Prozori kuće mogu biti samo ljudi. Zapisao je to jednom pjesnik Stjepan Lice. U ova blagdanska vremena, kad se oko nas nižu slike idiličnih domova, dobro se zapitati imamo li dom. Dom nije samo mjesto stanovanja. Dom je okupljenost. Pripitomljen prostor. Umreženost u bliske odnose. To je mjesto blizine i zajedništva, pripadanja. Današnje doba moglo bi se opisati kao doba bezdomnosti. Nije samo stvar u tome da je kriza tržišta nekretnina dovela do nemogućnosti mnogih ljudi da kupe stan ili kuću. Stvar je u tome da smo fragmentirani; prostor u kojem spavamo i (možda) jedemo doživljavamo kao hotel. Nemamo dom, ne znamo kako do njega doći, a možda ga više i ne priželjkujemo. Dobili smo slobodu u ruhu neovisnosti, ali izgubili smo gnijezdo zvano dom. Dom je mikrosvijet, kozmos u malom. Kukuljica smisla i sigurnosti koja ipak nije zatvorena. Kontekst u kojem možemo biti mi, i biti s drugima. Iz kojeg možemo otputovati, ali se uvijek i vratiti…i primati goste, jer “neki, i ne znajući, ugostiše anđele” (Heb 13, 2).
U jednoj prepisci s politologom Jakovom Žižićem pitala sam ga: “Što misliš, kako će izgledati svijet budućnosti?” “Pretpostavljam da ćemo živjeti u geografskim enklavama”, odgovorio je. “S jedne strane velika urbana središta s visokoobrazovanim mobilnim kadrovima i uslužnom klasom migranata koja im pruža jeftine usluge, a s druge strane manji i srednji gradovi u kojima su ljudi ukorijenjeni i povezani. Oslanjajući se na Patricka J. Deneena, to sam nazvao podjelom između klase s laptopom koja je svagdje doma i klase ljudi koja svijet doživljava kao mjesto obiteljskih kuća naslijeđenih od očeva i djedova”, pojasnio je.
Prve je nazvao “anywheresi”, a druge “somewheresi”. Pogodio me u glavu i počela sam razmišljati. S jedne strane, dom doista može biti bilo gdje – ondje gdje su nam bliski ljudi, obitelj i prijatelji. Dom je svagdje moguće saviti. S druge strane, dom je prostor kojem pripadamo, u koji smo ukorijenjeni; u kojem jesmo to što jesmo. Gdje se možemo odmoriti od buke svijeta, gdje ne stavljamo maske. Prostor određuje čovjeka, htio on to ili ne. Količina svjetla, razvedenost i vrsta reljefa, struktura prostora i raspored u njemu, vibra ljudi, boje, jezik, zvukovi, sve nas to oblikuje. Dom izrasta iz tog supstrata. A gdje rado provodimo vrijeme, tu ugošćujemo i druge. Dom je mjesto tradicije, ali i obnavljanja života. “U lipom jaziku gdje ča slaje zvoni”, kako je pisao Ujević parafrazirajući Marka Marulića Delmatu, koji je bio poznat po svojim plandovanjima u ljetnikovcu na Šolti, s nerazdruživim prijateljima. Amerikanke Carrie Gress i Noelle Mering tijekom posljednjih su godina razvile teologiju doma, koju su u Hrvatsku prenijele Ksenija Katavić i Josipa Zelenika. Mnoge ideje koje slijede njima imam zahvaliti. Međutim, moja je vokacija filozofija pa ću pored već postojeće teologije doma pokušati ponuditi jednu filozofiju doma – objašnjenje što je to dom i razloge zbog kojih čovjek treba dom, jednostavno zato što je čovjek.
