "socceru" pomaže to što u MLS dolaze velike zvijezde koje su pri kraju karijere, kao što je to svojedobno bio slučaj s Beckhamom i Ibrahimovićem, a recentno s Messijem?
– Vjerujem da je to održivo s poslovne strane, jer sponzori Intera iz Miamija sada udvostručuju svoje ugovore, baš kao što su i prije toga oni LA Galaxyja, i to jest model širenja popularnosti sporta, no ja ne vjerujem da će nogometu to pomoći toliko da dohvati veliku četvorku. Jer, profit je svugdje, a naročito u Americi, najvažniji. Zato su se i neke lige ovdje ugasile jer nije isto kada imaš na stadionu 20 ili 80 tisuća gledatelja – zaključuje Krešimir Marušić.
Otvori KEKS Pay
Kad kažu da su u Ameriku došli sa 100 dolara koje su im roditelji dali, promislim se kakvi su to roditelji. To je već toliko puta prodana otrcana laž da mi čini mučninu u želudcu kada je čujem ili pročitam.