"Ništa se ne može usporediti s osjećajem ispunjenosti jer znam da sam svoj poziv ostvario na najbolji mogući način. Nikada ni o čemu drugome nisam razmišljao. Ništa me drugo nije zanimalo, nisam imao nikakvih drugih ambicija ni ciljeva. Ni onda ni danas. Ništa drugo u životu nisam želio ostvariti osim toga da budem – dobar doktor. I to sam radio iz dana u dan", riječi su to kojima ljubav prema medicini i svoj liječnički poziv slikovito i inspirativno opisuje prof. dr. sc. Julije Meštrović, poznati splitski liječnik, pedijatar i sveučilišni profesor, koji je lani, nakon dugogodišnjeg predanog rada, otišao u mirovinu. A zbog svega što je u svojoj bogatoj karijeri postigao te zbog svog doprinosa zdravstvenom sustavu i razvoju pedijatrije, upravo je Meštrović laureat ovogodišnjeg izbora Večernjeg lista za osobu godine.
Riječ je o prestižnom izboru u sklopu kojeg se od 2011. godine biraju pojedinci, iznimne osobe koje su svojim radom u protekloj godini pridonijele napretku hrvatskog društva. Pa iako je Meštrović tijekom svoje bogate karijere bio iznimno samozatajan, upravo se lani našao u fokusu javnosti, i to nakon što je u javnost dospjelo izvješće EPPO-a u kojem je stajalo da je KBC Split odbio primiti mito za nabavu sustava za robotsku kirurgiju. Iako se taj pokušaj nije odnosio na njega osobno, Meštrović je kao čelna osoba ustanove tada postao junak javnosti, a i sada je, u Večernjakovoj anketi za odabir osobe godine, dobio najviše glasova čitatelja, što šalje snažnu poruku o vrijednostima koje bi se u društvu trebale zastupati.
Međutim, stručni žiri koji je Meštrovića za osobu godine prvo nominirao, a potom ga i odabrao, naglašava kako mu se ovo priznanje ne dodjeljuje zbog nečega što nije učinio, već prije svega zbog svega što je kao liječnik učinio, stvarao i postigao. S Meštrovićem smo stoga razgovarali upravo o njegovu pozivu, počecima karijere, hrvatskom zdravstvenom sustavu, posvećenosti pedijatriji, ali i životu u mirovini.
– Liječnički poziv vidim kao služenje zajednici. Moram reći da je pri odabiru medicine na mene uvelike utjecala moja mama, koja mi je uvijek govorila kako je plemenito biti liječnik. Nekako sam to upio od malih nogu i to je u meni živjelo i sazrijevalo. Kada je trebalo odlučiti koji studij upisati, nisam uopće razmišljao. Odabrao sam medicinu u Zagrebu i danas mogu reći da sve što sam kao mlad čovjek zamišljao da bih kao liječnik mogao raditi, pokazalo se ne samo točnim nego je još bilo i puno kvalitetnije, značajnije i vrednije – prisjeća se Julije Meštrović, koji se nakon studija vratio u rodni grad te je radio u hitnoj medicinskoj pomoći u Trogiru i Splitu. Naposljetku se odlučio specijalizirati za pedijatra, nakon što je radio sa starijim kolegama, koji su na njega prenijeli entuzijazam. Zainteresiralo ga je, kaže, što je pedijatrija integrativna, ali i što je posvećena djeci.
Stekao je subspecijalizaciju iz dječje intenzivne medicine, napisao je i doktorat u tom području, pisao udžbenike, usavršavao se diljem svijeta, bio je predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva, dopredsjednik Europskog pedijatrijskog društva... Također, vodio je tim u osnivanju Zavoda za intenzivno liječenje djece u KBC-u Split i Referentnog centra Ministarstva zdravstva RH za pedijatrijsku hitnu medicinu, koji iduće godine obilježava 25. godišnjicu postojanja. I upravo mu je to iskustvo, kaže, pomoglo da 2018. godine preuzme funkciju ravnatelja splitskoga KBC-a.
