Fenomen poznat kao "sekularni trend rasta", koji opisuje promjene u tjelesnim karakteristikama populacije kroz vrijeme, u Hrvatskoj je ostavio iznimno dubok trag. Prema povijesnim zapisima godine 1883. vojni je novak u prosjeku bio visok tek 165,5 centimetara, dok se prosječna visina žena kretala između 153 i 155 cm. Loša ishrana, težak fizički rad od ranog djetinjstva i zarazne bolesti držali su moćan genetski potencijal pod kočnicom, sve dok se uvjeti života nisu značajno poboljšali. Danas, stoljeće i pol kasnije, prosječna visina muškaraca je 181–183 cm, a žena oko 170–172 cm, što znači da su u prosjeku čak 18 centimetara više od svojih sunarodnjakinja rođenih stoljeće ranije. Iako je taj sekularni trend rasta, koji se pripisuje boljoj prehrani, higijeni i boljoj zdravstvenoj skrbi, prisutan u cijelom svijetu, priča o Hrvatima, posebice onima s jadranske obale, ipak nadilazi uobičajena objašnjenja.
Stanovnici Dinarida, planinskog lanca koji se proteže kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru, danas su kada je riječ o visini u samom svjetskom vrhu, rame uz rame s najvišim Nizozemcima. No, iako su Nizozemci najviša nacionalna populacija, Dalmatinci su najviša regionalna populacija na svijetu. Ključna studija, "The Coast of Giants" iz 2019., koja je mapirala visinu srednjoškolaca na jadranskoj obali Hrvatske potvrdila je da je prosječna visina osamnaestogodišnjaka u Splitsko-dalmatinskoj županiji impresivnih 184,1 cm, te su i službeno najviši 18-godišnjaci na svijetu. U nekim gradovima, poput Makarske i Imotskog, prosjeci se penju i iznad 186 cm, no dok su Split, Imotski i hercegovački Široki Brijeg globalni epicentri visine, kada se krene prema unutrašnjosti Hrvatske, ta prosječna visina opada, pa je tako mladić u Zagrebu u prosjeku visok oko 180 cm, a u Karlovačkoj županiji 180,6 cm. Ta značajna regionalna razlika, koja je postojala i prije više od jednog stoljeća, upućuje na to da objašnjenje visokog rasta nije samo u boljim životnim uvjetima i kvalitetnijoj prehrani - ključan odgovor zapisan je u našim genima.
Češki znanstvenik Pavel Grasgruber s Masarykovog sveučilišta u Brnu, sa svojim je timom u kojem su i domaći stručnjaci, proveo najopsežnija antropološka istraživanja na području Hrvatske, BiH i Crne Gore. Prema Grasgruberu, glavni razlog zbog kojega su baš Dalmacija i njezino zaleđe prava "tvornica divova" leži u jedinstvenoj genetskoj predispoziciji, odnosno u "tajnom sastojku" - haplogrupi I-M170 koja korijene vuče još iz vremena gornjeg paleolitika, a najzastupljenija je upravo u Dalmaciji i Hercegovini, što objašnjava zašto su upravo Dalmatinci i Hercegovci, uz dobitnu kombinaciju I2a1b genetike, prirodno "programirani" da budu visoki. Studija "Mapping the Mountains of Giants" iz 2022., koja sintetizira podatke za cijeli zapadni Balkan pokazala je pak da utrka u visini počinje i prije rođenja, a rezultati su vidljivi doslovno od prvog udaha - bebe koje se danas rađaju u Hrvatskoj i regiji značajno su veće i "jače" nego one s početka 20. stoljeća.
Naime, krajem 19. i početkom 20. stoljeća prosječna težina novorođenčeta bila je oko 2.800 do 3.000 grama. Danas je taj prosjek u Hrvatskoj skočio na oko 3.400 do 3.600 grama, a sve je više i tzv. "beba divova" koje se rađaju s težinom iznad 4.000 grama. To je izravna posljedica bolje ishrane trudnica, ali i činjenice da su današnje majke više i krupnije nego njihove prabake, zbog čega fetus ima više prostora, što mu omogućuje da već u trbuhu dosegne svoj puni genetski potencijal. Za razliku od predaka koji su imali duži trup i kraće noge, današnji Hrvati imaju "atletsku" siluetu, jer najveći dio od onih 15-18 cm rasta u zadnjih 150 godina otpada upravo na dužinu nogu.
Zahvaljujući genetici, dinarski tip, kojemu pripada većina Hrvata, u samom je svjetskom vrhu i po gustoći kostiju - veliki dio tjelesne mase otpada na težak, robustan skelet i prirodno razvijene mišiće, zbog čega Hrvat od 100 kg često ne izgleda "debelo", za razliku od muškaraca iste tjelesne težine, nekih drugih nacionalnosti. Kroz godine i stopala su nam postala veća - prije pola stoleća prosječan broj cipela kod muškaraca bio je 41-42, dok je danas 44-45, a za prosječno dva broja "porasla" su i ženska stopala. Za razliku od predaka čija je čeljust bila široka, lica Hrvata danas su mnogo uža, a nosni greben je često istaknutiji.
