Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Piše Mirko Galić: Hrvatski sport, kao i država, pati od dvije boljke – manjka novca i nedostatka trenera

Hrvati samo trebaju prihvatiti da su lišeni jedne iluzije i shvatiti da stvarni problemi države i društva tek dolaze na red. I pomiriti se s time da neće dobiti premiju ako prije toga ne kupe srećku.
03. veljače 2021. u 17:26 3 komentara 585 prikaza
Lino Červar
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Lamentirati se može do mile volje nad hudom sudbinom Line Červara i njegovih izabranika; bez stručne autopsije neće se znati odgovor kako su se hrvatski kauboji u Egiptu prikazali kao Indijanci. Umjesto da po terenu jure svoje protivnike, njih su naganjali Japanci, kao da su oni izmislili rukomet, gazili su ih Argentinci, kao da su oni rukometna velesila, a Danci su ih hipnotizirali i konačno potvrdili da je nešto trulo u rukometu hrvatskome.

Može li se bez Červara vratiti nekadašnji pobjednički duh – pitanje je sad! Potresena nacija ima, na nesreću, težih problema. U zemlji koja živi za sport puno više nego od sporta, a izvoz igrača drži ozbiljnom privrednom granom, jedan sportski neuspjeh nije dosegao razmjere trenutne nacionalne tragedije zato što je previše pravih tragedija među Hrvatima. Nema vremena za plakanje, a nema ni potrebe da se od svake buhe pravi slona, ni kad se pobjeđuje, a ni kad se gubi. Sve što je vrijedno spomena stane u jednu rečenicu: u zemlji faraona Hrvatska nije imala svoga faraona; sve drugo su posljedice. Tko je bolje pratio strujanje energije, mogao je zaključiti da u Egiptu nije bilo pravog elektriciteta da osvijetli put i pokrene Hrvate u nove pobjede; pogon na koji su „kauboji“ godinama pobjeđivali nije bio priključen na pravu struju.

TEŽAK PERIOD Cindrić odgovorio Červaru: Zbog njega sam pola godine bio na sudu, to nije rekao

Negdje su popucale žice. Zna se manje-više što je sve zakazalo u funkcioniranju hrvatskog pobjedničkog stroja: igrači se nisu mogli osloniti na trenera ni trener na igrače, pa kad su kola kretala nizbrdo, nitko nije mogao potegnuti kočnicu. Pitanje je jesu li kvarovi bili samo na površini i mogu li se otkloniti samo promjenom glavnog osigurača. Ne treba sumnjati da će se alkemičari uključiti u tu operaciju: oni uvijek imaju loše rješenje. Po starom hrvatskom običaju da se pobjednika diže u nebesa, a onda se njime briše pod kad mu loše krene, i Lino Červar je pred opasnošću da mu nekadašnji obožavatelji ruše spomenike. Sportu se mora priznati da ima i uspone i padove, čak i s istim ljudima.

Rezultat se u svakoj igri formira u borbi dviju sila. Moguće je da su hrvatski igrači išli ispod svojih mogućnosti; to se čini evidentnim. Moguće je da su protivnici vozili iznad svojih mogućnosti; i to je evidentno. Jesu li jedni bili loši zato što su drugi bili dobri ili obrnuto: u tu skolastiku samo rukometni skolastičari mogu ući. Obični smrtnici, zaljubljeni u tu igru, ne mogu zabijati nos u svaku rupicu. A u Egiptu su se otvorile rupetine koje neće biti lako zatvoriti, tko god zamijenio karizmatičnoga Červara koji se može ljutiti što gubi, ali najviše na sebe sama, zato što nije znao izabrati vrijeme oproštaja.

Zagreb: Povratak hrvatske rukometne reprezentacije iz Egipta ZAHVALE ČERVARU VIDEO Prvo obraćanje izbornika: Spreman sam, ekipu poznajem iznutra

Červarovu trenersku prošlost nitko ne bi smio dirati; njemu prema svim statistikama pripada visoko mjesto u muzeju trenerskih figura, uz neprikosnovenog Ratka Rudića, Ćiru Blaževića i Zlatka Dalića ili Antu Kostelića, Ivana Mustapića i Nikolu Bralića... Vjerojatno bi svaka ozbiljnija analiza lako dokazala da hrvatski sport sve više pati od dva kronična nedostatka – od manjka novca i nedostatka trenera. Zato nema prirodnoga kandidata za Červarova nasljednika, nego se licitira kao da se bira novi mister rukometa. Francuzi to rješavaju godinama unaprijed.

