U emisiji Večernji TV-a gostovao je Tonči Tadić, nuklearni fizičar i član znanstveno-tehničkog odbora Euratoma, a pričao je o vrlo važnoj temi za cijeli svijet koju je pokrenuo Donald Trump. On je najavio da će se Amerika vratiti nuklearnim pokusima i naravno, nije dugo trebalo da mu odgovori Vladimir Putin, koji je odmah rekao da će i Rusija krenuti ponovno s nuklearnim pokusima.
Recite nam gdje bi mogla završiti ova priča o najavljenim nuklearnim pokusima SAD-a i Rusije?
Prilično sam tužan zbog toga jer se svijet zapravo vraća na vrijeme od prije tridesetak godina. Naime, zadnji nuklearni pokus proveden je još 1992. Od tada nuklearnih pokusa nije bilo. Štoviše, 1996. sklopljen je Sporazum o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (CTBT). Taj sporazum potpisale su SAD, Rusija, Kina i ostale velesile. Međutim, SAD, Rusija, Kina, Egipat, Izrael, Iran, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja ga nisu ratificirali (neki ga nisu ni potpisali). Problem je u tome što kad imate tako velike sile koje se ne žele obavezati protiv provođenja nuklearnih pokusa, onda je jako teško prisiljavati sve ostale.
No, unatoč tome osnovana je Međunarodna organizacija za sveobuhvatnu zabranu nuklearnih pokusa – CTBTO (Preparatory Commission for the Comprehensive Nuclear-Test-Ban Treaty Organization). Kad netko provede nuklearni test, CTBTO svojim seizmičkim i radionuklidnim senzorima dokaže da je to zapravo bio nuklearni test, koliko je bio jak i gdje se dogodio. Dakle, kad je Kim Jong-un provodio svoja testiranja, upravo je CTBTO bio taj koji je potvrdio da je doista riječ o nuklearnom testu, kako je bio jak i što to zapravo znači.
Što se zapravo događa? U toj organizaciji sudjeluju sve nuklearne velesile. Ono što je Trump zapravo izveo je pokušaj da se pokaže kao frajer pred Putinom: „Gle, mi imamo nuklearno naoružanje!“ Kao da to Putin ne zna. „E, pa ćemo sad mi krenuti s našim nuklearnim testovima da vidiš koliko smo mi jaki!“ – što je potpuno besmisleno. Svi u svijetu znaju da su Sjedinjene Države velesila bez premca; oni ne moraju dokazivati svoju snagu vojnim paradama niti nuklearnim testovima.
Međutim, što se dogodilo? Odmah nakon toga Putin je najavio ruske nuklearne testove, a Putinu baš to treba. Naime, ruski nuklearni testovi bit će dokaz da Putin ima jako nuklearno oružje i još jedna poluga u plašenju javnosti u Europi i Americi ruskim nuklearnim arsenalom. I to je zapravo najgore u cijeloj priči. Trump, po tko zna koji put – namjerno ili slučajno – ide na ruku Putinu sa svojim potezima. Sada možemo očekivati kroz par mjeseci, možda pola godine, jedan spektakularni ruski nuklearni test na otoku Novaja Zemlja u Arktičkom arhipelagu Rusije.
Američki ministar energetike pokušao je ublažiti Trumpovu izjavu, rekavši da se misli na testiranje sustava koji nose nuklearni materijal i na sustave održavanja, ali Trump je vjerojatno mislio na prave nuklearne pokuse. Doduše, kažu da bi Amerika, ako bi radila nuklearne pokuse, radila ono što se radilo u zadnje vrijeme – subkritične pokuse. Da objasnimo gledateljima: to su oni u kojima nema prave lančane reakcije plutonija. Imamo li indicije da bi Putin napravio površinski pokus atomske bombe? Ili bi i on išao dalje pod zemlju, kao što su se radili zadnji pokusi?