Uz dobru vijest da su Hrvati danas među najvišim narodima svijeta, tu je i jedna loša vijest – ujedno smo i među najdebljim nacijama na svijetu. U posljednjih šezdeset godina zabilježen je ogroman porast prosječne tjelesne mase te je, po broju osoba s prekomjernom težinom, Hrvatska danas na samom europskom vrhu. Gotovo sedam od deset odraslih muškaraca u Hrvatskoj ima problema s viškom kilograma - prema podacima Eurostata za 2022. godinu, uz Maltu i Slovačku, Lijepa Naša, s alarmantnih 69,4 posto, bilježi najveći udio muškaraca s prekomjernom tjelesnom masom u cijeloj Europskoj uniji. Gledajući cjelokupnu odraslu populaciju, oko 65 posto Hrvata ima prekomjernu tjelesnu masu ili je pretilo, što predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem koji značajno povećava rizik od kroničnih bolesti poput kardiovaskularnih oboljenja, dijabetesa tipa dva i hipertenzije.
I dok se brojni stručnjaci slažu da je sekularni trend rasta u visinu u Hrvatskoj dosegnuo svoj biološki maksimum te se ne očekuje da će buduće generacije biti značajno više od sadašnjih, rast indeksa tjelesne mase (ITM) nastavio se nesmanjenom žestinom. Taj je trend posebno opasan kod najmlađih - oko 36 posto osmogodišnjaka u Hrvatskoj danas ima prekomjernu težinu ili je pretilo. To je crveni alarm, jer dječja pretilost, u velikom broju slučajeva, vodi u pretilost i u odrasloj dobi te postavlja temelje za cjeloživotne zdravstvene probleme.
Genetsku predispoziciju za visok rast Hrvati imaju oduvijek, no tek su bolji higijenski uvjeti, pobjeda nad dječjim bolestima i proteini u ishrani, "otključali" taj moćni genetski kod. Riječ je o specifičnoj očinskoj liniji, takozvanoj haplogrupi I2a (točnije njenoj podgrani I-P37 ili preciznije I-Y3120). Ta se genetska linija, koja je povezana s jugoistočnom Europom i iznimno česta upravo kod stanovnika zapadnog Balkana, smatra ostavštinom prastanovnika Europe.
Njezini korijeni sežu duboko u prošlost, sve do gornjeg paleolitika, prije više od 25.000 godina. Vjeruje se da su nositelji te haplogrupe posljednje ledeno doba preživjeli u krškim refugijima, skloništima na toplijim područjima južne Europe, uključujući i područje oko našeg Jadranskog mora. Nakon povlačenja leda, europski lovci-sakupljači iz mezolitika su, noseći gene za visok stas, ponovno naselili kontinent.
No, iako je danas najčešća i ima prastare korijene na Balkanu, unatoč dubokim korijenima haplogrupa I2a ipak nije bila dominantna kroz čitavu prapovijest. Njezina učestalost u arheološkim uzorcima, od neolitika do ranog srednjeg vijeka, iznenađujuće je niska. Haplogrupa je bila "genetski spavač" koji je čekao pravi, povijesni trenutak - seobu Slavena, a njezin strelovit uspon na Balkanu, do današnje visoke frekvencije, vjerojatno je posljedica kasnijih demografskih procesa unutar slavenskih plemena koja su se miješala s lokalnim stanovništvom, ili specifičnih društvenih dinamika nakon završetka velikih seoba.
Ključan događaj, koji je definirao današnji, slavenski identitet Hrvata, bila je upravo velika seoba naroda. Najnovije paleogenetičke studije i analize, koje su u posljednjih nekoliko godina, posebice tijekom 2024. i 2025., doživjele pravu revoluciju u preciznosti rekonstrukcije drevnih genoma i društvenih struktura, koje analiziraju DNA iz drevnih kostura, potvrđuju da se u stoljeću sedmom na području Hrvatske dogodila dramatična demografska promjena.
Genski tragovi upućuju na to da je pradomovina Slavena koji su stigli na Balkan bila na području današnje južne Bjelorusije, sjeverne Ukrajine i zapadne Rusije. Njihovim dolaskom, između 50 % i 70 % genetskog nasljeđa modernih Hrvata zamijenjeno je novim, istočnoeuropskim podrijetlom. Međutim, za razliku od nekih drugih slavenskih naroda, poput Poljaka, gdje je zamjena stanovništva bila gotovo potpuna, na području Hrvatske došlo je do značajnog miješanja novopridošlih Slavena s lokalnim, romaniziranim potomcima Ilira i drugih antičkih naroda.
Genetski gledano Hrvati, stoga, nisu "čista" linija, nego pobjednički koktel najizdržljivijih gena, od onih koje smo naslijedili od prvih europskih lovaca, preko gena neolitičkih poljoprivrednika i stočara, do gena slavenskih plemena koja su dala konačni pečat našem identitetu.
Otvori KEKS Pay
Poprilično zanimljiv članak premda bi se o nekim tvrdnjama dalo razgovarati.