Zato Bertrand Gille vlada suvereno, kao da je u njemu utjelovljen sam Claude Onesta. Hrvatskoj ne treba Červarov dvojnik; ni on više ne bi kopirao sebe, budući da je vidio kako stoje velike piramide i kako završavaju faraoni. Ako je naš rukometni izbornik u nečemu pogriješio, pogriješio je što je zanemario da se ni zec ne vraća istim putem. U njegovu povratku na čelo reprezentacije bilo je prepotencije: htio je pokazati da je Slavko Goluža zelen, a da je Željko Babić trebao voditi hodočasnike na Kristov grob, a ne igrače po rukometnim stratištima.

Kairo: Svjetsko prvenstvo u rukometu, Argentina - Hrvatska VODIO U DVA MANDATA Červar napušta hrvatsku reprezentaciju kao najuspješniji izbornik

Samo je on, u svojoj uobrazilji, mogao vratiti rukometaše na staru slavu! Krivo je doživljavao vlastite uspjehe. Bilo je kod Červara rukometne romantike, dok je na terenu imao genijalnog kreativca Ivana Balića koga su od ljubomore zvali „rukometnim Mozartom“; bilo je i trenerskog “nosa“, dok je od hrpe darovitih individualaca (Džomba, Lacković, Metličić, Kaleb, Šola, Sulić, Vori…) stvarao nepobjedivu momčad. U drugome mandatu, u rat je išao s „teškašima“ koji nisu imali iste vrijednosti. Ne trebaju Červara Prvog braniti njegovi tadašnji igrači koji se već dižu na stražnje noge, kao da netko hoće konfiscirati njihove trofeje; njih, i trenera i igrače brane rezultati: zajedno oni su zlatna generacija.

Červara Drugog teško kompromitiraju posljednji rezultati, a najviše igra s kakvom priznati doktor rukometa ne bi obranio diplomski rad ni u srednjoj trenerskoj školi. Lani je umalo dostigao neostvareni cilj hrvatskoga rukometa – naslov prvaka Europe. Bio je to, ipak, samo labuđi pjev trenera na zalasku karijere i jedne otpisane momčadi koja je igrala hrabro; a hrabre je dva puta, s Nijemcima i s Norvežanima, nagradila sreća, prije nego što im je u presudnoj utakmici sa Španjolcima sve oduzela. Gledajući Červarovu karijeru u cjelini, kod dijela navijača koji ne žele stranački ključ u sportu nije si olakšao izborničku situaciju ulaskom u političku arenu.

Nije on narušio autonomiju sporta time što je prešao među političare: činili su to i drugi i prije i poslije njega; to je pravo slobodnoga građanina u slobodnoj državi. Ugrozio ju je kad se vratio na čelo reprezentacije: tad je sa sobom donio i nešto od duha političkoga komesara, a to je nagrizalo njegov trenerski autoritet. U Egiptu je sasvim podbacio u motivacijskoj funkciji, pred igračima koji su djelovali izgubljeno kao da su zalutali u obližnju Saharu. Čime su oni bili opterećeni da su gubili utakmice i prije nego što su počinjale i da su na terenu bili odsutni po desetak minuta, jednom i dulje: što ih je sve moglo sputavati?

