Ustane Romano Prelević oko šest, spremi aparat za ronjenje, gorivo i hranu pa se spusti do svog brodića i otplovi do uzgajališta pidoča (dagnji) i kamenica koje ima pokraj Šibenskog mosta. Brodić priveže uz svoj plutajući dom, drvenu platformu koju je napravio s tatom Dušanom, izvadi stvari, namoči se kako bi mogao obući ronilačko odijelo. Oko noge stavlja nož i olovo oko pasa, uzima masku, obuva čizme preko kojih na kraju navlači peraje, al' najprije na leđa stavlja 25 kilograma tešku bocu. Slijedi zaron i na kraju iz mora izvlači mrežastu vreću punu školjki: – Ovo su moje kamenice s 30 metara dubine. Pidoče su pliće, na desetak metara – izgovara.
U sezoni školjaka izroni 25-godišnji Šibenčanin stotinjak kilograma dnevno, čisti ih i priprema za prodaju. Na platformi je sam, tu si skuha i ručak, a ako se posao odulji, ostane i prespavati. – Pravi sam morski čovik – smije se.
U njegovim poljima školjaka godišnje bude između osam i deset tisuća komada kamenica, a ubere i oko deset tona dagnji čiju proizvodnju namjerava podići na 20 do 30 tona. Pidoče su u svibnju i lipnju, podučava nas Romano, najbolje jer su najpunije. Njegove se školjke osim na uzgajalištu prodaju i na šibenskoj pijaci i na otoku Murteru.
U jesen, kad sezona prođe, s konopa on skida mlađ koja se na njih uhvatila pa je puni u pergulare. – To su kao duge čarape iz koje mlađ tijekom godine izraste – objašnjava fazu školjkarstva. Od sadnje do konzumne veličine kamenica prođu barem dvije godine. Dagnje narastu brže.
Osim što se bavi uzgojem školjaka, Romano je i profesionalni ribar, kad nije na uzgajalištu, onda je u koći. Riba koju ulovi uglavnom se otkupljuje. Kad je zatišje od posla na moru, Prelević odlazi na Kornat gdje se uz rad odmara, a ondje ima ujaka te svoje masline i ovce.
– E to jedva čekan jer tamo se odmorin od ljudi, auta, brodova... Oko mene budu samo zvuk mora, vitra i ovaca – kaže.
I ribarstvo i poljoprivreda njemu su u genima. Prabaka i pradjed s majčine strane, Petra i Metod Markov, bili su prije više od stotinu godina prvi stalni stanovnici Kornata. Skrasili su se u uvali Ropotnica i na otoku obrađivali zemlju, držali ovce, pravili sir i maslinovo ulje, sušili smokve... Ribarstvo kao izvor stalnih prihoda "donijela" je očeva loza, još prije 40 godina, kada se njime počeo baviti Romanov djed, što je naslijedio njegov otac, a zatim je prije godinu dana vlasnik obrta postao on, kao pripadnik treće generacije profesionalnih ribara u obitelji. Romano ima i dvojicu braće, oni su na studiju u Zagrebu, i život koji je odabrao srednji Prelević njih zanima onoliko koliko Romana zanima život u metropoli ili bilo gdje drugdje gdje nema mora. Najmlađa od djece Prelevićevih je sestra Nora.
– S ocem sam iša' na uzgajalište otkako sam prohoda'. Propliva' sam tek sa šest godina jer sam se najpri boja' mora. Al' kad sam zaronija i vidija šta sve ima, strah je nesta'. S dvanaest sam prvi put bija na koći – prisjeća se Romano.
Ribu je volio loviti od malih nogu, bilo je dovoljno dati mu tunju (tradicionalni alat za ribolov iz ruke) i bocu vode pa je tako mogao provesti cijeli dan, no ipak nije mislio da će mu ribarstvo biti životni poziv. U srednju školu je išao za računalnog tehničara za strojarstvo, potom je završio akademiju za programiranje Trokut. Danas ta stečena znanja bazirana na strojarstvu primjenjuje u svakom ribarskom poslu – kod popravaka motora na koći, stroja za čišćenje školjki... Naknadno je završio i tečaj za ribara iako kaže da je najbolja škola životna. A on ju je imao. Ovo što radi i od čega živi za njega i nije posao, već nešto sasvim prirodno, na što je navikao i što živi.
Priči o ovome mladome ribaru dodajmo i to da Romano uza sve obaveze više od deset godina trenira kik-boks, a u powerliftingu – sportu snage – lani je na međunarodnom natjecanju u Mostaru osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji. I s natjecanja požurio vratiti se moru.
Otvori KEKS Pay
Svaka čast.Bravo.