Kako se rat u Ukrajini nastavlja, a ruski vojni gubici rastu, Kremlj se suočava sa sve izraženijim problemom nedostatka ljudstva. Istodobno, rusko vodstvo nastoji izbjeći politički rizičan potez potpune mobilizacije, svjesno mogućih društvenih i političkih posljedica koje bi takva odluka mogla izazvati. Krajem 2025. godine predsjednik Vladimir Putin potpisao je zakone kojima se proširuje sustav vojne obveze. Njima se omogućuje novačenje tijekom cijele godine te se odobrava korištenje pričuvnika za zaštitu kritične infrastrukture. Iako vlasti tvrde da te mjere ne znače slanje pričuvnika na bojište, analitičari upozoravaju da se radi o još jednom pokušaju prikrivenog jačanja vojnih kapaciteta.
Prema pisanju Kyiv Independenta, sve je vidljiviji i novi trend u strukturi ruskih gubitaka. Raste udio etničkih Rusa među poginulima, kao i broj stradalih povezanih s Moskvom i Sankt Peterburgom, gradovima koje je Kremlj godinama nastojao poštedjeti izravnog iskustva rata. Ipak, vlasti i dalje izbjegavaju masovno novačenje u najvećim urbanim središtima, koja se smatraju politički osjetljivima. „Upravo su veliki gradovi mjesta gdje mogu izbiti prosvjedi i ozbiljni politički potresi. Kremlj ne želi približiti rat svakodnevnom životu stanovnika Moskve i Sankt Peterburga“, izjavio je za Kyiv Independent Ilja Ponomarjov, bivši ruski zastupnik koji danas živi u egzilu.
Iskustvo djelomične mobilizacije iz 2022. godine, prve takve mjere u Rusiji od Drugog svjetskog rata, ostavilo je dubok trag. Tada su diljem zemlje izbili prosvjedi, a više od 261.000 muškaraca napustilo je Rusiju kako bi izbjeglo vojnu obvezu. Upravo zbog toga vlasti danas traže alternativne načine popune vojske, bez otvorenog poziva na oružje.
Ruski vojni sustav u praksi se oslanja na dvije vrste snaga: ročnike i ugovorne vojnike. Ročnici, u dobi od 18 do 30 godina, obvezni su služiti godinu dana unutar granica Rusije i službeno ne mogu biti poslani u ratne operacije u inozemstvu. Glavni teret borbi u Ukrajini tako nose ugovorni vojnici, plaćeni dragovoljci koji potpisuju ugovore i mogu biti raspoređeni na bojište.
Međutim, krajem 2025. godine prvi put se dogodilo da broj ruskih poginulih i ranjenih premaši broj novoregrutiranih ugovornih vojnika. U prosincu je regrutirano oko 27.400 vojnika, dok su gubici iznosili više od 33.000. Iako su u prethodnim mjesecima brojke bile povoljnije za Kremlj, trend upućuje na sve veće poteškoće u održavanju vojnih snaga. Zbog toga se sve više pažnje usmjerava na pričuvnike, osobe koje su već odslužile vojni rok. Iako su formalno angažirani na „pozadinskim“ zadaćama, postoji snažan pritisak da potpišu ugovore i budu upućeni u borbene jedinice. Prema riječima Ponomarjova, vlasti se pritom služe kombinacijom financijskih poticaja, obmana i otvorene prisile.
Ruske vlasti nude visoke jednokratne isplate kako bi privukle nove ugovorne vojnike, no ratni proračun ima svoja ograničenja. Kako navodi istraživačica Marija Vjuškova, s vremenom će se vlasti sve više oslanjati na prisilne metode, uključujući pritiske na ročnike, pričuvnike, ali i osobe suočene s kaznenim postupcima ili financijskim dugovima. Osim domaćih izvora, Rusija sve više regrutira i strane državljane. Prema podacima ukrajinske vojne obavještajne službe, tisuće ljudi iz Afrike, Južne Amerike i drugih regija privučene su obećanjima o visokoj zaradi ili ruskom državljanstvu, često bez jasnog uvida u stvarne uvjete službe. Takvi regruti za državu su jeftiniji jer ne nose dugoročne socijalne obveze, a njihova pravna ranjivost olakšava manipulaciju.
Istodobno, Rusija nastavlja prisilno novačiti stanovništvo na okupiranim ukrajinskim teritorijima. Do kraja 2025. godine desetci tisuća Ukrajinaca bili su prisilno uključeni u ruske oružane snage. Prema procjenama ukrajinske obavještajne službe, Rusija trenutačno može godišnje regrutirati oko 400.000 ugovornih vojnika, što joj zasad omogućuje održavanje vojne prisutnosti u Ukrajini. No, sustav potpune mobilizacije ostaje u pripravnosti i mogao bi biti aktiviran ako političko vodstvo procijeni da je to nužno.
Iako Moskovska oblast bilježi velik broj poginulih u apsolutnim brojkama, gubici po stanovniku znatno su veći u siromašnijim i slabije vidljivim regijama, posebice u Sibiru i na Dalekom istoku. Male etničke zajednice i industrijske regije snose nerazmjerno velik teret rata, dok su politički osjetljive regije, poput sjevernog Kavkaza, uglavnom pošteđene većih gubitaka. Kako zaključuju analitičari, Kremlj zasad uspijeva održavati ratne napore bez otvorene mobilizacije, no cijena tog pristupa sve se više prelama preko rubnih dijelova ruskog društva, dok se političko središte nastoji zaštititi od izravnih posljedica rata.
Otvori KEKS Pay
Vjeruj mi buraz!