I prije su nastupali za svoju državu, kao i sve druge reprezentacije; i dosad su se borili za domovinu, da bi ih više impresionirala ranjena Hrvatska (na taj su izazov rukometašice i njihov trener Šoštarić odgovorili jače i kompaktnije); uvijek su bili miljenici nacije, da ne bi i sada uživali unisonu podršku (i razočarenje, na kraju). Nešto ih je blokiralo, a to nije bila ni Vlada ni Srbi ni masoni: neki su blokatori bili ispod kože, možda u glavama, a možda i u mišićima. Rukomet se pretvara u profitnu djelatnost koja radi zarade rauba igrače do krajnje granice iscrpljenosti. Koga zanima zašto Lionel Messi nikad s Argentinom nije osvojio Svjetsko prvenstvo, naći će odgovor ako analizira koliko „genij nogometa“ nastupa svake godine! Svaka čast Modriću i vatrenima što su mu i oni uzeli skalp; treba znati da je Messi došao umoran, možda koliko i Domagoj Duvnjak, poslije svoje klupske sezone (dodatno opterećene koronom).

Lino Červar | Autor : Reuters/Pixsell Foto: Reuters/Pixsell

Što su Argentinci Hrvatima u nogometu, uz sve poštovanje hrvatskoga talenta i rezultata, to su Hrvati Argentincima u rukometu, ako ne i više. Hrvati imaju, da se ne podcjenjujemo, drugo i treće mjesto na svjetskim prvenstvima u nogometu; Argentinci su dva puta bili prvaci svijeta. U rukometu bi oni bili kalfe, da su Hrvati bili majstori. Uloge su se izmijenile; naši majstori bili su šegrti koji su više gledali kako ih Argentinci tuku, nego što su se s njima tukli. U rukometu se talent povlači pred silom; i Nikola Karabatić se buni, što je u njegovu slučaju kasno, da su suci zavladali rukometom: nije on pobjeđivao Ivana Balića talentom, nego je Balić gubio od njegove sile. Hrvate se ne priprema na to da u današnjem rukometu snaga klade valja.

Za vrhunske rezultate današnji sportaši moraju biti besprijekorno fizički pripremljeni. Na našim se igračima vidjelo da igraju s praznim akumulatorima; s moralom su, pak, stajali tako da su mogli nadoknaditi zaostatak od petšest golova, a onda ga brzo prosuli jer više nisu imali zraka. Znalo se koliko je naš kapetan Duvnjak istrošen, a tjeralo ga se bičem da igra i u obrani i u napadu, iako više nije mladić koji ima višak energije; znalo se da je „mali Balić“ (Luka Cindrić) ozlijeđen, a njega su guralo da se bori protiv japanskih kamikaza, kao da je i on dio japanske gerile, pa ga je Červar izgubio za nastavak natjecanja; znalo se da je hrvatska momčad dobro sastavljena, ako se misli na to da je u njoj bilo i starih i mladih igrača, a onda se jedne trošilo previše, a u druge se nije vjerovalo.

Našice: U 12. kolu SEHA lige sastali se  RK Nexe i RK Metalurg Skopje Tko je 'mali Cveba'? Tata mu je legenda, on se tek treba dokazati: 'Mamići su mi obitelj i dobri ljudi'

Prema govoru tijela dalo se zaključiti da ima nezadovoljstva: kod jednih zato što se previše troše, a kod drugih što ih se ne troši dovoljno. Nisu oni birali vrijeme kad će biti na klupi ni s kime će igrati na terenu. Sve završava na treneru, i dobro i loše: trener je glava svake momčadi. Ako je igra bezglava, glava je na udaru prije ruku i nogu. U svjetskom rukometu razlike su smanjene čak i između kontinenata: afričke reprezentacije nisu više kolonijalna hrana Europljanima; fizičkoj konstituciji i urođenom smislu za igru europski misionari dodaju stratešku obuku; Južnoamerikanci su ambicije i temperament oplemenili organizacijom igre kojom su pred Duvnjakom i društvom mogli moliti krunice, da Červar kasnije može govoriti o milosrđu; azijske momčadi posjeduju upornost, na Dalekome istoku, i bogatstvo, bliže Hrvatskoj, te bi uskoro, nastavi li se njihova ekspanzija, Europljane mogli učiti rukometu.

