Na prste jedne ruke, doslovce, mogu se nabrojiti vrhunski hrvatski urari. Luksuzne satove nose mnogi, a majstori koji znaju servisirati skupocjene satove Jaeger-LeCoultre, IWC Schaffhausen, Officine Panerai, Patek Philippe, Vacheron Constantin... u zemlji su rijetki, gotovo da ih nema. Zanimanje nestaje, urarska škola više ne radi, priča se svela na entuzijaste koji se brinu o satovima visoke klase. Govorimo ovdje o urarima, ne o ljudima koji u šoping-centru mijenjaju baterije. Najbolji je među njima dečko iz Samobora. Marko Požgaj (36) urar je kojeg i švicarski urarski znalci zovu – urarskim Messijem.
– Satovi me do 27. godine nisu zanimali, mislio sam i ja da je urar čovjek koji mijenja baterije na zametenom malom stolu. A danas radim u Marlijevu servisu u laboratorijskim uvjetima, kao da sam u NASA-i ili Pfizeru. Eto, ovdje imam i mikroskop! U servisu i to koristim.
Konobar iz Lampaša je autoritet
Požgaj ima najviše urarskih certifikata u zemlji, a jedan je od desetero ljudi u Europi koji mogu servisirati kultni Atmos firme Jaeger‑LeCoultre.
– U mehaničkom ručnom satu, recimo Breitlingu, ima više od 250 dijelova. Tu računamo šarafe, kotače, platine, federe, prijenosne kotače, opruge, poluge, ležajeve, brtve, pušere, krunice, stakla, bezela, kućišta... – kaže Požgaj. Za svaki je kalibar (svojevrsni motor) sata morao tjedne provesti u Švicarskoj na obuci.
– U svakom brendu, bio to Tissot, Longines, Tag Heuer, Omega, Cartier, JLC, IWC... ima više nivoa. Kao i u autoindustriji, mehaničar koji će šarafiti po Audiju A3 ne može raditi na najskupljem BMW-u ili Tesli na struju. Za to mora imati znanje. Ja sam godinama odlazio u švicarski Schaffhausen ili La Chaux–de–Fonds, Le Sentier... i po tri tjedna prolazio obuke. Prvo, kako polirati sat, pa onda ga rastaviti, pronaći kvar, sastaviti ga. Recimo, Oscar Lobo, on je glavni za poliranje u Richemont grupi i predaje u Cartieru. Vjerojatno je najbolji na svijetu. On nas je učio finese. Kako savršeno satinirati, kako fino polirati. Čini se jednostavno, ali su nauke.
Koji je najskuplji koji ste držali?
– Jaeger–LeCoultre Hybris Mechanica Grande Sonnerie, sat s 26 komplikacija, koji vrijedi 1,600.000 eura. Držao sam ga u ruci, ali i ne i na ruci. Ima tisuću i nešto dijelova, a urar ga sklapa godinu dana.
Što je najskuplje što ste servisirali?
– IWC Portuguese Perpetual Calendar, sat kojem cijena ide i iznad 60.000 eura.
Zadrhte li ruke?
– Ne. S iskustvom prestanu drhtati. Može puknuti kazaljka, ali što onda? Naručim novu. Sat kao sat. Kupac ga nakon servisa mora dobiti u stanju u kojem ga je i kupio. Kakav je izašao iz tvornice. Sličan je princip i kao servisiranja automobila, ali nakon servisa vi nećete dobiti novi automobil, onakav kakav je došao iz tvornice. A kod satova je tako.
Je li urarski posao najprecizniji?
– Sve je sitno, minijaturno, krhko. Rijetki su takvi zanati. Prije je urara bilo puno više nego danas. Samo u zagrebačkoj Vlaškoj bilo je četiri ili pet urara. U Samoboru pet ili šest. Urar je struka, ili jesi ili nisi – govori urar zagrebačkog Marlija.
Uz bok su i urari Pere Mamića i Malalana. Dečki koji su na svjetskom nivou. Kako ste vi počeli?
