Finale koje se odvija već dobro poslije ponoći, u kojem na filmskome platnu čovjek čovjeku mesarskom sjekiricom rascopa glavu, a tisuću-dvije ljudi ispred platna doživljava katarzu, plješću, viču, skaču sa svojih sjedala, u osamljenom će pojedincu izazvati jezu. A pritom, možda, i sam skače, viče i plješće. I možda ga upravo to najviše i uplaši.
Trebalo bi to istražiti, ali malo je vjerojatno da je u sedamdeset i jednoj godini Pulskog filmskog festivala jedno ubojstvo izazvalo ovakvo oduševljenje publike. I jednako je malo vjerojatno da je ijedan filmski hepiend publiku odveo u katarzu. Hepiend, barem u epohi nakon socijalističkog realizma, koja u hrvatskoj i ostalim jugoslavenskim kulturama, u književnosti, filmu i slikarstvu, nastupa godinama prije ustanovljenja festivala, ne vodi prema katarzi, nego prema ganuću, lažnom osjećaju sreće i na kraju svih krajeva, prema kiču. Ali u ovome slučaju ne: jedno krvavo ubojstvo oslobađa Arenu ljudi, pročišćava njihove emocije, moralno ih resetira, dovodi na početak.
Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost
