Ovog ljeta Bosna i Hercegovina te Hrvatska ispisuju nove stranice svoje nogometne povijesti. Obje su među 32 najbolje reprezentacije svijeta i obje su izborile plasman u nokaut-fazu Svjetskog prvenstva. Za Hrvate u BiH to ne bi trebao biti razlog za dvojbu, nego za dvostruko zadovoljstvo. Jer imaju dvije reprezentacije: Hrvatsku, kao reprezentaciju svog naroda, i BiH, kao reprezentaciju svoje domovine.
Mnogi Hrvati u BiH nikada nisu razvili snažnu emocionalnu povezanost s reprezentacijom BiH. Razlozi za to nisu isključivo nogometni, pa ni sportski. Rat, političke podjele, osjećaj neravnopravnosti i uvjerenje da državne institucije ne predstavljaju jednako sva tri konstitutivna naroda ostavili su dubok trag, a sve se to neminovno prelilo i na sport. Dodatno nepovjerenje stvarali su prizori sa stadiona na kojima dominiraju zastave s ljiljanima. Dok ih jedni doživljavaju kao simbol povijesne Bosne, drugi ih ponajprije povezuju s ratnim razdobljem. Povremeno su se događala i slavlja koja su više nalikovala na provokacije nego na iskreno zajedničko veselje. Takve scene nisu gradile mostove, nego su kod mnogih dodatno učvršćivale osjećaj da reprezentacija ne pripada svima jednako.
Pogotovo kada kažu, nema tamo Hrvata već su to Bošnjaci katolici.