Pokazuje se da rukomet i nije tako teška disciplina kad se spoje investitori, učitelji i dobri učenici. Ako ne prođu temeljito te lekcije, Hrvati će se udaljavati od svjetskoga vrha: ne može se na temelju tri škole, dva kluba i jednog trenera držati priključak sa svijetom koji vozi brže od nas. Tako bi trebalo gledati na poraz u Egiptu, da se ne mora dalje učiti na vlastitim greškama. Treneri u rukometu postaju važniji i od igrača i od sudaca. Natjecanje je održano u susjedstvu slavnih egipatskih piramida, kako bi se svi mogli uvjeriti u to da i sport sve više počiva na piramidalnom principu, na čvrstom vrhu oslonjenom na široku bazu. Još se jedna paralela mogla izvesti iz povijesnog ambijenta u kome se igrao rukomet: sport sve više počiva na principu faraona.

Odlazak najvećeg Boli koliko je navijača tada bilo uz reprezentaciju, neki su došli samo zato da vide Červarov pad

Male rukometne nacije grade svoje ambicije na velikim trenerima; i naši „krvnici“ su na strancima izgradili potentne momčadi koje sa svakim protivnikom mogu ući u borbu i pobijediti, ako ih se preplaše. Svi su oni pročitali Červara, a Červar nije pročitao njih; zato su utakmice mogli rješavati u svlačionici, dok su se „kauboji“ još zagrijavali za borbu. Ni Červar ni njegovi igrači nisu ni licem ni igrom govorili da vjeruju jedni drugima. Kad je vrhovni zapovjednik odlučio napustiti svoje vojnike i skočiti s palube, trebalo ga je kući vratiti prvim letom, i to u prvoj klasi, za sve njegove zasluge za hrvatski rukomet i hrvatski sport u cjelini. Jedan je Lino Červar, to bi svi trebali znati, najprije on sam, da ne ugrožava svoju veličinu.

Ako je htio biti Napoleon hrvatskoga rukometa, morao je znati da svakog vojskovođu čeka Waterloo, prije ili kasnije, ako se ne zna zaustaviti. Nepravedno bi bilo Červara poslije poraza slati na Elbu, a pogotovo na Svetu Helenu; ni mauzolej mu graditi nema smisla. Vidio je što je sa sarkofazima. Sport je egzaktna disciplina, postoji pobjednik i poraženi na kraju svake borbe. Hrvati su, što je najgore, poraženi bez prave borbe. Struka će morati objasniti što se dogodilo, gdje je nastupila blokada, koliko je do trenera, koliko do igrača, a koliko do organizacije. Nema smisla plakati za propuštenom prilikom.

Tomislav Farkaš Večernji TV Član legendarne generacije u Večernjakovu studiju komentira podbačaj Hrvatske, izbornika Červara...

Kad bi to bio jedini hrvatski poraz, trebalo bi ga slaviti; teže je biti na začelju drugih, važnijih ljestvica. Neće nastati smak svijeta zato što su se hrvatski rukometaši vratili bez medalje; neće biti ni kraj rukometa zato što se Lino Červar povlači s kormila reprezentacije. Hrvati samo trebaju prihvatiti da su lišeni jedne iluzije i shvatiti da stvarni problemi države i društva tek dolaze na red. I pomiriti se s time da neće dobiti premiju ako prije toga ne kupe srećku.

 

Karlovac: Zbog transporta covid pozitivnih osoba Hitnoj pomoći za 80 posto povečan broj intervencija
REFORMA ZDRAVSTVA
Prijedlozi stručnjaka: Participacija do 4000 kn, porez na cigarete, naplata nehitnog prijma...
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
  • iluustrator:

    košarka je u totalnoj banani, zašto se njome ne bave razni sociolozi,analitičari, sveznari svakojaki, već uspješnim u nogometu, rukometu...

  • Crni_moj:

    Ako tražite u sportu uzrok trenutnog stanja u aktualnim akterima, ništa nećete postići. Treba se uvijek vratiti na početak stvaranja aktualne generacije. Ako su ti aktualni igrači samo oni koji su sami došli da bi igrali što i nije loše ... prikaži još! samo po sebi jer interesa je bilo a nema nijednog talenta pronadjenog od nekog agenta onda je to loše. Možda sada neki novi Balići ili Modrići čuvaju ovce po brdima i oni neće sigurno sami doći.

  • Avatar rubinet
    rubinet:

    Galića za rukometnog izbornika !!!