U svom eseju, "Žena kao izumiteljica", američka sufražetkinja i aktivistica Matilda Joslyn Gage prva je, još davne 1870. godine, hrabro progovorila o društvenoj sklonosti da se ženska kreativnost i intelektualna postignuća pripišu muškarcima. Razotkrivši duboko ukorijenjenu predrasudu da žene nemaju "inventivni genij", ukazala je na to da povijest pišu muškarci koji zasluge svojih supruga, sestara ili poslovnih suradnica, s lakoćom i bez grižnje savjesti, pripisuju sebi. Njoj u počast povjesničarka znanosti Margaret W. Rossiter nazvala je taj fenomen "Matildin efekt".
Jedan od najstarijih, dokumentiranih primjera tog fenomena korijene vuče još iz 12. stoljeća, kada je talijanska liječnica, Trota od Salerna, napisala ključna djela o ženskom zdravlju koja su se koristila stotinama godina. No, kasniji su ih prepisivači pripisivali muškarcima, a kako bi negirali svaku mogućnost da je jedna žena uopće mogla posjedovati takvo znanje, izmislili su i muškog autora, "Trottusa".
Čak je i dvostruka nobelovka i najpoznatija znanstvenica u povijesti, Marie Curie, na početku karijere bila u opasnosti da njezin rad bude pripisan isključivo njezinom suprugu. Naime, 1903. godine Odbor za dodjelu Nobelove nagrade prvotno je namjeravao nagraditi samo Pierrea Curieja i Henrija Becquerela. Tek na Pierreovo inzistiranje i odbijanje da sam primi nagradu i Marie je bila dodana te je postala prva žena dobitnica Nobela.
Njezin je um bio žrtvovan za Einsteinovu slavu
Među najpoznatijim i najtragičnijim primjerima takve nepravde svakako je priča o Milevi Marić Einsteina, prvoj supruzi Alberta Einsteina. Rođena u imućnoj obitelji, Mileva je odmalena pokazivala izniman talent za znanost, što ju je na kraju dovelo na prestižnu Saveznu politehničku školu u Zürichu, gdje je bila tek peta žena kojoj je to pošlo za rukom. Ondje je upoznala sedamnaestogodišnjeg Alberta Einsteina, kolegu iz klase s kojim je ubrzo razvila duboku intelektualnu i romantičnu vezu. Njihova sačuvana pisma složila su mozaik iz kog je bilo vidljivo da su njih dvoje bili ujedinjeni obostranom strašću prema fizici. Zajedno su provodili sate i sate proučavajući, računajući i raspravljajući o najsloženijim problemima fizike.
"Kako ću biti sretan i ponosan kada zajedno uspješno privedemo kraju naš rad o relativnom kretanju", napisao je Albert Milevi u jednom od svojih pisama. U njihovoj intenzivnoj korespondenciji, u više je navrata, koristio termine poput "naš rad" i "naš članak", čime je jasno davao do znanja da njihova istraživanja smatra zajedničkim intelektualnim pothvatom. Na kraju studija imali su slične ocjene, a Mileva je čak bila bolja u primijenjenoj fizici. No, unatoč njezinom neospornom talentu i trudu, akademsko priznanje joj je izmaklo. Dok je Albert uspješno diplomirao, Mileva nikada nije stekla diplomu, jer je pala na usmenom dijelu ispita, pod okolnostima koja su i danas predmet brojnih sumnji i rasprava o objektivnosti tadašnjeg sustava. Nakon što su se vjenčali, Milevin znanstveni put polako se gasio pod teretom obiteljskih obaveza i brige o djeci.
Ipak, postoje ozbiljne indicije da je upravo Mileva bila ključna u postavljanju matematičkih temelja za neke od najvažnijih teorija, no kada su 1905. objavljena četiri revolucionarna rada koja su zauvijek promijenila fiziku, uključujući i teoriju relativnosti, na tim je radovima stajalo samo jedno ime - Albert Einstein. Dok ga je svijet slavio kao usamljenog genija, uloga koju je u toj priči imala njegova supruga, briljantna fizičarka i matematičarka, ostala je obavijena debelim velom tajne. Iako mnogi povjesničari i danas vjeruju da je upravo Mileva odradila složene matematičke izračune koji su bili temelj tih radova, njezin doprinos nikada nije službeno priznat. Ipak očiti dokaz da je bila nepravedno zakinuta leži u brakorazvodnom ugovoru iz 1919. godine. U njemu je, naime, stajala klauzula prema kojoj će Albert, ako ikada dobije Nobelovu nagradu, cjelokupan novčani iznos dati Milevi. Kada je Einstein 1922. primio nagradu, ispunio je obećanje. Za mnoge, taj je čin bio njegovo prešutno priznanje duga prema ženi čiji je znanstveni bio um žrtvovan za njegovu slavu.
Kreativnost i talent u sjeni suprugove slave
Slična je sudbina zadesila i Zeldu Fitzgerald, suprugu slavnog pisca F. Scotta Fitzgeralda, čiji je život bio jednako blistav, koliko i tragičan. Zelda nije bila samo muza i ikona "jazza", nego i talentirana spisateljica i slikarica oštrog uma i britkog jezika. Njezin suprug nije se ustručavao "posuđivati" njezine misli, rečenice, pa čak i cijele odlomke iz njezinih dnevnika i pisama, koje je potom vješto ‘ugrađivao’ u svoja djela. Jedna od najpoznatijih rečenica iz romana "Veliki Gatsby", u kojoj Daisy izgovara: "Nadam se da će biti budala, to je najbolja stvar što djevojka na ovom svijetu može biti, prelijepa mala budala", zapravo su Zeldine riječi koje je izgovorila nakon rođenja njihove kćeri. No, kada je Zelda pokušala započeti vlastitu književnu karijeru, objavivši autobiografski roman "Sačuvaj mi valcer", njezin suprug Scott je doslovno pobjesnio. Optužio ju je da je iskoristila materijal koji je on planirao objaviti u svom romanu, "Blaga je noć", a njegove oštre kritike i javno omalovažavanje, dodatno su narušili Zeldino, već ionako krhko, mentalno zdravlje. Njezina kreativnost i talent ostali su vječno zarobljeni u sjeni suprugove slave, a ona je postala samo tragični lik iz njegovih priča.
Popis takvih slučajeva je dug i poražavajući. Mikrobiologinja Esther Lederberg razvila je temeljnu tehniku za proučavanje bakterijskih mutacija. Otkrila je lambda fag (virus koji napada bakterije), što je bio temelj za njihov zajednički rad, no Nobelovu nagradu je 1958. Dobio samo njezin suprug Joshua, jedva je spomenuvši u svom govoru.
Platna koja su skrivala mračnu tajnu
Jedna od najšokantnijih priča o krađi u svijetu umjetnosti jest ona američke slikarice Margaret Keane. Njezini portreti djece s neobično velikim, tužnim očima postali su, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, globalni fenomen. Milijuni reprodukcija krasili su domove diljem svijeta, no iza njih je stajala mračna tajna. Sva djela potpisivao je njezin suprug, Walter Keane, koji joj je prijetio i psihički ju zlostavljao. Tjerajući ju da slika u tajnosti i po šesnaest sati dnevno, na njezinu je talentu, predstavljajući se kao autor, gradio svoju slavu. Istina je izašla na vidjelo tek nakon njihova razvoda. Slučaj je 1986. godine završio na sudu, a sudac je od bivših supružnika zahtijevao da u sudnici naslikaju jednu od prepoznatljivih slika. Nakon što je Walter to odbio, pravdajući se bolom u ramenu, a Margaret je svoju sliku dovršila za samo 53 minute, sve je bilo kristalno jasno. Porota joj je dodijelila odštetu od četiri milijuna dolara, a što je najvažnije, vratila joj je pravo na vlastitu umjetnost.
