Trnjanski kresovi još su jednom zapalili atmosferu i potaknuli već pomalo zamornu diskusiju o tome tko je bio oslobođen, a tko okupiran. U toj raspravi, koja zapravo i nije rasprava, nego je kakofonija monologa koje izgovaraju oni koji su gluhi za tuđe argumente, gube se iz vida ljudi koji su doživjeli taj svibanj 1945. Znamo li kako su se oni osjećali, vodimo li o tome računa pri davanju ocjena tog prijelomnog proljeća i svega onoga što mu je prethodilo i što je slijedilo? Jesmo li uopće dovoljno upućeni u ta zbivanja, jesmo li imali prilike o tome dovoljno slušati i čitati, ili se prepuštamo indoktrinacijama kojima smo – netko dulje, a netko kraće – bivali izvrgnuti od zagovornika suprotstavljenih ideologija? Danas ima još malo onih koji su doživjeli to proljeće, a nema ni tako puno njihove djece. Većina današnjih mladih nije mogla iz prve ruke čuti o iskustvima svojih baka i djedova ili prabaka i pradjedova.
Na trnjanskim krijesovima nije bila niti jedna zastava RH niti bilo kakva hrvatska zastava. Kraj priče.