Izjava predsjednika Zorana Milanovića o tome kako bi bilo bolje da Donald Trump pogleda prema norveškom otočju Svalbard umjesto prema Grenlandu, skrenula je pozornost na ovaj arhipelag, poprilično nepoznat javnosti. Svalbard (na staronordijskim "hladna obala") je dio Norveške, smješten u Arktičkom oceanu sjeverno od Arktičkog kruga, oko 930 km sjeverno od Tromsøa u Norveškoj. Arhipelag se sastoji od devet glavnih otoka: Spitsbergen (prije Zapadni Spitsbergen), Sjeveroistočna zemlja, Otok Edge, Barentsov otok, Predgorje Prins Karls, Otok Kvit (Zemlja Gilles), Zemlja Kong Karls (Otoci Wiche), Otok Bjørn (Medvjeđi) i Hopen. Ukupna površina Svalbarda je 62.700 km². Dakle, svi otoci zajedno imaju veću površinu od Hrvatske, no u odnosu na površinu Grenlanda koja je veća od 2,1 milijun kvadratnih kilometara ti su otoci mali. Spitsbergen, najveći otok u arhipelagu, ima površinu od 39.044 četvornih kilometara. Prema Islandskim analima, Svalbard je otkriven 1194. godine, ali je ostao nepoznat modernom svijetu sve dok ga nisu ponovno otkrili nizozemski istraživači Willem Barents i Jacob van Heemskerck u lipnju 1596. Nizozemski i engleski kitolovci stigli su tamo već 1611., a zatim francuski, hanzeatski, danski i norveški kitolovci čiji su sporovi oko prava kitolova rezultirali podjelom obale. Rusi su stigli oko 1715. godine.
S padom kitolova do 1800. godine, važnost otoka usredotočila se na prisutnost ugljena. Tek početkom 20. stoljeća američke, britanske, norveške, švedske, nizozemske i ruske tvrtke i pojedinci istražili su nalazišta i zatražili prava na minerale. Zahtjevi su riješeni nakon što je pitanje suvereniteta otoka riješeno 9. veljače 1920. ugovorom kojim se Norveškoj dodjeljuje posjed nad otočjem, a raznim europskim i drugim zemljama prava na minerale na ravnopravnoj osnovi. Samo Rusija i Norveška nastavljaju vaditi i izvoziti ugljen iz rudnika na otocima. Osim rudarstva, jedina druga gospodarska aktivnost je lov i ribolov. Nabiranje i rasjedanje dali su otocima planinski reljef, s ledenjacima i snježnim poljima koja pokrivaju gotovo 60 posto površine. Najviša izmjerena točka, Newton Peak na Spitsbergenu, doseže 1717 metara. More oko Spitsbergena je plitko, a ledeni pokrivač, koji se lako nakuplja, sprečava pristup većini obala osim nekoliko mjeseci godišnje. Međutim, ogranak Sjevernoatlantske struje, koja je nastavak Golfske struje, a što je i Zoran Milanović spomenuo, ublažava klimu i ostavlja otvoren prolaz koji omogućuje plovilima prilazak zapadnim obalama tijekom većine mjeseci u godini.
Mnoge polarne ekspedicije učinile su Svalbard svojom bazom u znanstvene svrhe. Prvo polarno istraživanje proveo je britanski kapetan CJ Phipps 1773. godine, a zatim su ga u 19. stoljeću pratile norveške, švedske i njemačke skupine. Kartiranje, polarni letovi i geološka istraživanja nastavili su se tijekom prve polovice 20. stoljeća. Norveški polarni institut, sa sjedištem u Oslu, nastavlja rad koji su započele ranije ekspedicije. Broj stanovnika (nema autohtonog stanovništva) mijenja se sezonski, ali općenito broji oko 3000, a dolaze iz više od 50 država svijeta. Longyearbyen je administrativno središte. Tijekom ljetnih mjeseci turisti dolaze brodom u Hotellneset, na Adventskom fjordu. Zračna luka otvorena je 1975. godine. Proglašenje norveške ekonomske zone od 200 nautičkih milja 1977. godine dovelo je do spora sa Sovjetskim Savezom oko pomorskih granica oko Svalbarda. Problem je riješen 2010. godine, kada su se dvije zemlje dogovorile o granici u Barentsovu moru. Dogovorena granica podijelila je regiju na otprilike jednaka područja. Znanstveni centar Svalbard (otvoren 2006.) udomljuje Norveški polarni institut, Muzej Svalbarda (1979.) i najsjeverniju visokoškolsku ustanovu na svijetu, Sveučilišni centar u Svalbardu (1993.).
Norveška je 2006. godine, uz financiranje drugih zemalja, započela izgradnju banke za očuvanje sjemena unutar planine na otoku Spitsbergen. Globalni trezor sjemena zamišljen je kao sveobuhvatno skladište koje bi moglo zaštititi ekonomski važne sojeve biljaka od prijetnje globalne katastrofe, poput nuklearnog rata ili raširenih prirodnih katastrofa prouzročenih globalnim zatopljenjem. Završen početkom 2008., trezor pohranjuje sjeme u kontroliranom okruženju i ima potencijal smjestiti oko 4,5 milijuna uzoraka sjemena. Među državama koje su pohranile uzorke je i Hrvatska. U posljednjih nekoliko godina Svalbard se našao u središtu geopolitičke pažnje zbog sve veće važnosti Arktika kao potencijalnog plovnog puta, izvora minerala i strateške zone interesa globalnih sila, ali i aktualne napetosti s Rusijom dodatno utječu na političke odnose u tom području. Svalbard je jedinstven po svom međunarodnom statusu. Prema Svalbardskom ugovoru iz 1920. godine, Norveška ima suverenitet nad arhipelagom, ali građanima zemalja potpisnica ugovora omogućeno je bezvizno naseljavanje i rad. Ugovor također ograničava vojnu uporabu teritorija.