– Naravno da se vođenje bolnice uvelike razlikuje od rada na klinici. Međutim, meni je moj rad uvelike pomogao da mogu uspješno obavljati dužnosti ravnatelja jer sam radeći na Zavodu za intenzivno liječenje djece, surađivao s drugim specijalistima u bolnici. Također, na brojnim sam edukacijama učio o tome kako raditi u timu jer samo timski rad može dati rezultate. I tako smo u upravi bolnice, ravnateljstvu, mi bili tim u kojem sam ja bio koordinator i sve je to izvanredno funkcioniralo. Imao sam silno povjerenje u svoje kolege i suradnike. I oni u mene – govori Meštrović, za čiji je odabir u oba mandata bila presudna velika podrška zaposlenika. Drugi je mandat, doduše, prekinuo prošle godine u srpnju, nakon ukupno šest godina na funkciji. Odlučio se povući u mirovinu, a mediji su već tada pisali o pritiscima s kojima se splitski KBC nosio. Ta događanja Meštrović danas ne komentira, postupci su još u tijeku, već samo zaključuje kako je biti ravnatelj KBC-a iznimno izazovno.
– Puno je izazova, osobito ako čovjek želi nešto stvoriti. Imao sam sreću da sam imao sjajne suradnike koji su bili ambiciozni i koji su željeli pridonositi. Trudili smo se da naši liječnici i naše osoblje dobiju ono najbolje što im je potrebno, i u tome smo uspijevali – ističe Meštrović te dodaje kako je izrazito teško razdoblje u kojem je upravo on bio ravnatelj bila pandemija koronavirusa.
– Opet moram ponoviti, da nismo tako timski radili, ne bismo prebrodili mnoge teškoće, kao što je bila pandemija. KBC Split je imao najveći broj hospitaliziranih bolesnika i najveći broj bolesnika na respiratoru. Nije bilo lako nositi se s tim pritiskom – kaže Meštrović, o kojem se i tada u medijima pisalo jer je, na samom početku pandemije – sjeo u vozilo hitne pomoći i osobno otišao po pacijenta.
– Osjećao sam da smo mi najodgovorniji i da moramo biti primjer drugima. Te večeri bilo je problema s prijevozom jednog bolesnika zaraženog koronavirusom, i ja sam jednostavno otišao u bolnicu i sjeo u kola. Sa mnom je bio vozač Ivica Moro, a ja sam sudjelovao u zbrinjavanju tog bolesnika kako bih pokazao da se treba ponašati odgovorno i stručno, ali bez nepotrebnog straha. Nakon toga više nije bilo teškoća – prisjeća se Meštrović, koji je svakog jutra obilazio osoblje i bolesnike oboljele od koronavirusa. Priznaje i kako se teško nosio sa skepsom i kritikom u javnosti koja se u pandemiji razvila prema liječnicima.
– Bilo je teško i meni i svim mojim suradnicima. Došlo je do odbojnosti, pa iako mi znamo da te mjere nisu bile lako provedive i da je bilo teško prihvatiti novonastale okolnosti, to je za sve nas bilo nešto novo. Nešto s čim smo se i kao pojedinci i kao društvo jednom suočili i nadam se nikad više. Međutim, ta odbojnost koja se u javnosti bila pojavila i danas, nažalost, ima posljedice. Došlo je do velikog odbijanja cjepiva i danas se djecu nedovoljno cijepi. Iako su mnoge bolesti koje su nekad bile smrtonosne danas iskorijenjene, sada ponovno moramo poticati cijepljenje – upozorava Meštrović, koji se osvrće i na, kako kaže, najveći problem našeg zdravstvenog sustava, a to je nedostatak osoblja – liječnika, ali osobito medicinskih sestara.
– Često spominjem ovu priču jer je važna. Kada sam bio na edukaciji za pedijatrijsku intenzivnu medicinu u Rimu, u bolnicama Gemelli i Bambino Gesu, stariji mi je kolega rekao: "Julije, kada se vratiš u Split, budete li osnivali odjel za intenzivno liječenje, najvažnije su medicinske sestre." Nikada to nisam zaboravio. I zaista, na odjelima za intenzivno liječenje, ali i na svim drugim odjelima, medicinska sestra je ta koja je neprestano uz pacijenta i onda će ona pozvati liječnika kada je potrebno. Ona mora znati prepoznati neke promjene i mora znati postupiti dok liječnik ne dođe, a kada dođe, onda oni moraju nastaviti raditi kao tim. I mislim da su to najveće teškoće našeg sustava, ali ti izazovi nisu samo hrvatski, pa ni europski. U svijetu nedostaje medicinskih sestara i liječnika te timova koji surađuju i koji su na taj način uvježbani – napominje Meštrović te dodaje da je tijekom brojnih edukacija izvan Hrvatske spoznao i koje su prednosti ovdašnjeg sustava.