Prije no što su prije desetak tisuća godina otkrili poljoprivredu i počeli graditi stalne domove, ljudi su bili nomadi. Neki su to još i danas…, a neki su to tek danas – digitalni nomadi. No čak su i selioci svojim šatorom oponašali uređeni svijet, tj. kozmos kojega su dio. Dom, ako je i šator, nije bilo kakav prostor, usputna jazbina. Dom je pomno osmišljen i uređen prostor, povlašten i svet. Mikrokozmos, tj. lijepa struktura svemira u malom. U njemu vlada smisao. Svaka stvar ima svoje značenje. U sredini je šatora redovito bila osovina – stup – koji predstavlja stablo svijeta, stup svemira. Blizu njega je i ognjište – mjesto gdje se pripravlja hrana, gdje se ljudi okupljaju i razgovaraju, pripovijedajući priče o bogovima i junacima, a poslije o Bogu i Njegovim djelima. Latinska riječ focus koja danas znači “usredotočenost” nekada je značila “ognjište”, pa nije neobično da je talijanska riječ za vatru fuoco. Biti uz ognjište znači ne samo grijati se s drugima nego i biti sabran, usredotočen, biti pri sebi. Danci i dan-danas, kao uostalom i drugi sjevernjački narodi, rado biraju kamine s otvorenim ognjištem. Nije to samo stoga što je grijanje na drva jeftinije; točka okupljanja i osjećaj ugodne topline prvi su razlog za to. Ima li išta ugodnije od vatre u kaminu? Pa ako i nemamo kamin, dom mora imati svoj fokus: središnju, svetu točku, oko koje se okupljamo i kojoj se uvijek vraćamo. Uz koju smo pri sebi i pri drugima. To može biti kuhinjski ili blagovaonički stol…, a može biti i stolić između kauča i fotelje. To može biti i tepih na koji će svi posjedati, u krug, kao što je običaj na Istoku. U nastavku predlažem trinaest “vrata”, trinaest istina ljudske naravi koje mogu pomoći pri izgradnji doma.
Prva vrata: Pospremi sobu
”Pospremi sobu!” planetarno je popularan savjet Jordana Petersona. Želimo li urediti svoj duh, moramo početi uređivanjem sobe – jer vanjski je prostor zrcalo našega unutarnjeg stanja. Dom je produžetak našega bića. Prema tome kakvi smo oblikujemo dom – u red ili nered – a onda taj dom oblikuje nas, te postajemo poput njega. Neuredan i prljav životni prostor nerijetko je znak psihičkih turbulencija i ponora, tj. nereda kroz koje stanar(i) prolaze. Znači li to da u domu mora vladati savršen red? Nipošto! “Kreativan nered” bit će primjeren nečijem domu – dok ne prijeđe mjeru smislenosti.
Druga vrata: Dom po osobnoj mjeri
Uglavnom ne volim hotele. Uz iznimku malih obiteljskih ili baštinskih hotela, svi su uglavnom isti. Besprijekorno čisti i funkcionalni, ali sterilni. Bez pečata osobnosti. A upravo je osobnost domaćina ili domaćice, odnosno dinamika obitelji, ono što određuje kakav dom treba biti. Nisu svi domovi isti. Nekima odgovaraju skroviti i popunjeni prostori, a nekima prostrani i prozračni. Interijer doslovno preslikan iz Ikeina ili nekog drugog kataloga nije dom, nego šablona. I ujedno znak estetske zakržljalosti njegova stanara. Kriza doma povezana je s krizom braka i obitelji, no dom nadilazi bračno stanje. Svaki čovjek treba dom i rituale: i supružnik, i roditelj, i dijete, i samac. Dom nije samo mjesto povlačenja od svijeta, sigurnosti od vanjske buke nego i zajedništva. Dom u bitnome čine kuća, ognjište i hrana. Iako su donedavno bili osmišljavani za obitelj, suvremeni se stanovi sve češće opremaju kao puka prenoćišta za samce ili (privremene) parove: oko 30 posto novih stanova u SAD-u uopće nema blagovaonički stol, u skladu s rastućim brojem Amerikanaca koji ne jedu za stolom u domu, nego gdje stignu. To je besmisleno jer hranjenje je u ljudskom svijetu, kao i sve ostalo, simbolički čin. Priprema hrane i jelo znače mnogo više od pukog zadovoljenja potreba; ljudi jedući blaguju i slave. Hrana ljude povezuje i okuplja; uživanje u dobrom jelu i piću povećava se njegovim dijeljenjem, osobito s onima koji su u potrebi. Uzimanje hrane svečan je čin obnavljanja života, zahvalnoga predaha nakon napornog dana ili obavljenog posla. Zato je obilna trpeza, uz obitelj i prijatelje, nerazdvojna od blagdana. Pa iako je samoća također prirodna čovjekova potreba, u domu je moguće uživati tek ako ga dijelimo i s drugima. Može to biti prvi susjed ili susjeda. Ili prijatelji. Kućni ljubimci i biljke tipični su stanovnici doma, ali nisu dovoljni. Dom čine ljudi. Bl. Ivan Merz, Marica Stanković, Sida Košutić, C. S. Lewis, Simone Weil, Gertrud von le Fort, Annette von Droste-Hülshoff i Anton Bruckner…, svi su oni bili samci (barem većinu života). Živjeli su ispunjeno, ostvarujući svoj osobni poziv, dajući se nesebično kao učitelji, profesori i/ili umjetnici. Trebali su dom, naravno. I imali su ga.