– Bio sam ja i konobar, kao mlad radio u diskoklubu Lampaši, radio kao student na dostavama i u Plivi kod mame Verice. Studirao sam na Strojarskom fakultetu, istekla su mi studentska prava i tražio sam posao. Slao sam mailove na sve strane. Ima tome deset godina. Došao sam na probu kod Željka Marinovića, šefa Marlija, našeg vrhunskog urara koji mi je prenio najveća znanja i uveo me u svijet vrhunskog urarstva. Prvog dana dao mi je vekericu i rekao: “Marko, probaj je rastaviti i složiti.” Imala je par kotača i feder, to sam lako riješio. Došao sam poslije na probni rad i ostao. Treba biti pedantan. Znati mehaniku. Tata Franjo bio je kovinotokar, radionica je uvijek bila puna alata pa sam mehanički dio naslijedio od njega. Prvi trening imao sam u Breitlingu. Bili su iznenađeni da su u Hrvatskoj našli urara, nekog početnika, koji tako brzo može raditi po njihovim principima i standardima. Ispalo je da sam rođen za to, a nisam ni znao. Škole za urara više nije bilo u moje doba. Ispalo je sasvim slučajno.
U Europi ste jedan od rijetkih koji može servisirati Atmos?
– To je sat koji je perpetuum mobile. Nije ga potrebno navijati, a navija ga plin etil-klorid. Plin je stlačen u mijeh i na promjene temperatura se širi i skuplja. Samo promjenom od jednog Celzijeva stupnja sat se navije za dva dana. U urarskom svijetu to je gral, ne postoji ništa slično. Može raditi stotinama godina.
Koliko ih ima u zemlji?
– Par...
Što je urarski gral? Atmos je stolni sat, no koji je najcjenjeniji ručni sat?
– A. Lange & Söhne, Patek Philippe pa Jaeger-LeCoultre. Tim redom.
Rolex, dakako, nije u tom društvu?
– Rolex ima sedam kalibara, odnosno mehanizama. A Jaeger–LeCoultre više od 1200 različitih... Patek Philippe Grandmaster Chime – ima više od 1200 dijelova, radili su ga za obljetnicu 175. svojega postojanja.
Što je s vašim nadimkom urarski Messi? Kako ste ga dobili?
– U Marliju je bio trener iz Omege, koji mi je nakon testa rekao da od maksimalnih 100 bodova ja imam 98. Rekao mi je: “Ti si Messi.” U Breitlingu sam također imao 98 bodova, a namjerno sam savinuo jednu kazaljku, da ne bude okruglih 100. Iz štosa, jer 80 bodova je prolaz.
Urari vole gemište
Piju li urari?
– I gemište i pivo. Ne biramo, ali nakon posla...
Koliko je to težak posao?
– Moja supruga Mirela mislila je stalno da mi samo nešto šarafimo i zafrkavamo se. Jednom sam joj odnio najosnovniji sat na navijanje, da ga proba rastaviti i sastaviti, donio sam i alat. Uspjela ga je rastaviti, ali tu je stalo. I nakon toga me više ne zafrkava, zna da je to posao koji nije lak. Kćeri Erika (2,5) i Noa (5 mjeseci) još ne znaju da je tata majstor za satove.
Može li se ozlijediti urar na poslu?
– Zna se dogoditi da šaraf završi u čarapi, da si pincetu zapiknemo u prst ili uljericu. Boli, ali brzo prođe.
Zašto su satovi tako skupi? Cijene im idu u nebo, od 5000 eura pa sve do više milijuna eura.
– Kućišta su im od zlata, platine, svi su dijelovi ručno rađeni, svaki šarafić napravljen je rukom, svaki zubac rukom. Bio sam i pred kućom Phillipea Dufoura, koji živi tri metra od tvornice Jaeger-LeCoultrea. On radi ručnim alatima, onakvima kakvima se radilo prije stotinu godina. I sat radi od nule. Za jedan treba sat mu deset mjeseci. Taj je apsolutni autoritet, ali bilo mi je neugodno pokucati mu na vrata iako su mi rekli da će ih rado otvoriti mladima.
Na što kupci moraju pripaziti?
– Mehanički satovi nisu za svakoga. Oni su živi, imaju dušu. Za mnoge su oni na baterije.
Za koliko se novca može kupiti dobar mehanički sat?
– Već za 500 eura, kvalitetan švicarski Tissot.
A što se u Hrvatskoj najskuplje može kupiti u dućanu?
– IWC Perpetual, koji košta nešto više od 300.000 kuna.
Tko vam pomaže?
– Imam šegrta, sjajnog urara Marka Joku (33), sve što naučim vani prenosim njemu. Radio je u McDonald’su, konobario na Peščenici, nosio žestoka pića Željku Malnaru, Braci i Ševi, a onda pomagao ocu uraru. Ima nade za hrvatske urare, ne damo se.
Zanimljiv intervju. Hvala na objašnjenjima i svako dobro našim urarima!