Otkrića potpisana tuđim imenom
Problem krađe, dakako, nije bio ograničen samo na supružnike. Čitava struktura znanstvene zajednice bila je postavljena tako da se ženski doprinos sustavno zanemaruje. Najslavniji primjer je slučaj Rosalind Franklin, britanske kemičarke i stručnjakinje za rendgensku kristalografiju, čiji je rad bio presudan za jedno od najvećih otkrića 20. stoljeća. Njezina poznata "Fotografija 51", snimka difrakcije X-zraka, bila je presudan dokaz za razumijevanje dvostruke spiralne strukture DNA. Međutim, njezini kolege James Watson i Francis Crick, došli su do te fotografije. Bez njezina znanja i dopuštenja iskoristili su njezine podatke kako bi, na temelju njezina rada, s Mauriceom Wilkinsom izgradili svoj model, te su 1953. objavili rad koji im je donio svjetsku slavu. U tom radu, njezin je mukotrpan rad spomenut tek usputno, kao nešto što je samo "stimuliralo njihovo opće znanje". Rosalind Franklin umrla je od raka jajnika 1958. godine, u dobi od samo 37 godina, a četiri godine kasnije, Watson, Crick i njezin kolega Maurice Wilkins, podijelili su Nobelovu nagradu. Njezino ime nije niti spomenuto. Bila je izbrisana iz priče koju je sama ispisala te je njezina presudna uloga u otkriću tajne života desetljećima bila nepoznata široj javnosti.
Slična nepravda bila je nanesena i austrijskoj fizičarki, Lise Meitner, koja je na istraživanju radioaktivnosti desetljećima surađivala s njemačkim kemičarom, Ottom Hahnom. Shvativši da se atomska jezgra može rascijepiti, upravo je ona pružila prvo teorijsko objašnjenje nuklearne fisije. Nakon što je, zbog svog židovskog podrijetla morala pobjeći iz nacističke Njemačke, nastavila je surađivati s Hahnom putem pisama. No, kada je Hahn 1944. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju, za otkriće nuklearne fisije, Meitner je bila potpuno izostavljena. Nakon rata, Hahn je sustavno umanjivao njezinu ulogu, tvrdeći da je njezin doprinos bio nevažan.
Ada Lovelace, kći pjesnika Lorda Byrona, napisala je prvi algoritam namijenjen izvršavanju operacija na stroju, čime je postala prva programerka u povijesti. Njezine bilješke uz Babbageov stroj sadrže ono što danas smatramo prvim računalnim algoritmom. Ipak, kao "otac računala" u povijesti je ostao zapamćen Charles Babbage, dok su njezine vizionarske ideje o mogućnostima strojeva prepoznate tek godinama nakon njezine smrti.
U novije vrijeme, nepravda se ponovila i s Jocelyn Bell Burnell, koja je kao doktorandica 1967. prva otkrila pulsare, rotirajuće neutronske zvijezde. Njezino otkriće bilo je senzacionalno, no iako je upravo ona prva uočila i ispravno protumačila neobične signale, smatralo se da je kao studentica samo slijedila upute svog mentora, Antony Hewish, koji je potom 1974. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.
Iako su mehanizmi Matildinog efekta danas suptilniji, oni su i dalje prisutni. Istraživanja pokazuju da su znanstveni radovi koje kao glavne autorice potpisuju žene manje citirani od radova njihovih muških kolega. Ženama se i dalje teže dodjeljuju nagrade, manje ih je na vodećim pozicijama, a njihovi su glasovi tiši i u akademskim raspravama. I digitalno je doba donijelo nove izazove, pa su tako analize primjerice pokazale da na Wikipediji samo oko 15 posto biografija govori o ženama.
Inicijative poput "Women in Red" trude se ispraviti tu neravnotežu, stvarajući članke o zaslužnim ženama iz povijesti, no iako se situacija polako mijenja, borba za priznavanje ženskog doprinosa daleko je od kraja. Priče o Milevi, Zeldi, Rosalind i bezbrojnim drugim genijalnim ženama čiji je intelektualni rad postao vlasništvo muškaraca, trajan su podsjetnik na nepravdu, ali i inspiracija da se povijest ispiše iznova, s punim priznanjem onima koje su predugo ostale nevidljive.
Otvori KEKS Pay
Iz svega porizlazi da bi Mileva bolje prošla kod Epsteina nego kod Einsteina.