Nakon završene srednje za agrotehničara dobio je diplomu na kojoj je uz njegovo ime ispisano ponos generacije, bio je odlikaš, i profesora i učenike oduševljavao je svojim znanjem i trudom. I mogao je kamo je htio. Međutim, danas 24-godišnji Ivan Šolić iz sela Škropeti u općini Karojba u središnjoj Istri nije želio ništa drugo nego imati svoju farmu punu životinja o kojima će se brinuti i obrađivati zemlju da ih prehrani. Prije četiri godine, odmah nakon završetka škole, otvorio je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, prionuo poslu i sad je na njegovu imanju 135 istarskih koza i ovaca, krave, konj i 350 koka, gusaka i pataka.
– Nisam naslijedio posao, samo stari traktor od nona, i samostalnim radom postigao sam to što danas imam – kaže mladi poljoprivrednik.
– Još kao mali govorio je da će biti farmer – ponosno dodaje njegova mati Sandra.
– Srce mi je puno kad vidim koliko je on sretan – nadovezuje se otac Mirko.
Svome jedincu roditelji su u ostvarenju životnog sna uvijek bili velika potpora, strpljivo odgovarajući na pitanja okoline zašto su mu dozvolili da se muči u štali i polju kad je mogao raditi nešto lagodnije. No za Šolića mlađeg ni jedan drugi posao nije imao nikakvog smisla. Na poziv Agencije za ruralni razvoj Istre uključio se u projekt spašavanja jednog od najpoznatijih simbola poluotoka, koji se nalazi i na hrvatskom grbu. Naravno, riječ je o istarskoj kozi, autohtonoj pasmini koja je prije tri godine gotovo izumrla.
– Bilo je tada samo 48 grla, sad ih je 266. Cilj je da ih zaštitimo i pružimo im opstanak, vrlo ih je malo u matičnom stadu i provodi se selekcijski rad da se poveća njihov broj. Drago mi je što dosta mladih uzgajivača sudjeluje u ovome projektu, najmlađem je 19 godina – govori Ivan.
Projekt u kojem sudjeluje podrazumijeva i da Ivanovu kozu možete preko stranice www.istarskakoza.com posvojiti na godinu dana, dati joj ime po izboru, i nekoliko puta je obići na njegovoj farmi, na kojoj ćete na stogovima slame vidjeti radoznale snježno bijele životinje, velike rogate ovce, kravice, tele, mladog bika koji pokušava raskopati balu sijena, znatiželjnog konja koji promatra što se to događa...
Kao i s kozama, slična je situacija i s istarskim ovcama, krupnim i rogatim životinjama, zbog čega mnogi za ženke misle da su ovnovi, čiji se broj također sveo na kritičan. Stoga Ivan koze i ovce ne uzgaja prije svega zbog mesa, nego da bi se stvaranjem genskog materijala spriječilo njihovo izumiranje. Valja napomenuti kako na njegovoj farmi, na kojoj su šampionskim medaljama ovjenčana grla, oko kilometar udaljenoj od kuće, nema vode pa je on svakoga dana doprema traktorom. Kaže nam kako mu je u vodovodu rečeno da bi imao pravo na priključak da tu uzgaja povrće, no s obzirom na to da ima životinje, ništa od vode. Za ishranu svoga blaga Ivan kosi desetak hektara zemlje. A bavi se i povrtlarstvom i na nešto više od dva hektara ima krumpir, za koji je dobio certifikat dokazane hrvatske kvalitete, luk i češnjak. Sve u svemu, posla je puno, roditelji mu pomognu koliko mogu, no zna se dogoditi da ga mati po noći zove da provjeri je li negdje zaspao na traktoru: – Sinoć je legao u tri, a ustao u pet – kaže Sandra.
No Ivanu ništa nije teško jer radi ono što voli i ono što je oduvijek htio.
– Ne, nikada nisam ni pomišljao da odem živjeti negdje drugdje i da radim nešto drugo – odgovara Ivan, odlučan da ostane u svome selu s tristotinjak stanovnika. Uostalom, ovdje je puno mladosti pa se prije pet-šest godina sagrađeni dječji vrtić sada već mora nadograđivati.
Vječno spreman na usavršavanje znanja o poljoprivredi, završio je tečaj za označavanje životinja, naučio musti koze, završio je i tečaj za sirara i sada kod kuće eksperimentira s pripremom. U početku nije bio baš najzadovoljniji kako mu ide, no pomalo se usavršava i na pravom je putu da usavrši recept za sir točno onakav kakav želi. Njegovi su planovi povećanje broja životinja i otvaranje mini sirane u kojoj bi pravio sir od mlijeka istarske koze, što još nitko ne proizvodi.
Kada bi prošao na mjeri iz fondova EU, sirana bi od sna postala stvarnost.
Otvori KEKS Pay