Treća vrata: Ni pretrpanost ni praznina
Suvremeno je doba nevjerojatno sklono krajnostima. Dva kobna straha progone moje suvremenike: horror vacui i horror plenitudinis. Prvi je strah od praznoga prostora; zatrpavamo tapete ornamentima, police figuricama, prostorije rasvjetnim tijelima, zavjese bojama. Ljudi koji su po prirodi “hrčci” – koji sakupljaju i čuvaju, a ne bacaju stvari – možda su skloniji ovakvom pretrpavanju prostora. Rezultat je da više nijedna slika, nijedna lijepa svjetiljka, ne može doći do izražaja. Rezultat je džumbus ili papazjanija, prostor koji ne diše, nego guši, koji je teško ili nemoguće pospremiti i očistiti. Horror plenitudinis, s druge strane, oblik je pretjerana minimalizma. To su oni praznjikavi prostori, goli zidovi i podovi, golemi stolovi i kuhinjske ploče, stanovi koji djeluju čisto i prozračno, ali više podsjećaju na tvorničku halu nego na dom. Minimalizam je često povezan s herezom funkcionalizma odnosno mržnjom prema ljepoti; u domu trebaju biti samo uporabni i jednostavni predmeti, a dizajn je strogo geometrijski odnosno industrijski. Rezultat su kuće po mjeri stroja, a ne čovjeka. Kuće koje izgledaju kao da u njima nitko doista ne živi… što je u dubljem smislu možda i istina. Tajna doma leži između ovih dviju krajnosti. A koji je omjer minimalizma i lijepih predmeta potreban, svatko neka sam procijeni.
Četvrta vrata: Ljepota je nužna
Pogledamo li uporabne predmete iz prapovijesti – iz kamenog, brončanog i željeznog doba – vidjet ćemo da je čovjek na posude urezivao kojekakve uzorke. Ukrašavao ih je i time stvorio tzv. estetski višak – obilježje ljudskih rukotvorina da imaju još nešto osim uporabnosti – ljepotu. Iako se ljepota ne jede i ne pije, čovjeku je nužna. On je spontano stvara i bez nje ne može. Suvremeni funkcionalizam u arhitekturi ustao je protiv te istine; stanovi i uporabni predmeti navodno trebaju služiti svrsi, i to treba diktirati njihov oblik, a ne ljepota. Vođeni Le Corbuisierom, mnogi su povjerovali da je sama funkcionalnost lijepa, što je kao da tvrdite da je voda vrsta zraka. Bit je primijenjene umjetnosti i obrta u tome da povezuje, a ne razdvaja funkcionalnost i ljepotu. Brutalistička arhitektura otišla je još dublje u mrak, tvrdeći da je ružno lijepo, što je proturječje. Masivne betonjare, danas građene nerijetko u obliku crne ili tamnosive kocke, distopijski su završetak čovjekova pokušaja odvajanja od vlastite prirode. Jednostavnost je u domu dobrodošla, ali hladnoća nije. Profani su objekti – kuće i stanovi – izgubili obilježja doma, a poprimili obilježja ureda ili tvornice, dok su sakralni objekti – crkve i bogomolje – najčešće izgubili kontemplativnu ljepotu te više nalikuju na sportske dvorane ili hangare.
