Što je to – kaže stara pitalica – kuha se i peče, suši se na dimu, a na kraju se baci? Odgovor je, sjetit će se stariji, ona mreža u kojoj se nekad priređivala buđola i slične suhomesnate finote: u toj se mreži pripravljala i prodavala, i ta se mreža na kraju bacila. Ali danas se naresci ne prodaju u mrežama nego u plastičnim paketićima, izvagani i izrezani na kriške. U supermarketu kupujem mini rajčice u plastici, meso na stiropornom podlošku prekrivenom folijom, kefir u plastičnoj boci, tost u celofanu, puding u plastičnoj čaši s aluminijskim poklopcem, kava je u staklenci ali je poklopac plastičan, kao i kod začina; voće i povrće važem zasebno i onda sve što kupim stavim u zasebnu plastičnu vrećicu; sve iz zamrzivača je u nekoj plastici, od ribe do graška; sladoled je u plastičnoj kutiji, krumpir je u plastičnoj mreži, pivo je u plastičnoj superboci; sve za higijenu i čišćenje je u plastici – šamponi, sapuni, deterdženti, odmašćivači cijevi, paste za zube. Čak i ono što nije imalo plastiku sad je ima: kartonske kutije za tjesteninu odnedavno imaju prozorčić zakriven plastičnom folijom, a i papirnate vrećice za kruh moraju imati jedan plastičan dio koji je gotovo nemoguće odvojiti za zasebno recikliranje. No zato, kad dođete na blagajnu, obavijeste vas da morate skupo platiti plastičnu vrećicu, ako već niste bili tako ekološki svjesni da donesete torbu (također plastičnu).

bravo, posebno me nerviraju pakiranja soka u tetrapaku-vani papir-unutra folija,tako je i mlijeko,jogurt još koješta i naravno mora u mjesani, kad provjeriš što sve ne smiješ odijeliti ispada da trebas jako puno vrećica ako ćeš pravilno raditi,dakle posve suprotno od,,jeftinijeg načina,, koji promoviraju