Da, dobro ste ocijenili cijelu priču. Kod nuklearnih pokusa doista se razlikuju tri skupine. Jedna je testiranje samih raketa-nosača – to de facto svi rade, primjerice ono što Putin lansira kao svoje specijalne rakete ili torpeda. To je dio nuklearne priče i spada u testiranje nuklearnog arsenala bez eksplozije. Sjedinjene Države povremeno testiraju svoje rakete, jednako tako je Francuska prošle godine provela testiranje krstareće rakete lansirane iz aviona tipa Rafale koja može nositi nuklearnu bojnu glavu. Dakle, to je nešto što se radi, čak bih rekao prečesto.
Međutim, ono što doista spada u pravi nuklearni pokus jest testiranje implozije plutonija stare jezgre. Za naše gledatelje da im bude jasno: iransku nuklearnu bombu temeljenu na uranu ne treba testirati – za nju se zna da radi čim netko ima dovoljnu količinu visoko obogaćenog urana. Može se napraviti „topovska“ bomba od dvije subkritične mase koje se spajaju i to sigurno funkcionira. Bomba bačena na Hirošimu (uranijska) nije testirana – upravo to je bojazan kod Irana: da kroz neko vrijeme može imati nekoliko nuklearnih bombi koje ne treba testirati jer se zna da sigurno rade.
Testira se plutonij za bombe. Plutonij ne može biti uređen u dvije kritične mase koje se spajaju jer krene reagirati već na pola metra udaljenosti. Ono što su shvatili još 1944. jest da je s plutonijem jako teško raditi te da je kritičnu masu moguće postići jedino tako da se količina plutonija veličine grejpa sabije eksplozijom – potpuno simetrično sa svih strana – da se savršeno komprimira i da u jezgri postigne veću gustoću nego što je prirodna, čime se omogućava nuklearna eksplozija. Savršeno homogeno kuglasto sabijanje plutonija jako je teško postići i to se testira.
E sad, što treba naglasiti? I Rusi i Kinezi i Sjedinjene Države, prije toga i Francuzi i Britanci, pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih proveli su doslovce na tisuće testova i proba. Ne treba raditi nove testove da bi se dokazalo da neki dizajn nuklearne bojne glave radi. Probali su bojne glave od pola kilotona (za haubicu 203 mm), par kilotona, par desetaka kilotona, par stotina kilotona pa do 50 megatona (npr. Car-bomba). Probali su sve: u zemlji, nad zemljom, u zraku, u stratosferi, na moru, pod morem. Doista je probano sve. Razumijem da nove nuklearne sile (Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja) žele testirati, ali što će to Amerikancima i Rusima? Oni su to davno probali i znaju da savršeno funkcionira.
Dakle, meni kao laiku jedini mogući razlog – a vi ćete objasniti je li realan – jest starost tog nuklearnog arsenala. Neke bojne glave stare su 30–40 godina. Koliko znam, pomoću superračunala stalno se rade simulacije kako bi danas reagirala ta bomba da je bačena. Ima li za to realne osnove? Hajde da vidimo stvarno kako reagira nuklearna bomba koju držimo u silosu 35 godina – je li to donekle razlog?
To je dobro pitanje. Nitko od nas ne bi vozio auto star 30 godina, a ovdje se očekuje da će pouzdano raditi nuklearna bojna glava stara 30 i više godina. Prvo, na njoj propadaju kablovi i detonatori zbog neprekidnog zračenja iz bojne glave – to znači da odlazi sinkronizacija koja omogućava savršeno simultano sabijanje plutonija u jezgri. Drugi problem: nakon 1950-ih više nitko ne radi čiste fisijske bombe – uvijek se dodaje malo fuzijskog goriva. Ako dodate gram i pol deuterija i gram i pol tricija (obično u obliku litij-deuterida), povećava se snaga za 10–50 kilotona, a košta sve skupa 40–50 tisuća eura.
Međutim, tricij ima poluživot od 12 godina, što znači da svakih 3–5 godina moraš izvaditi dio arsenala i svakih 6–8 godina zamijeniti tricij. To košta i trebalo bi testirati pouzdanost. Ali to su već radili desetljećima.