Za razliku od kuća s okućnicom ili zgrada uokvirenih parkovima, stanovi u betonskim gromadama opremljeni su garažama i okruženi betonskim dvorištem u kojem je tek pokoje stabalce ili travčica. A kao i svako lijepo djelo, i dom treba biti prikladno uokviren. Na svu sreću, u 19. i 20. stoljeću pojavili su se genijalni arhitekti poput Antonija Gaudíja, Franka Lloyda Wrighta i Friedensreicha Hundertwassera, koji su prepoznali čovjekovu ukorijenjenost u prirodu; od nje su učili i pokazali da je kultura nerazdvojiva od prirode te da se na razigran način može kombinirati moderna jednostavnost i klasična ornamentika. Poslovica da se o ukusima ne raspravlja često je pogrešno shvaćena. Ako išta ima smisla, ima smisla vjerovati da je samo postojanje – bitak – jedno, cjelovito, istinito, dobro i lijepo. Ljepota je u svojoj biti sklad. I dom – ako je uopće dom – lijep je, tj. skladan. Zato – ne budimo površni. Kupili pokućstvo, posteljinu i posuđe u Pepcu, u Lesnini ili na buvljaku, naručili ih od privatnika ili naslijedili od prabake, promislimo zašto baš to stavljamo u svoj dom i kako to doprinosi njegovoj ljepoti.
Peta vrata: Sigurnost, ljubav i pripadanje
Od pećinskoga čovjeka pa do danas domovi su bili zaklon od opasnih divljih životinja i nevremena. Dom je zato sinonim za sigurnost. Bili introvert ili ekstrovert, poslovni svijet i ulica mjesta su na kojima većina nas mora biti, i na kojima nismo baš zaštićeni. Toplina doma nas, naprotiv, štiti. Prema psihologu Abrahamu Maslowu, osim hrane, vode i sna, temeljna je ljudska potreba sigurnost. Odmah nakon nje tu su potreba za ljubavlju i pripadanjem. Dobar dom osigurava upravo te potrebe. Jeste li se zapitali zašto je skandinavsko uređenje doma toliko popularno? Na sjeveru Europe klima je oštra, dnevno je i Sunčevo svjetlo oskudno, a oborina je mnogo. Umijeće blagog osvjetljavanja prostora, uz svijeće, drvo i pletene predmete, što je sve dio čuvenoga danskog koncepta udobnosti doma zvanog “hygge”, stoljetna je strategija dobrog življenja. Ona omogućuje sjevernjacima da se usred negostoljubive klime u vlastitom domu osjećaju sigurno, toplo i voljeno. Ono što Kanađani zovu “homeyness”, Norvežani “koselig”, Nizozemci “Gezelligheid”, Nijemci “Gemütlichkeit”, a Danci “hygge” nadilazi udobnost, ugodno ozračje i dobro društvo. Za većinu njih to je, zapravo, iskustvo doma.
“Pod riječju hygge podrazumijeva se i osjećaj sigurnosti, stoga je pokazatelj da vjerujete onima u čijem ste društvu i da se osjećate sigurno na određenom mjestu”, zapisao je Miek Wiking, istraživač sreće, koji pored društvene potpore dobre međuljudske odnose smatra najvažnijim čimbenikom sreće. Ne ulazeći u pitanje može li se sreća mjeriti i jesu li Danci doista najsretniji, i prije i nakon znanstvenih istraživanja imamo razloga vjerovati da su ljubav i smisao najvažniji za dobar život ljudskoga bića. Međusobno poštovanje, predanost, služenje i zajedničko provođenje vremena članova obitelji i/ili prijatelja čine dom mjestom na kojem se naš duh postojano hrani ljubavlju. A ljubav se, znamo, dajući i dijeleći umnaža.
Otvori KEKS Pay