Ugovor sa Svalbarda priznaje suverenitet Norveške nad arktičkim arhipelagom Svalbard, koji se u to vrijeme nazivao Spitsbergen. Međutim, suverenitet podliježe određenim odredbama i ne primjenjuju se svi norveški zakoni. Ugovor ograničava vojnu upotrebu arhipelaga, ali nije demilitariziran. Potpisnici su dobili jednaka prava na bavljenje komercijalnim aktivnostima (uglavnom rudarstvom ugljena ) na otocima. Od 2024. Norveška i Rusija koriste ovo pravo. Jedinstveno je to što je arhipelag potpuno bezvizna zona prema uvjetima Svalbardskog ugovora. Ugovor je potpisan 9. veljače 1920., tijekom Versajskih pregovora nakon Prvog svjetskog rata, i podnesen na registraciju u Zbirci ugovora Lige naroda 21. listopada 1920. [Izvornih visokih ugovornih stranaka bilo je 14 : Danska , Francuska, Italija, Japan, Nizozemska, [8] Norveška, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo (uključujući Australiju, Kanadu, Novi Zeland, Južnu Afriku i Indiju) i Sjedinjene Američke Države. Od izvornih potpisnika, Japan je posljednji ratificirao ugovor 2. travnja 1925., a ugovor je stupio na snagu 14. kolovoza 1925. Mnoge dodatne nacije pristupile su ugovoru nakon što su ga ratificirale izvorne potpisnice, uključujući nekoliko prije nego što je stupio na snagu. Od 2024. godine ugovor ima 48 stranaka. Izvorni ugovor nosi naziv Ugovor o priznavanju suvereniteta Norveške nad arhipelagom Spitsbergen. Godine 1925., pet godina nakon sklapanja ugovora, norveške vlasti službeno su preimenovale otoke u "Svalbard". U ovom sporazumu međunarodna diplomacija priznala je norveški suverenitet i druga načela koja se odnose na Svalbard. To uključuje:
Svalbard je dio Norveške: Svalbard je u potpunosti pod kontrolom Kraljevine Norveške i čini njezin dio. Međutim, norveška moć nad Svalbardom ograničena je sljedećim ograničenjima:
Oporezivanje: Porezi se mogu prikupljati, ali samo u mjeri u kojoj je to potrebno za uzdržavanje Svalbarda i vlade Svalbarda. To rezultira nižim porezima nego u kontinentalnoj Norveškoj i isključenjem bilo kakvih poreza na Svalbard koji izravno podupiru kontinentalnu Norvešku. Prihodi i rashodi Svalbarda odvojeno se proračunavaju od onih na kontinentalnoj Norveškoj.
Zaštita okoliša: Norveška mora poštovati i očuvati okoliš Svalbarda.
Nediskriminacija: Svi građani i sve tvrtke svake nacije prema ugovoru imaju pravo na boravak i pristup Svalbardu, uključujući pravo na ribolov, lov ili bilo kakvu pomorsku, industrijsku, rudarsku ili trgovačku aktivnost. Stanovnici Svalbarda moraju se pridržavati norveškog zakona, iako norveške vlasti ne smiju diskriminirati ili favorizirati stanovnike bilo koje nacionalnosti. Rusija je iskoristila ovo pravo boravka i 2022. godine najavila nove investicijske planove za podršku svojoj prisutnosti u Barentsburgu i Pyramidenu.
Vojna ograničenja: Članak 9. zabranjuje pomorske baze i utvrde, kao i korištenje Svalbarda u ratne svrhe. Norveška tumači ovu odredbu kao da i dalje dopušta pristup teritoriju norveških oružanih snaga radi ostvarivanja suvereniteta i zaštite okoliša. To uvelike obuhvaća posjete norveških vojnih snaga, posebno plovila norveške obalne straže, teritoriju. Međutim, neke druge države potpisnice, posebno Rusija, osporavaju ovo tumačenje. Važno je napomenuti da, dok Norveška tvrdi da ima isključiva prava prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora na kontinentalni pojas oko Svalbarda, Rusija odbacuje taj stav. Rusija se također protivi norveškim ili NATO-ovim vojnim aktivnostima oko Svalbarda koje, kako Rusija tvrdi, potkopavaju vojna ograničenja ugovora. Rusija je u ožujku 2025. optužila Norvešku za militarizaciju Svalbarda, što Oslo čvrsto odbacuje, ističući da djeluje u skladu s međunarodnim obvezama i da je arhipelag dio NATO-ove zone odgovornosti.
Otvori KEKS Pay
Milanović je imao neku tvrtku političkog savjetnika s kojom je bio jako uspješan i završio na minimalcu, pa on sigurna onda zna Trumpa savjetovati što treba raditi. Čovjek koji u vlastitoj državi radi samo nemir i podjele u RH društvu,u, sad je prešao i na međunarodnu političku scenu. Neka pazi možda je Trump uveo carine na savjete.