Ključno pitanje je kako provesti pravi nuklearni pokus – onaj u kojem bomba doista eksplodira. Odustalo se davno od nadzemnih ili zračnih pokusa zbog kontaminacije okoliša. Većina zemalja (uključujući Kim Jong-una, Indiju i Pakistan) radila je podzemne testove: iskopa se horizontalni tunel (može cik-cak), na kraju se postavi bojna glava, a postoji niz masivnih betonskih vrata koja se zatvore pri eksploziji. Stvara se vatrena kugla plazme koja tali kamen, širi se dok se ne ohladi, a onda se kaverna kristalizira. Za 110 kt (Kim 2016.) kaverna je bila 160–190 m u promjeru; za 1 Mt bila bi 250–300 m. Kim je serijom testova srušio cijelu planinu veličine Medvednice.
Da se vratimo: mislite li da će Putin napraviti površinski pokus?
Mislim da je čitava svrha Putinove priče upravo velika lijepa nuklearna gljiva koju može pokazati. Ako pukne pod zemljom – registrira se samo kao potres magnitude 5–6 Richtera. Međutim, ako se pojavi lijepa nuklearna gljiva to onda Putin može pokazivati, onda to Dimitrij Peskov može prikazivati na tiskovnim konferencijama. Putinu nije cilj podzemni nuklearni pokus, cilj mu je pokazati lijepu veliku nuklearnu gljivu od eksplozije da s tom nuklearnom gljivom od ruske nuklearne bombe može plašiti javnost u Europi SAD u. To je svrha cijele priče i to mu je omogućio Donald Trump, podsjetivši ga da je, eto, unatoč svim očekivanjima, unatoč potpisanom Sporazumu o zabrani nuklearnih pokusa, Amerika istupa iz te priče i daje punu mogućnost Rusiji da napravi to isto.
Trebamo li strahovati od radioaktivnog materijala u zraku nakon takvog pokusa na Novoj zemlji? Znamo kad je bio Černobil upozoravani su ljudi da ne suše pelene vani, da ne jedu salatu iz vrha jer je radioaktivni materijal u zraku.
Kod Černobila gorjelo je 700 tona goriva tjednima; kod nuklearne bombe ima 6–100 kg fisijskog materijala. Razlika je ogromna – fallout ostaje lokalno. U Hirošimi i Nagasakiju danas se normalno živi; u Černobilu neće nikad nitko. Ja sam rođen 1962., a 1965. je bilo 138 nuklearnih pokusa u čitavom svijetu. Doslovce svaki drugi dan je netko puknuo jednu nuklearnu bombu negdje, dali Amerikanci ili Rusi ili Kinezi ili Francuzi ili Britanci. Nešto je negdje eksplodiralo. Te godine svaki drugi dan i evo me tu danas, kao i cijela moja generacija iz 1962., odnosno svi rođenih plus/minus pet godina oko toga.
Spominje se da bi jedna od većih negativnih posljedica, koja se predviđa ako SAD i Putin krenu testirati bombe, bila da onda krenu Kina, pa posljedično Indija, Pakistan i svi ostali provoditi pokuse. Je li to jedna od većih negativnih posljedica?
Moguće je, ali Kinu, Indiju i Sjevernu Koreju ništa ne sprječava – oni nisu potpisnici. Sjeverna Koreja zadnji test imala 2017. Ako se ni Rusija ni SAD više ne pridržavaju CTBT-a, kako ćemo sankcionirati Pjongjang? To može pokrenuti val „ja sam jak, imam nuklearno oružje“ – potpuno besmisleno, jer svi već znaju tko ga ima.
Zaključak: da, Putinu će to koristiti za lijepu gljivu i strašenje?
Još jedan detalj: ovo što ćemo gledati idućih godina jest drugi hladni rat – širenje arsenala, novi igrači, pokusi… Sve smo to već vidjeli. Prvi hladni rat završio je ekonomskim iscrpljivanjem SSSR-a zbog mahnite utrke. Ovaj drugi završit će isto – Rusija već troši preko 40 % proračuna na vojsku; krene li u novu nuklearnu utrku, bit će još gore. Ekonomsko iscrpljivanje Rusije bit će kraj priče.
Otvori KEKS Pay
SSRR?