– Kod nas možda to nije sve baš lijepo uređeno. Ako odete u neke ustanove u svijetu, a bio sam u takvima, ima bolnica koje izgledaju izvanredno izvana, njihova su predvorja savršeno uređena, kao u hotelu. Ali zdravstvena skrb nije na toj razini uređenosti. S druge strane, naši liječnici i naše medicinske sestre, naše osoblje, najveća su vrijednost sustava. Ako pacijent dođe u Split na objedinjeni hitni bolnički prijem, on će dobiti sve ono što bi dobio bilo gdje na svijetu. Pa i više, i bolje, i kvalitetnije – govori Meštrović, koji je dio karijere proveo i kao predavač na Medicinskom fakultetu u Splitu, gdje je bio i prvi pročelnik Katedre za kliničke vještine. I za tamošnje studente ima samo riječi hvale. Nažalost, u Hrvatskoj se nakon 65. godine samo iznimno može nastaviti predavati na fakultetu, što je velika nelogičnost sustava.
– Mišljenje je mnogih mojih kolega da u toj dobi imaju puno znanja i iskustva, a i više vremena, pa bi mogli prenositi to svoje znanje mlađim kolegama. S njima je divno raditi jer su jako entuzijastični i toliko vole liječnički poziv da se ne moramo brinuti za budućnost – poručuje. Ipak, i dalje postoje načini za prenošenje znanja pa za mlade liječnike organizira tečajeve o hitnim stanjima u pedijatriji, a baš je prošlog tjedna izdan i novi udžbenik na engleskom jeziku "Pediatric Emergencies", čiji je Meštrović glavni urednik, a suurednici su profesori Branka Polić i Joško Markić. Napisalo ga je 88 autora, ima 75 poglavlja, a iz njega će učiti studenti diljem svijeta.
Pedijatar dok živi
Julije Meštrović tako pokazuje da ni u mirovini za njega nema stajanja, a drago mu je da se nakon odlaska s ravnateljske funkcije vratio onome s čime je sve krenulo – liječenju najmlađih pacijenata. Član je, naime, mobilnog tima za pomoć teško bolesnoj djeci.
– Imao sam sreću da se upravo formirao pedijatrijski palijativni tim u Domu zdravlja u Splitu i tu radim sa svojom dugogodišnjom suradnicom, profesoricom Brankom Polić i sestrom Mirandom Bratim, koja je s nama radila na intenzivnoj. Uhodan smo tim te odlazimo u obiteljske domove djece s posebnim potrebama s kroničnim bolestima. Potpuno je drukčije pregledati dijete i razgovarati s djetetom i s roditeljima u ambulanti ili otići u njihov dom i onda razumjeti okolnosti života i potrebe tog djeteta i obitelji. To je potpuno druga dimenzija i to je ono što mi sada radimo. Stalno smo u kontaktu s obiteljima, oni nas mogu nazvati na mobitel kad god im nešto zatreba da bi dobili savjet, a mi nastojimo pomoći da taj sustav najbolje funkcionira – objašnjava Meštrović, koji kaže da mu je posebno drago kada ga, tijekom šetnje Splitom, zaustave bivši pacijenti ili njihovi roditelji. Nema, kaže, ništa važnije od toga. Ipak, u mirovini napokon ima vremena koje može posvetiti svojoj djedovini, kamo odlazi sa suprugom Marijom, inače također poznatom pedijatricom, koja je danas u mirovini.
– Sad imam puno više vremena pa često odlazim na Veli Drvenik. Tamo aktivno surađujem s našim Mjesnim odborom i očekujemo da se najesen na Drveniku ponovno otvori osnovna škola i stvore uvjeti za život mladih obitelji. Odatle su moj djed i baka, moji Meštrovići. To njihovo nasljeđe vratilo me maslinama koje su bile desetljećima zapuštene. Provodim vrijeme u radu, a svaki put kad dodirnem neku od tih maslina, pomislim: "Tu je bio dlan moga dida Ivana i moje babe Kate." To me vraća u svijet koji je mogao biti izgubljen. Danas moja supruga Marija i ja provodimo zajedno umirovljeničke dane i to nam pruža veliku sreću – zaključuje Meštrović, koji za kraj razgovora skromno zaključuje kako nije očekivao da će ponijeti titulu osobe godine jer samo je slijedio svoj poziv, a to će i nastaviti jer, kako kaže, pedijatar će biti – sve dok je živ.
Nagrada je došla u prave ruke. Prof. Meštrović ju je zaslužio svojim nesebičnim radom.