Najprije, spustimo loptu na zemlju, ništa se tako strašno ne događa. I dalje u Hrvatskoj odlučujemo samo o tomu koji će pjevač gdje pjevati i gdje će građani dočekati sportaše. To očito nosi veliku simboličnu važnost za sve strane, ali ne radi se o presudno važnim temama, primjerice o lojalnosti policijskih postaja državi, priznavanju izbornog poraza ili promjeni geopolitičkih okolnosti. Sutra je novi dan.
Odluka hrvatske Vlade da organizira doček rukometaša nakon što je propao prvotni doček u organizaciji Grada Zagreba jer gradonačelnik Tomislav Tomašević nije htio Marka Perkovića Thompsona na tribini očekivan je potez koji bi u idućim danima mogao smiriti naglo uzavrele strasti. Ispala je to velika politička tema, najvećim dijelom zato što je Hrvatima, na ljevici i desnici, toliko stalo do identitetskih i simboličkih pitanja – tko sluša kakvu glazbu i kako mu se zovu ulice u gradu. Svi političari to znaju. Zaposlenost? Zdravstveno osiguranje? Vojska? Vanjska politika? Ma kakvi, serviraj narodu Thompsona.
Ta smrad je najglasnija